Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ISKUPLJENJE U NEW YORKU Moramo razgovarati o Joaquinu i mačo poeziji Lynne Ramsey

FILM: You Were Never Really Here; krimi drama; SAD, 2017.; REŽIJA: Lynne Ramsey; ULOGE: Joaquin Phoenix, Ekatarina Samsonov; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

S proganjajućom, duboko proživljenom izvedbom Phoenix se definitivno potvrđuje kao najveći i najluđi 'method actor' današnjice. Joe je spiritualni karakterni priključak Phoenixovih progonjenih, emotivno rastrzanih likova u izvrsnim dramama 'Ljubavnici' i 'Master'. Čak i njega samoga duže kose, obraslog u bradu i na rubu živčanog sloma u dokumentarcu 'Još sam tu' čiji originalni naslov 'I'm Still Here' tvori nekakav 'jin-jang' s 'You Were Never Really Here' na temu Phoenixova povlačenja iz svijeta (glume). Još uvijek najbliže što je Joaquin došao akcijskom filmu, 'Iskupljenje u New Yorku' zaranja ispod površine lika. Vizualni jezik Lynn Ramsey je eksternalizacija Joeovih emotivnih interijera. Brutalno i poetično, krv i suze, izmjenjuju se periodički u kadru, ponekad ga istovremeno nastanjujući.

“Znaš, mogao si me direktno nazvati kao normalna osoba“, kritizira Joea (Joaquin Phoenix) njegov ugovaratelj poslova McCleary (John Doman) kad mu nenadano bane u ured vezano za dogovor oko pronalaska nove nestale mlade djevojke i kažnjavanja odgovornih za njezinu otmicu. Istina, mogao je Joe direktno nazvati, ali nije. On nije kao svi drugi. Ne utjelovljuje ga ni tipičan glumac, niti je “Iskupljenje u New Yorku“ (“You Were Never Really Here“) rutinski osvetnički film.

S proganjajućom, duboko proživljenom izvedbom, jednom od najintenzivnijih u posljednje vrijeme, fenomenalni Phoenix se definitivno potvrđuje kao najveći i najluđi “method actor“ današnjice kojemu je u tom pogledu konkurentan jedino Daniel Day-Lewis, eventualno Michael Fassbender ili Christian Bale. Mogao je i Phoenix normalno odglumiti tu običnu scenu svraćanja u McClearyjev ured, međutim nije. Kao da je došao kod psihijatra, Joe se zavaljuje na kauč, brsti šarene bombone i djeluje odsutno/rastreseno dok mu McCleary daje brifing o nestanku kćerke senatora Votta (Alex Manette), maloljetne Nine (Ekatarina Samsonov), koji ne želi upletati policiju, stoga na scenu poslovično treba stupiti “enforcer“ kakav je on da vrati otetu kući.

“Našao sam jedan zeleni“, pokazuje Joe i prstima skaši bombon. Joe iz filma redateljice Lynne Ramsay (“Moramo razgovarati o Kevinu“) spiritualni je karakterni priključak Phoenixovih progonjenih, emotivno rastrzanih likova u izvrsnim dramama “Ljubavnici“ i “Master“. Čak i njega samoga duže kose, obraslog u bradu i na rubu živčanog sloma u dokumentarcu “Još sam tu“ čiji originalni naslov “I'm Still Here“ tvori nekakav “jin-jang“ s “You Were Never Really Here“ na temu Phoenixova povlačenja iz svijeta (glume).

Phoenix prolongira živčani slom i glumački se opasno naginje preko ruba puknuća, baš kako se Joe u jednoj sceni nagnuo prema tračnicama, prešutno razmišljajući o bacanju pred nadolazeći vlak. Suicidalne misli struje glavom njegova lika. Prvi put kad ga vidimo u filmu Joe je omotan plastičnom vrećicom i u zadnji tren je raspara da dođe do zraka i ne uguši se. (Ne)povezani “flashbackovi“ sugeriraju traumatično djetinjstvo (skrivanje u ormaru pred ocem naoružanim čekićem), kao i novije traume iz pješčane ratne zone, moguće Iraka ili Afganistana, te pronalaska mrtvih azijskih djevojaka u kombiju.

Sva težina svijeta kao da je postavljena na Joeova leđa i on je jedva uspijeva ponijeti unatoč nikad snažnijoj fizičkoj konstituciji glumca kojeg, interesantno, paralelno gledamo u kinima kao Isusa u “Mariji Magdaleni“. Puno se toga odjednom odvija u njegovoj glavi, prošlost, sadašnjost i moguća budućnost. Naracija “Iskupljenja u New Yorku“ je zato fragmentirana i nelinearna, a sam film kao da obitava i odvija se upravo tu - u Joeovoj glavi. “You Were Never Really Here“ je artistički odraz relativno slično koncipiranih “Takena“ (istjerivač pravde posvećen razbijanju lanca “traffickinga“, tj. “igraonica s maloljetnim djevojkama“) i “Leona“ (odnos plaćenog ubojice i djevojčice iskupničkih nakana).

Zato Joe, među ostalim, preferira koristiti čekić poput protagonista južnokorejskog “Oldboya“, a ne vatreno oružje. Akcijske scene filma snimljene su u odrazu zrcala ili u oku nadzornih kamera, nerijetko i izvan kadra, s post-festum prikazom onoga što se dogodilo (leševi). Kako bi zadovoljili normativ akcijskog trilera, “96 sati“ i “Leon profesionalac“ su u karakternom smislu bili površinski, ne nužno i površni. Još uvijek najbliže što je Joaquin došao akcijskom filmu i liku kojeg “bije glas da je nemilosrdan“ i vadi sam sebi zub u krupnom planu, “Iskupljenje u New Yorku“ zaranja ispod površine, u jednoj iznimno poetičnoj “slow motion“ sceni i doslovno (jezero).

Pa opet, vizualni jezik Lynn Ramsey je eksternalizacija Joeovih emotivnih interijera. Košmarno-snolika vizija redateljice usporediva je sa Scorseseovom u “Taksistu“, ali presvučena kroz nešto modernije vizuale Refnove “Vožnje“. Brutalno i poetično, krv i suze, izmjenjuju se periodički u kadru, ponekad ga istovremeno nastanjujući. Nakon što Joe napuca jednog tipa do njega će potom suosjećajnoj leći, pridružiti mu se u pjevušenju pjesme s radija pred smrt i držati ga za ruku dok ne izdahne. Mačo poezija Lynn Ramsey.

Jonny (be) good

Film ostaje u očima dugo nakon gledanja, a njegov soundtrack u ušima. Soundtrack je djelo “radioheadovca“ Jonnyja Greenwooda kojeg smo nedavno čuli u “Fantomskoj niti“. Greenwood je opet pogodio ugođaj s tenzičnom elektroničkom, retro synth glazbom.

Naslovnica Cinemark