Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

15:17 ZA PARIZ Vlak s voznim redom

FILM: 15:17 To Paris; drama; SAD; 2018.; REŽIJA: Clint Eastwood; ULOGE: Spencer Stone, Aleka Skarlatos; DISTRIBUCIJA: Menart; OCJENA: ** 1/2

Film je crno-bijeli, odnosno jednostran, iako Stoneovu sobu u djetinjstvu krasi plakat (Eastwoodovih) 'Pisama s Iwo Jime', pogleda na bitku za Iwo Jimu iz japanskog kuta. O teroristu Ayoubu El Khazzaniju ne doznajemo baš ništa. Slično je postupio u 'American Sniperu', no barem je negativac imao veću minutažu i funkcionirao kao druga strana medalje heroja, a i sam film je bio dvojben u busanju programatskim 'Bog i Amerikanci' patriotizmom.

Junaštvo trojice mladih Amerikanaca Spencera Stonea, Aleka Skarlatosa i Anthonyja Sadlera, koji su 21. kolovoza 2015. spriječili teroristički napad u vlaku Amsterdam-Pariz, inspiriralo je nekadašnjeg akcijskog junaka Clinta Eastwooda da snimi dramsku rekonstrukciju tog događaja. “15:17 za Pariz“ ima nadahnutih redateljskih momenata, ali nažalost nije u cijelosti inspirativan film kao većina Eastwoodovih, uključujući i njegov prethodni projekt “Sully“, također snimljen prema jednom herojskom činu (slijetanje zrakoplova na rijeku Hudson).

Nadahnut je Clintov potez da glavne uloge u filmu snimljenom prema istinitoj priči dodijeli pravim herojima i akterima događaja - neprofesionalni glumci Stone, Skarlatos i Sadler, dakle, igraju sami sebe. To doprinosi traženoj dokudramskoj poetici Eastwoodova filma kao skici ordinarnosti herojstva iz (američkog) naroda. Otegotna okolnost jest što se Stone, Skarlatos i Sadler ne osjećaju previše udobno pred kamerom, odnosno glumački djeluju kao statisti u vlastitom filmu.

Njihova običnost još se nekako uklapa u prvoj polovici filma, dok putuju Europom, premda je njihov putopis bliskiji videozabilješkama s godišnjeg odmora vašeg Facebook prijatelja, nego filmičnosti “Prije svitanja/sumraka“ Richarda Linklatera. No, kad dođe do ključne, uistinu izvrsno režirane scene u vlaku, dokudramski ekvivalentne (nad)moćnom finalu “Leta 93“, čovjek poželi emocionalni intenzitet Toma Hanksa u “Čudu s Hudsona“ ili “Kapetanu Phillipsu“ koji bi njih i njihovo junaštvo načinio filmski ekstraordinarnim, većim od života.

Nešto tako ili čišći dokumentarac zasigurno bi bila bolja opcija za “The 15:17 To Paris“. Pa opet, trreba priznati da Eastwoodu nije bilo lako temeljiti čitav film oko nečega što je u osnovi trajalo jedva pet minuta, ali bolji je posao napravio u “Sullyju“, među ostalim zbog angažmana pravih glumaca i nijansiranije karakterizacije likova. Od ADD djetinjstva u kršćanskoj školi do trenutka herojstva, Stone, Skarlatos i Sadler su mahom crno-bijeli kao likovi, omotani šarenom američkom zastavom.

I film je crno-bijeli, odnosno jednostran, iako Stoneovu sobu u djetinjstvu krasi plakat (Eastwoodovih) “Pisama s Iwo Jime“, pogleda na bitku za Iwo Jimu iz japanskog kuta. Daleko od toga da on zaslužuje simpatije, ali o teroristu Ayoubu El Khazzaniju (Ray Corasani) ne doznajemo baš ništa. Koji su bili njegovi motivi da uđe u vlak naoružan kalašnjikovom s 300 okvira metaka, pištoljem i nožem? Eastwood ga ispočetka, u “flashbackovima“, snima kao “nekog čovjeka s oružjem“ kojemu ne vidimo lice (samo ruke, noge, potiljak), utjelovljenje terorističkog zla.

Slično je Eastwood postupio u “American Sniperu“, oslikavanjem iračkog snajperiste naspram “stvarnom“ junaku Chrisu Kyleu, no barem je ovaj imao veću minutažu i funkcionirao kao druga strana medalje heroja, a i sam film je bio dvojben u busanju programatskim “Bog i Amerikanci“ patriotizmom. Naspram “Snaperistu“, “15:17 za Pariz“ nema nikakvih dvojbi, ma koliko nastojao izbjegavati komentirati politiku i rat u Iraku (“Sad su ISIS-ovci loši dečki“, Skarlatos kaže Stoneu preko “skypea“ tijekom služenja u Afganistanu).

U sobi Stone drži i plakat “Full Metal Jacketa“, ali to ne znači da je Eastwood preuzeo satiričke elemente prema ratu i ratovanju od Kubricka. Pače, gledamo Stonea kako kao klinac, prije odlaska na počinak kleči i moli se, a njegova majka (Judy Greer) učiteljici kaže “Moj Bog je veći od vaše statistike“ nakon što ova ukaže na poremećaj pažnje kod njezina sina. Preko dana se, pak, Stone, Skarlatos i Sadler igraju rata s igračkama nalik pravim puškama, obučeni kao vojnici, jer “ima nešto u ratu, bratstvo, povijest…“.

Kad Stone postane vojnik i uzbuna alarmira njegovu bazu zbog navodnog prisustva pucača, on će jedini uzeti kemijsku u ruke i stati kraj zabarikadiranih vrata spreman zaskočiti napadača, dok se svi ostali u razredu kriju ispod stolova, prema naputku učiteljice. Uzbuna se pokaže lažnom, ali ne i Stoneova reakcija poduprta priznanjem kako “ne bi htio da mu obitelj dozna da je umro pod stolom“.

Stone odabire borbu i kao da samo čeka ispuniti herojsku sudbinu pa nije čudno što upravo on pita Sadlera “imaš li dojam da te život gura ka nečemu, nekom višem cilju“. Odatle “flashback-flashforward“ struktura propatriotski orijentirana filma, s konstantnim rezovima između priprema za borbu i akcije u vlaku, do klimaktičke sekvencije. Eastwoodov vlak s voznim redom odvozi junake prema njihovoj sudbini.

Eastwood ne posustaje

Clint Eastwood ne posustaje i u svojoj 88. godini upravo režira svoj novi film “The Mule“. Eastwood će se pojaviti i ispred kamere, prvi put nakon 2012. i “Trouble With The Curve“. Igrat će glavnu ulogu 90-godišnjeg veterana Drugog svjetskog rata Earla Stonea koji je uhvaćen kako transportira tri milijuna dolara vrijedan kokain za meksički kartel.

Naslovnica Cinemark