Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

BARBARELLA Seksi Barbie girl u seksističkom svijetu

FILM: Barbarella; SF komedija; SAD, 1968.; REŽIJA: Roger Vadim; ULOGE: Jane Fonda, John Phillip Law; OCJENA: *** 1/2

'Barbarella' se površinski može doimati seksistički, kao meki pornić s (blesavom) pričom i drvenim dijalogom u kojem heroina liježe s muškarcima diljem galaksije. No, ispod (s)eksploatacijske površine zamjetno je feminističko strujanje, prilično radikalno za ono doba.

“Nisu li ovi setovi sjajni? Izgledaju baš kao Orgasmatron u 'Barbarelli'“, pohvalila je prezenterica Jane Fonda zimus scenografiju dodjele Oscara u “Dolby Theatreu“ i podsjetila na film koji u jesen ove godine slavi 50. rođendan. Doduše, Fonda je malčice polupala lončiće. Futuristički uređaj za orgazme bio je nazvan Orgasmatron u “Sleeperu“ Woodyja Allena. U “Barbarelli“ (1968.), pak, ludi znanstvenik Durand Durand je sličan stroj nazivao Excessive Machine.

Ipak, oprostit ćemo Fondi pogrešku zato što je javnim spomenom “Barbarelle“ potvrdila da se napokon pomirila s kultnim, nenamjerno urnebesnim “camp“ SF-om u režiji njezinog tadašnjeg supruga Rogera Vadima (“I Bog stvori ženu“), ekranizacijom stripa za odrasle Jean-Claudea Foresta. Fonda se dugo vremena odricala filma kojeg je postupno, nakon prvotnog podbačaja u kinima, prihvatila kinematografija i popkultura. Godinama kasnije, “Barbarella“ je sveprisutna, od filma do glazbe i mode.

“Barbarella“ je majka “trashy“ filmova poput “Flasha Gordona“ i “Sheene: Kraljice džungle“, njezin scenografski i hormonski utjecaj je vidljiv u “Petom elementu“ i “Austin Powersu“, a posuđivanje oružja za junakinju iz “muzeja konflikta“ bilo je “homažirano“ u “Razbijaču“ kad negativac u mirnodopskoj budućnosti traži naoružanje iz nasilne prošlosti. Pop-bend osamdesetih Duran Duran dobio je ime po znanstveniku iz filma i u devedesetima je snimio pjesmu “Electric Barbarella“. Napokon, čizme iznad koljena još uvijek se nose po uzoru na Barbarellu čije kreacije nadahnjuju moderne modne dizajnere.

Od Barbie lutkice i seksi mačkice seksi(stičkog) filma, kakvom se doživljavala niz godina, Barbarella je postala inspirirativan i utjecajan ženski lik. Takvoj recepciji Barbarelle kumovao je sam film, otvoren scenom (artistički snimljenog) gravitacijskog striptiza heroine koji uspostavlja sliku i ton. Heroina skida rukavice, nogavice… i naposlijetku ostane gola kao od majke rođena, što ne mogu prikriti ni slova uvodne špice, strateški raspoređena da lebde lijevo-desno po ekranu. Novi seks-simbol je bio rođen. I Bog stvori Jane s tijelom isklesanim za “fitness“ kasete.

Skinuvši kacigu da joj vidimo i lice, Barbarella je napravila “ono“ s kosom kao Rita Hayworth u “Gildi“, uz tu razliku što potonja u svojoj sceni nije bila naga, ispružena preko ekrana. Barbarella jest. Kvrapcu, takva je održala sastanak preko videofona s presjednikom republike Zemlje i rotacijskim premijerom Sunčevog sistema (Claude Dauphin). “Samo tren, odjenut ću nešto“, zacvrkuće Barbarella. “Ne zamaraj se“, kaže ovaj suočen s praznikom za oči, no ipak joj koncentrirano daje zadatak - ona kao “five star double-rated astro navigatrix“ mora pronaći Durand Duranda (Milo O'Shea), nestalog izumitelja oružja koje bi, ako padne u krive ruke, moglo poljuljati stoljetni mir i “loving union“ svemira.

Gotovo svaki put kad Barbarella u filmu “odjene nešto“, mahom dizajnerske krpice koje više otkrivaju nego skrivaju, njezinu seksi obleku će gristi mehaničke lutke s vampirskim zubima, kljucati je “hičkokovske“ ptice itd. kako bi bila golišav(ij)a, u duhu seksualne revolucije šezdesetih. U “Barbarelli“ se sve vrti oko seksa i pripadajućeg seksualnog “innuenda“, tako dragog Austin Powersu, zapelom u Barbarellinim šezdesetima. Film se, zaista, površinski može doimati seksistički, kao meki pornić s (blesavom) pričom i drvenim dijalogom u kojem heroina liježe s muškarcima diljem galaksije.

No, ispod (s)eksploatacijske površine zamjetno je feminističko strujanje prilično radikalno za ono doba, poput Mathmosa u filmu, tekuće energije koja privlači zlo, odnosno dekadenciju. Seksi Barbie girl se, sve kao da neće, u seksističkom svijetu borila za seksualno oslobođenje. Nakon inicijacije s Catchmanom Markom (Ugo Tognazzi) na ledenom planetu, Barbarelli se svidi staromodni seks i ona spava s kim ona hoće, i to fizički, ne “prijenosno“, bez psihokardiograma, tableta i prislanjanja dlana o dlan.

Slijepi anđeo koji je zaboravio letjeti Pygar (John Phillip Law) ponovno će poletjeti zahvaljujući Barbarellinoj terapiji, a njezina ljepota osvaja i tiransku kraljicu lezbijskih sklonosti (Anita Pallenberg). “Hello, Pretty-pretty“, pozdravlja vladarica Barbarellu koju – subverzivno, bilo namjerno ili ne - Fonda glumi djevičanskom nevinošću, iako je lik sve samo ne djevica. Najveća subverzija filma rezervirana je za mučenje Barbarelle u orgazmičkom uređaju gdje nage žrtve umiru od zadovoljstva.

Kad znanstvenik upali stroj Barbarella zastenje “Oh, lijepo je, nije li“. Kako se stupanj orgazama povećava do krešenda, Barbarella samo zadovoljnije prede i doživljava svemirsku ekstazu, sve dok ne iscrpi snagu uređaju koji nije mogao držati korak sa njom. “Poništila si i stroj i mene, kablovi za energiju se smanjuju“, komentira znanstvenik erektilnu disfunkciju uređaja. “Kakva si ti to djevojka?“. Žena, mačka, feministica koja je pobjedila muški stroj. To je gola istina “Barbarelle“. Feminizam je jači i od stroja budućnosti. Oh, lijepo je, nije li?

Žestica za zbunjenu facu

Kome nije do feminističkog čitanja “Barbarelle“, svejedno se može dobro zabaviti gledajući film. Predlažemo “drinking game“ da vam “Barbarella“ legne još bolje. Popijte žesticu svaki put kad npr. Barbarella vikne “Pygar“ ili složi zbunjenu facu.

Naslovnica Cinemark