Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LJUDSKA RIJEKA Imigrantska pjesma nad pjesmama

FILM: Human Flow; dokumentarac; Kina/SAD/Njemačka, 2017.; REŽIJA: AI Weiwei; OCJENA: *****

'Ljudska rijeka' je ultimativni doks o izbjeglicama. Najmoćnija, za poruku filma svakako prijelomna slika jest slika planine odbačenih prsluka za spašavanje. Ona slama srce, ali i budi nadu. 'Human Flow' daje zadnji prsluk za spašavanje svijetu koji je bacio skoro sve niz (ljudsku) rijeku.

Goruće pitanje u dokumentarnom filmu posljednjih godina tiče se izbjeglica i izbjegličke krize. Niz je dokumentaraca dalo obol jednoj od najvećih neuralgičnih točaka suvremenog društva, a dosad najprepoznatljiviji od njih, “Gori more“ Gianfranca Rosija, osvojio je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. No, “Fuocoamare“ i dosadašnji dokumentarci s “refugee crises“ tematikom gotovo da su mala beba prema ambicioznom filmu “Human Flow“ kineskog umjetnika Aija Weiweija, višestruko nagrađenom na Mostri i netom prikazanom na ZagrebDoxu.

“Ljudska rijeka“ nosi sve pred sobom u žanru i ultimativni je dokumentarac o izbjeglicama. Imigrantska pjesma nad pjesmama. “Gori more“ je bio većinski stacioniran na talijanski otok Lampedusa kao izbjegličko žarište. Weiweijev “Human Flow“ sagledava izbjegličku krizu u globalnom kontekstu. Kinez je upalio kamere diljem planeta i ispratio Sjevernoafrikance kako prelaze goruće more Mediterana, Sirijce u pokušaju da se dočepaju Njemačke preko grčko-makedonske granice, izbjeglice Palestince u kampu Gaze…

Dokumentarac je snimljen u 23 zemlje svijeta i na četiri kontinenta (Europa, Azija, Afrika, Amerika), a na njemu je radio tim od ukupno 11 kamermana, među inima i legendarni Christopher Doyle, kućni direktor fotografije Wong Kar Waija. Raskošna produkcija, najraskošnija s ove strane hit-mejkera Michaela Moorea, gotovo da “Ljudskoj rijeci“ daje vizual blockbuster dokumentarca. No, Weiwei nije Moore, iako podsjeća na njega u sceni kad se slatkorječivo nateže s graničnim policajcem dok planira snimiti Meksikance kako prelaze američku granicu na mjestu gdje bi možda Trump mogao podići najavljivani zid i zadovoljan je što su kamere njegove ekipe bile upaljene i ovjekovječile taj razgovor.

Film je društveno-politički relevantan, istovremeno i osoban. Weiwei je s obitelji bio protjeran u kamp u pustinji Gobi nakon što je njegov otac, pjesnik Ai Quing, proglašen neprijateljem kineske vlade. Tu osobnost redatelj ne iskazuje na način da se nalazi čitavo vrijeme unutar mizanscene kao Moore. Naprotiv, on diskretno boravi na rubovima kadrova. Kad se, pak, nađe u centru vidimo ga kako snima aktere i zbivanja svojim mobitelom, proživljava patnju s izbjeglicama prilikom prelaska preko rijeka ili suočavanja s bodljikavim žicama, nekima od njih nudi utjehu i zagrljaj, dok je jednome je sirijskom imigrantu dao priliku da zamijene identitete, tj. ovaj postane Kinez, a on sam postao Sirijac.

Redatelj zna da je pravo na (i)migraciju ljudsko pravo pojedinca da poboljša život i neznalicama nudi citat američkog predsjednika Kennedyja – “svaki Amerikanac koji je ikad živio, uz izuzetak jedne skupine, bio je ili imigrant ili potomak imigranata“. Kroz film je posijano nekoliko citata koji bi trebali proklijati u glavama gledatelja, jednako kao i alarmantni podaci, tipa da od Drugog svjetskog rata nije toliko ljudi pobjeglo u Europu (65.000.000), da je četiri milijuna Iračana raseljeno nakon američke invazije, 2015. i 2016. više od milijun izbjeglica stiglo u Grčku, 75.000 Sirijaca zapelo kod jordanske granice ili da je 1989., do pada Berlinskog zida, 11 zemalja svijeta imalo ograde, a pretprošle godine njih 70.

Povlači se čak paralela između zidova podignutih zbog imigranata s onima sagrađenim radi poplava i predviđa još veći broj raseljenih ljudi koji će rasti eksponencijalno biblijskim prirodnim katastrofama i ratovima, od ljudi kojih prisilno napuštaju kuće (Bliski Istok). Ipak, u filmu su najnezaboravnije slike i snimke, osobito one iz zraka, kao primjer snažne vizualne poetike. U jednom neprekinutom dehumanizirajućem kadru kamera se podiže od zemlje do vrtoglavih visina i odgore daje nebeski/božanski pogled na izbjeglice u turskom kampu koji izgledaju kao mravi.

Vidimo izbjeglice zamotane u folije i 30 tisuća imigranata pokislih do kože, uključujući djecu i starce. Razaznajemo figure u pustinjskoj prašini Kenije nalik postapokaliptičnom krajobrazu “Pobješnjelog Maxa“. Ulazimo u utočište za izbjeglice u njemačkoj nalik labirintu za štakore… Najmoćnija, za poruku filma svakako prijelomna slika jest slika planine odbačenih prsluka za spašavanje. Ona slama srce, ali i budi nadu. “Human Flow“ daje zadnji prsluk za spašavanje svijetu koji je bacio skoro sve niz (ljudsku) rijeku.

900 sati materijala u 140 minuta filma

Za montažu filma odgovoran je Niels Pagh Andersen, kućni montažer dokumentaraca Joshue Oppenheimera (“The Act Of Killing“, “The Look of Silence“). Andersenu nije bilo lako preko 900 sati snimljena materijala svesti na 140 minuta, ali napravio je odličan posao.

Naslovnica Cinemark