Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

2001: ODISEJA U SVEMIRU Znanstvena fantastika od A do ZF

FILM: 2001: A Space Odyssey; SF; SAD, 1968.; REŽIJA: Stanley Kubrick; ULOGE: Keir Dullea, Gary Lockwood; OCJENA: *****

Cijeli SF je u ovom filmu (ako ne i čitav film kao takav), tematski, estetski, svakojako. Kubrick je s 'vjerojatno najvećom elipsom u povijesti kinematografije', od životinjske kosti do svemirskog broda, vizionarski premostio evoluciju kinematografske znanstvene fantastike, od kostura 'science fiction' žanra do svemira. Bilo je bitnih SF filmova i prije Kubrickova, no nijedan nije napravio takvu (r)evoluciju za žanr kao '2001'.

Diskontinuiran prijelaz od životinjske kosti do svemirskog broda u Kubrickovu remek-djelu “2001: A Space Odyssey“ (1968.) premošćuje protok tri milijuna godina čovjekove evolucije u jednom skokovitom rezu među kadrovima. Upravo je toliko vremena prošlo otkako je tu primitivnu kost kao oružje u ruci držao čovjekoliki majmun pokorivši protivnike i trijumfalno je bacio u nebo do trena kad kost poprima oblik napredne letjelice u bespuću svemira kojeg čovjek planira osvojiti. Pedeset godina, a ne tri milijuna, nakon premijere, kristalno je jasno sljedeće: Kubrick je s “vjerojatno najvećom elipsom u povijesti kinematografije“ vizionarski premostio evoluciju kinematografske znanstvene fantastike, od kostura “science fiction“ žanra do svemira.

Ili, konkretnije, od Meliesova pretpotopnog “Puta na Mjesec“ iz 1902. do “2001: Odiseje u svemiru“ i dalje. Bilo je bitnih znanstveno-fantastičnih filmova više ili manje sličnih u temama ili motivima i prije Kubrickova, na primjer “Metropolis“, “Zabranjeni planet“, “Alphaville“… No, nijedan nije napravio takvu (r)evoluciju za žanr kao “2001: A Space Odyssey“, najmjerodavniji “sci-fi“ film svih vremena koji izaziva učinak kao božanska simfonijska kompozicija “Tako je govorio Zarathustra“ Richarda Straussa - istodobno je veličanstven i zastrašujuć u pristupu izvanzemaljskom.

Napravimo li eliptični preskok od 1968. do 2018., vidimo da je Kubrickov SF evoluirao u “Uništenje“ Alexa Garlanda. Ali, nećemo, jer nismo Kubrick, a i ne bi bio red preskočiti važnije filmove na koje je “2001“ utjecala. “Istrebljivač“ Ridleyja Scotta imao je fotografsko pamćenje prijelomnih specijalnih fotografskih efekata Douglasa Trumbulla. Zastrašujuću tišinu i golemu prazninu svemira osluškivala je i sagledavala “Gravitacija“ Alfonsa Cuarona, pretvarajući astronaute u skafanderu odvojene od letjelice u točkice poput zvijezde.

Svemirski brodovi u spektakularnom preletu ekranom ili ispruženi od jednog do drugog kraja ekrana izazvali su “Ratove zvijezda“ Georgea Lucasa. Geometrijske kadrove njihovih klinički bijelih interijera, pravilne poput misterioznog crnog monolita koji će u filmu osvanuti u prapovijesti i potom 2001. u Mjesečevu krateru, možemo pronaći u (također) Scottovu “Alienu“, zajedno s kapsulama za hibernaciju. Brodsko računalo najnovije generacije HAL 9000 s monotonim (iz)govorom je Otac “Alienove“ Majke - njegovo crveno oko svijetli i gleda nas kao oko terminatora ogoljena do metalne kosti iz Cameronova filmskog nastavljača sukoba čovjeka i mehaničke inteligencije, odnosno stroja (“T1“ i “T2“).

Spominjući “Aliena“, “Odiseja u svemiru“ trasirala je i SF horor s misijama na daleke planete iniciranim odaslanim signalom, te suočavanjem astronauta s otkrićem “nečega“ izvanzemaljskog. Dokaz o postojanju “alienskog“ života podastirali su, među inima, protagonisti “Kontakta“ Roberta Zemeckisa i nedavnog “Dolaska“ Denisa Villeneuvea, prolazeći kao astronaut Dave Bowman (Keir Dullea) kroz dimenzionalne crvotočine, vremensko-prostorne tunele od/do zvijezda, unutar i izvan beskraja, gdje su odiseju u unutrašnjem ili vanjskom svemiru dočaravali Gaspar Noe (“Ulaz u prazninu“), Terrence Malick (“Drvo života“) i Christopher Nolan (“Interstellar“).

Cijeli SF je u ovom filmu (ako ne i čitav film kao takav), tematski, estetski, svakojako. “Odiseja u svemiru“ je abeceda žanra znanstvene fantastike, od A do ZF. Naravno, davne 1968. rijetki su to mogli pojmiti ili izreći s pouzdanošću. Mnogi film nisu razumjeli onda - Rock Hudson je izjavio “Hoće li mi netko reći o čemu se tu, kvragu, radi?!“. Neki ga neće razumjeti ni danas, tj. neće im se to dati. “2001“ je spor film za ubrzani novi milenij, kao da je Kubrick režirao svemirski balet u nultoj gravitaciji ili bestežinskom stanju, bez osjećaja za vrijeme, ali s osjećajem za vizualnu rapsodiju. U njemu, nadalje, ima svemirskih brodova, ali oni više lebde nego lete, a svakako ne pucaju laserima.

Letjelice, stanice i šatlovi plešu valcer u orbiti iznad Zemlje (“Na lijepom plavom Dunavu“ Johanna Straussa), ne techno. K tome, naracija je labava, dijalozi minimalni, perspektiva većinski neljudska ili počovječena humaniziranim HAL-om (glas Douglasa Raina), manje mehaničkim antagonistom od protagonista Davea. Središnji dio filma, putovanje svemirskog broda “Otkriće 1“ prema Jupiteru s Daveom i Frankom Poolom (Gary Lockwood) na mjestu astronauta, promotren je iz “kiklopskog“ očišta računala koje se otima kontroli i postaje maliciozno (“Otvori vrata hangara, HAL.“). Shvaćamo to i prije nego što HAL počne čitati s usana razgovor između Franka i Davea koji ga planiraju isključiti, što će potonji i napraviti u ponajboljoj sceni filma pomiješanih emocija (“Dave, bojim se… Svijest mi se gasi, osjećam to. Strah… me je“).

Posljednji čin psihodeličnih eksperimentalnih kadrova ispraćen je, pak, očima neke više sile, možda Boga, dok Dave prolazi kroz šarena zvjezdana vrata u prostorno-vremeplovnu drugu dimenziju što vodi do njegove starosti i ponovnog rađanja (u “star child“ formi iduće evolucije čovjeka), simbolično za SF u kontekstu “2001“. Kubrickov film djeluje transcedentalno na kozmičkoj razini poput izvanzemaljskog monolita i sa njim suočava gledatelja i žanr kao što je konfrontirao čovjekolike majmune i astronaute koji su pomoću njega dosegnuli novu razinu opstanka, postojanja, egzistencije i stanja svijesti, rabili kosti i tehnologiju da naprave korak naprijed.

“Mali korak za čovjeka, ali veliki skok za čovječanstvo“, kako je godinu dana nakon “Odiseje“ rekao Neil Armstrong povodom slijetanja na Mjesec. “2001“ se u suštini bavi neznanim, nečim (još uvijek) nepoznatim kao što je svemir. Propituje (be)značajno mjesto malog čovjeka u velikom svemiru. Postavlja filozofsko-egzistencijalna pitanja odakle dolazimo (uvodna “zora čovjeka“), tko ili što smo i kamo idemo, a da pritom ostavlja odgovore izgubljene u svemiru i traži od gledatelja da ih sam pronađe. Otvori vrata svemira, HAL, “Odiseja“ još nije gotova.

Osobni favorit Camerona i Nolana

Nagrađeni Oscarom, specijalni efekti “Odiseje u svemiru“ dan-danas i dalje izgledaju vizualno fascinantno i realistično kao da je film zapravo snimljen među zvijezdama. Gledajući “2001“ ne čudi što kolaju teorije zavjere da je Kubrick režirao Armstrongovo slijetanje na Mjesec. Inače, Kubrickov film je osobni favorit Camerona i Nolana. Potonji redatelj će održati uvodni govor pred obljetničarku projekciju “Odiseje“ na festivalu u Cannesu. “2001“ je 1984. dobila i inferiorni, ali korektni nastavak “2010: Druga Odiseja“ u režiji Petera Hyamsa s Royom Scheiderom u glavnoj ulozi.

Naslovnica Cinemark