Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

7 DANA STRAHA 107 minuta bez trilerskog zamaha

FILM: 7 Days In Entebbe; politički triler; SAD/Velika Britanija, 2018.; REŽIJA: Jose Padilha; ULOGE: Daniel Brühl, Rosamund Pike; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ** ½

'7 Days In Entebbe' krene pa stane, krene pa stane, sve do zadnje trećine kad se napokon uspijeva otisnuti od tla i poletjeti… prekasno da podigne ocjenu. Film je trebao trajati bitno duže od 107 minuta. Ovako gubi dramski i trilerski zamah. Više otmičarske drame pružao je relativno slično koncipirani akcić 'Delta Force', još više dokudramske trilernosti 'Let 93'.

“Ti si ovdje jer mrziš svoju zemlju, ja jer volim svoju.“ – “7 dana straha“ (2018.)

Raspoređen ciljano za premijeru na Berlinaleu, “7 dana straha“ je jedan od onih posebno prijemčivih naslova za festivale. Glavnu žensku ulogu igra hollywoodska zvijezda i Oscar nominentica Rosamund Pike (“Nestala“) koju je lijepo ugostiti i na crvenom tepihu i diviti se njezinoj - u filmu oskarovski deglamuriziranoj - ljepoti. Ispred kamere se, u većim ili manjim ulogama, nalaze i tzv. međunarodni glumci poput Daniela Brühla (“Zbogom, Lenjine“), Denisa Menocheta (“Julien u sredini“) i Liora Ashkenazia (“Fokstrot“), a režiju potpisuje brazilski filmaš Jose Padilha (“Elitna postrojba 1&2“).

Dakle, “7 Days In Entebbe“ je na razmeđi kina i festivala, a glumačko-redateljski pedigre je upućivao na dojmljivo ostvarenje. Možda i ultimativni film o otmici zrakoplova Air Francea na liniji Tel Aviv-Pariz od strane palestinskih i njemačkih revolucionara te dotad najvećoj (izraelskoj) akciji spašavanja taoca u Entebbeu, Uganda. Kratki podsjetnik: ova istinita priča iz 1976. godine pretočena je u nekoliko navrata na ekran već do konca sedamdesetih, među ostalim u američkom filmu “Raid On Entebbe“ Irvina Kershnera s akcijskim junakom Charlesom Bronsonom i izraelskom “Operation Thunderbolt“ budućeg “Cannonovca“ Menahema Golana koji je osvojio Oscar nominaciju u kategoriji izvan engleskog govornog područja.

Jesu li očekivanja bila (pre)velika ili ne, dojmljivost je, nažalost, izostala, odnosno “7 dana straha“ tek od jedne scene do druge uspijeva ostaviti nekakvu impresiju, ali ne i kao cjelina, sklopljena od nekoliko neravnomjerno ispisanih žanrovskih poglavlja – političkog filma, (doku)drame i akcijskog trilera. Padilhova “Tropa de elite“ bila je svo to troje odjednom, politički zasoljeni dokumentaristički akcijski film, ujednačen s mjerom u svim žanrovskim sastavnicama. Čak je i Brazilčev remake Verhoevenovog klasika “RoboCop“ uspješnije balansirao između dvije od tri žanrovske odrednice (minus doku-drama).

“7 Days In Entebbe“ krene pa stane, krene pa stane, sve do zadnje trećine kad se napokon uspijeva otisnuti od tla i poletjeti… prekasno da podigne ocjenu. Zamislite film kao avion koji je dobio dozvolu za polijetanje i počne rulati po pisti spremajući se da uzleti, no u tom procesu biva naprasno zaustavljen, recimo zbog odleđivanja krila, i tako nekoliko puta. Gledatelj u kinu se osjeća kao putnik u (tom) avionu - umoran od stani-kreni cimanja on polijetanje dočekuje s olakšanjem, ali svejedno mu ostaje gorkast okus da se to moglo i ranije dogoditi.

Shvatljiva je Padilhina odluka da narativno skače naprijed-nazad (prije/za vrijeme otmice) i boravi na nekoliko mjesta (Entebbe, Jeruzalem) kako bi dao “širu sliku“ nemilog događaja i dalje zamjetne političke relevancije. Teroristički akt kojim su Wilfried Böse (Brühl) i Brigitte Kuhlmann (Pike) s Palestincima pozivali ljevičarske revolucionare na ujedinjenu borbu protiv “fašističke države“ Izrael podsjeća na otimanje zrakoplova kobnog 11. rujna 2001. godine. U današnjem svijetu je, pak, sve teže napraviti razgrančenje između terorista i boraca za slobodu.

To jest, varljivo je tko/što je jednom terorist, a drugom borac za slobodu. Padilhin stav o tome nije posve jasan, premda naginje proizraelskom gledištu sudeći po finalnoj akciji u kojoj je doku-realizam “Elitne postrojbe“ zamijenio filmskim “slow motionima“. Svakako, iz tih “big picture“ pobuda Padilha prikazuje nekoliko perspektiva – izraelsku, palestinsku, otmičarsku i talačku, premda je potonja najslabija, mahom svedena na bezimene putnike bez glasa pred uperenim strojnicama. No, film je onda trebao trajati bitno duže od 107 minuta.

Ovako gubi dramski i trilerski zamah. Više otmičarske drame pružao je relativno slično koncipirani Golanov akcić “Delta Force“, još više dokudramske trilernosti briljantni “Let 93“ Paula Greengrassa. I likovi su tek skicirani, uključujući “ludog“ Idi Amina (Nonso Anozie). Razumijemo što njemačka revolucionarka Brigitte želi reći kad kaže “Bojim se života bez značenja“, ali njezine riječi ne osjećamo, jednako kao ni težinu moralnog previranja njezinog partnera Bösea koji shvaća da bi ih mogli proglasiti nacistima zbog izdvajanja i najavljenog ubijanja izraelskih/židovskih putnika.

“Nismo se tako dogovorili, nisam nacist, nismo pristali na ovo“, govori Böse palestinskim kolegama-otmičarima i ubrzo slijedi rez na Jeruzalem gdje dolazi do neslaganja između premijera Yitzhaka Rabina (Ashkenazi) i ministra obrane Simona Peresa (Eddie Marsan) – prvi bi promijenio politiku Izraela i pregovarao s teroristima, drugi se zalaže za vojnu operaciju “Grmljavina“ u egzekuciji Izraelskih obrambenih snaga. U Izraelu pratimo i treći odvojak priče s akterima u tijelu mladog vojnika Izraelskih obrambenih snaga Zeeva (Ben Schnetzer) i njegove djevojke Sarah (Zina Zinchenko), članice plesne skupine Batsheva Dance Company čija točka otvara i zatvara film.

Između njih isto dolazi do iskrenja, jer Zeev osjeća odgovornost prema vojsci/domovini i odlazi u akciju umjesto da dođe vidjeti njezin plesni performans. “Borim se da ti možeš plesati“, veli Zeev. Borba i ples bivaju montažno-režijski vješto integrirani u klimaksu filma akcijske i plesne koreografije, kad Padilha radi paralelni slalom između vojne akcije i performansa savitljivih tijela na pozornici koji će biti nagrađen(i) aplauzom za svoju “predstavu“.

Sedamdesete u slici

Plusić filma ide fotografiji, scenografiji i kostimografiji. Sedamdesete su fino evocirane u slici i mizansceni, da bi manje iskusno oko na trenutke moglo pomisliti da i “7 dana straha“ datira iz tog doba, ne samo događaj.

Naslovnica Cinemark