Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DO DNA Gdje ima Wima, ima li i vatre?

FILM: Submergence; romantična drama; Njemačka/SAD/Francuska/Španjolska, 2017.; REŽIJA: Wim Wenders; ULOGE: James McAvoy, Alicia Vikander; DISTRIBUCIJA Blitz; OCJENA: **

'Submergence' je zamišljen kao moderna romantična melodrama o razdvojenim ljubavnicima u vihoru rata, kakve je znao raditi pokojni Anthony Minghella. Samo što se rat sada odnosi na rat protiv terora, a Wendersova poetika više smjera na festivalski art nego hollywoodski ep. No, Wenders je odveć pretenciozan, hladan, distanciran, minimalno strastven, kao da je zaboravio raditi filmove o usamljenosti i čežnji izmještenoj prostorom, ako ne i vremenom.

“Sad sam na dnu oceana, Dani.“ – “Do dna“ (2017.)

Neko vrijeme se već velikan europske kinematografije i istaknuti predstavnik “novog njemačkog filma“ Wim Wenders ne može sastaviti s dobrim filmskim projektom i vratiti na stare staze slave. Dokumentarci su mu sjajni (“Pina“, “Sol zemlje“), no to se ne može reći za njegove novomilenijske filmove poput “Na meti u Palermu“ i “Sve će biti u redu“, čija je kakvoća najavljena (pre)cijenjenim “Hotelom od milijun dolara“. Izuzetak je eventualno “Don't Come Knocking“ i “Land Of Plenty“ koji su poljuljali krhke temelje “Million Dollar Hotela“.

“Do dna“ nastavlja Wendersov filmski niz prema dolje. Wenders je napravio dugu, sedmogodišnju pauzu od režije igranih filmova između “Palermo Shooting“ i “Everything Will Be Fine“ pa se neumješnost potonjeg nekako mogla progledati kroz prste. Rođen 1945., njemački režiser je ipak ušao u pozne godine itd. Ipak, od njegovog pretposljednjeg ostvarenja do “Submergence“ prošle su svega dvije godine i Wenders se trebao opet ufilmati u “igrani“ štos, ali nije.

Film “Do dna“ je srodniji novovjekom Wendersu koji se nije još odjavio iz “Hotela od milijun dolara“, nego onom iz sedamdesetih (“Alice u gradovima“, “Američki prijatelj“) osamdesetih (“Pariz, Teksas“, “Nebo nad Berlinom“) ili čak devedesetih (“Do kraja svijeta“, “Nasilju je kraj“). Wenders opet surađuje s poznatim glumačkim licima, zvijezdama, ovdje Jamesom McAvoyjem iz serijala “X-Men“ i oskarovkom Aliciom Vikander, novom Larom Croft. Dobro njemu jer može zatvoriti veću koprodukcijsku budžetsku konstrukciju na konto njihova imena. Dobro njima jer im filmografiju krasi kolaboracija s redateljskom legendom, filmašem koji još uvijek ima težinu nalazeći se i na moćnoj poziciji predsjednika Europske filmske akademije.

Vikander i McAvoy nastupaju u ulogama biomatematičarke Danielle Flinders koja istražuje najveće dubine oceana i agenta britanske tajne službe Jamesa Morea s pod krinkom inžinjera za vodu kako bi prikupio dokaze o frakciji Al-Quaede u Somaliji. Njihova ljubavna priča pokreće film i pokušava ga držati na površini da ne potone i padne na samo dno dna Wendersova opusa. “Submergence“ je zamišljen kao moderna romantična melodrama o razdvojenim ljubavnicima u vihoru rata kakve je znao raditi pokojni Anthony Minghella (“Engleski pacijent“, “Studengora“).

Samo što se rat sada odnosi na rat protiv terora, a Wendersova poetika više smjera na festivalski art, nego hollywoodski ep. Nema problema, dapače, no Wenders je odveć pretenciozan, hladan, distanciran, minimalno strastven, kao da je zaboravio raditi filmove o usamljenosti i čežnji izmještenoj prostorom, ako ne i vremenom. U ovakvom filmu redateljev žar treba biti neizostavan i mora se osjetiti. Upravo je redateljeva strast ključna poveznica koja daje romantičnim iskrama da zapale plamen vječne ljubavne priče.

Kako Dani primjenjuje matematiku na istraživanje mora, tako Wenders pristupa ljubavnoj priči, matematički umjesto strastveno. McAvoy i Vikander se trude, ali u njihovu povezanost i dublju konekciju ne vjerujemo, samo atrakciju; ona se čini i lažna poput Moreova aliasa (radi, kao, na vodenim projektima u Africi). “Voda nam je zajednička“, kaže More i zapravo laže; on od vode preferira ljudsko tijelo, a ona Atlanski ocean. Kad More napusti ljubavno gnjezdo u Normandiji i ode na misiju u Somaliju, pronaći tipa koji je bio s Osamom Bin Ladenom 2001. godine i zaustaviti terorističke bombe diljem Europe, “Do dna“ postaje metafizičkiji komad filma koji trampi emocionalno za transcedentalno i filozofsko dotičući “krajnju granicu života“ o tijelima sahranjenima u moru (“Nije pepeo pepelu, nego voda vodi“), možda i rođenima na tom mjestu, u silnim dubinama.

Istražujući hidrotermalne otvore i tamu ispod mezopelagijskog sloja u hadalaskoj dubini (doista drugi svijet na našem svijetu, ali premalo vizualno iskorišten), akvanautica Dani ukazuje na naše potjecanje iz “otpada oceana“. Njemački filmaš i izvrsni direktor fotografije Benoit Debi (“Ulaz u prazninu“, “Spring Breakers: Proljetno ludilo“) na momente nadahnuto isprepleću klaustrofobičnu Moreovu zatočenost u mračnoj ćeliji i njezinu ispod oceana dok je okružena vodom i beskrajnom tamom. Tračak svjetla ulazi kroz rupu ćelije, odnosno prodire kroz površinu mora.

No, s obzirom da je osamljena Dani do najdubljeg zarona svedena na zamišljene poglede u daljinu dok očekuje da joj ljubavnik, koji se nije javio cijeli mjesec, napokon odgovori na poruke, Wenders prebacuje fokus na Moreov odnos s liderom somalijskog džihada Yusefom (Hakeemshady Mohamed) i posebice doktorom Shadidom (Alexander Siddig) Najednom “Sumbergence“ nezgrapno mijenja fah i pretvara se u politički pamflet kakav Wendersu nije stran sjetimo li se njegovih govora na dodjelama EU Oscara proteklih godina. Tu kao da se sreću dva filma različitih scenarija koja je Wenders svejedno odlučio odjednom snimiti, makar međusobno guše i potapaju jedan drugoga. Do dna. Izronimo, treba nam zraka.

Dokumentarac o Papi

Wim Wenders je ove godine u Cannesu predstavio novi dokumentarac “Pope Francis: A Man Of His Word“. Redatelj ga naziva osobnim putovanjem s Papom radije nego biografskim dokumentarcem. Svakako, slutimo da je film bolji od “Do dna“.

Naslovnica Cinemark