Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

NASLIJEĐENO ZLO Strava koja ledi krv u žilama

FILM: Hereditary; horor, SAD, 2018.; REŽIJA: Ari Aster; ULOGE: Toni Collette, Gabriel Byrne; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: **** 1/2

'Hereditary' nije lunaparkovski 'rollercoaster' glasnih, audiovizualno nabrijanih 'bu' scena, prije tihi panoramski kotač-vrtuljak, 'London Eye' horora koji se neužurbano vrti i podiže gledatelja do vrha uzbuđenja odakle puca pogled na uži i širi žanr. Trenutačni srčani udar gledatelja nije od interesa Asteru prigodom orkestracije strave, već polagano sleđivanje krvi u žilama i kostriješenje dlaka na tijelu, sve dok se njegov horor kotač ne oslobodi nosača i otkotrlja ravno do pakla

Glavom bez obzira istrčale su dvije cure s pretpremijerne projekcije horora “Naslijeđeno zlo“ u splitskom multipleksu. Dogodilo se to u zbilja uznemirujućoj finalnoj trećini filma, kad debitantski redatelj Ari Aster zatočava gledatelja u beizizlaznom košmaru i testira njegovu izdržljivost na stravu i užas. Vjerojatno će svaka projekcija ovog horora imati neki svoj sličan doživljajni momenat vrijedan prepričavanja. Usmena predaja sigurno će se proširiti o filmu i dosta toga će ostati gledateljima na pameti jednom kad odjavna špica isteče. Mnoge slike i zvukovi.

Mlađi naraštaji, srednjoškolci, mogli bi, recimo, plašiti jedni druge pucketanjem jezikom, odnosno zvukovima koje iznebuha proizvodi Charlie (Milly Shapiro), kćerka obitelji Graham. “Hereditary“ jest horor (n)ove generacije, premda mu komparacija s “Exorcistom“ na plakatu baš i ne ide u korist. Osim ako usporedba nije namjerna da (dijelom) navodi na krivi trag, kao što to radi foršpan, pa i angažman Gabriela Byrnea, utjelovitelja samog Sotone u “End Of Days“, u ulozi glave familije Stevea i supruga Annie Graham (odlična Toni Collette).

U “Naslijeđenom zlu“ nema nikakvog istjerivanja đav(o)la, premda pratimo raspad obitelji suočene s natprirodnim demonskim silama izvana i iznutra. Rekli bismo da je prirodnija usporedba s “Conjuringom“, budući da Grahamovi (ne)namjerno prizivaju (naslijeđeno) zlo, no Asterov film nije lunaparkovski “rollercoaster“ glasnih, audiovizualno nabrijanih “bu“ scena, prije tihi panoramski kotač-vrtuljak, “London Eye“ horora koji se neužurbano vrti i podiže gledatelja do vrha uzbuđenja odakle puca pogled na uži i širi žanr (“Rosemaryna beba, “Isijavanje“, J-horori, “Babadook“…).

Trenutačni srčani udar gledatelja nije od interesa Asteru prigodom orkestracije strave, već polagano sleđivanje krvi u žilama i kostriješenje dlaka na tijelu, sve dok se njegov horor kotač ne oslobodi nosača i otkotrlja ravno do pakla čije će crveno svjetlo biti reflektirano u suznim očima Annieina i Steveova sina Petera (Alex Wolff). Izraz “sporogoreći“ horor dobiva novo značenje nakon “Hereditaryja“, čak i u usporedbi s “The VVitch“, još jednim projektom kompanije A24. Redatelj udara ritam puzajuće smrti koja će polako, ali sigurno dopuzati do odredišta i preuzeti kadar.

Znamo to od uvodne osmrtnice na ekranu s informacijama o sprovodu Annieine majke. Ne sjećamo se da smo ikad vidjeli neki ovako žanrovski pozicioniran film otvoren natpisom iz šonete, no to je samo jedna od posebnosti “Naslijeđenog zla“, horora koji dugo vremena drži užas izvan kadra i prepušta ga imaginaciji gledatelja, a onda nas suoči s njime kad smo mislili da neće, kao nakon scene kad su posljedice tragične nesreće krupno oslikane na licu Petera i Annieinim vriskom u podlozi.

Asterov horor odlazi do granice obiteljske psihološke drame s potpisom Bergmana ili Cassavetesa. Oljušte li se nadnaravni hororski slojevi, mogli bismo imati realističnu dramu o egzistencijalnim nesigurnostima, modernim neurozama i nošenju sa smrti bližnjih te karakternu studiju žene koja nije htjela imati djecu i biti majka. Ipak, “Hereditary“ jest horor, zasad ponajbolji ove godine uz “A Quiet Place“, stoga je Annie nestabilna heroina (s obiteljskom poviješću mentalne bolesti), onakva kakva možda umišlja natprirodne pojave da bi se strava mogla tumačiti i kao plod njezine napukle podsvijesti.

“Naslijeđeno zlo“ je subliminalno intoniran horor, s prikazama što možda vrebaju u sjenama uma ili sna, ne samo na javi. “Sanjaš, samo se moraš probuditi“, uvjerava sebe Peter. Film boravi negdje između stvarnog i nestvarnog, razuma i ludila, gdje ništa nije nužno onako kako se čini, što režiser podcrtava kombinirajući Annieine minijature i diorame sa stvarnim objektima. U jezivoj uvodnoj sceni kamera se vrti kroz Anniein studio i poput neke izvanjske sile ulazi u sobu njezine minijatur(n)e kuće za lutke koja će neosjetnim rezom postati prava, u prirodnoj veličini i prikazati Stevea kako budi Petera za odlazak na sprovod.

Ljudi od krvi i mesa kao da žive u umjetnoj replici kuće, a ponekad su i sami umjetni. Naime, Annie pravi autobiografske minijature pa tako na trenutak vidimo dioramu njezine majke kako se sprema podojiti Charlie kao bebu (iako ona to već radi), što ju je izluđivalo. Aster se poistovjećuje s Annie u smislu da i sam stvara likove kojima upravlja kao lutkama na koncu. Tranzicije između umjetne i prave stvari toliko su nevidljive da kuća Grahamovih ponekad izgleda kao minijatura s živim ljudima unutra.

Takoreći se stvarno i nadnaravno mijenjaju kao noć i dan, na paljenje prekidača za svjetlo. Prekidač je, dakako, većinski ugašen da može nastupiti tama i izvući utvarne sjene napolje, odnosno ono što se u njima nalazi, a zbog čega će gledatelj poželjeti da može gledati film s upaljenim svjetlom. Duh Annieine pokojne majke ukazat će joj se duboko u mraku i nestati kad upali svjetlo. “Uplašila sam samu sebe“, kaže Annie, prenoseći strah i na publiku. Uplašeni gledatelj jedva će dočekati paljenje svjetala u kinu da mu se sjene pred očima ugase i nestanu.

Milly protiv Millicent

Toni Collette je već igrala u hororskim filmovima “Šesto čulo“ i “Krampus“, a ovo joj je jedna od najboljih uloga karijere. Milly Shapiro je, pak, glavna konkurencija Millicent Simmonds iz “Mjesta tišine“ za dječju žensku ulogu godine u hororu.

Naslovnica Cinemark