Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

MUZEJ ČUDESA Nestalni postav kustosa Haynesa

FILM: Wonderstruck; drama; SAD, 2017.; REŽIJA: Todd Haynes; ULOGE: Oakes Fegley, Julianne Moore; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ***

'Muzej čudesa' je najslabiji ili najmanje dobar film Todda Haynesa. Pogled na maketu čitava New Yorka u završnici, s razriješenjima i otkrićima misterije filma skrivenim u z(a)gradama, oduzima dah i rijetko je čudo 'Wonderstrucka'.

Prostetički nos Julianne Moore u modernijem segmentu “Muzeja čudesa“ upućuje na određenu artificijalnost novog filma dragog redatelja Todda Haynesa (“Zlatni baršun“, “Daleko od raja“, “Carol“), njegovog dosad najslabijeg ili najmanje dobrog. Umjetan nos sasvim je suvišan na glumičinu licu, osim ako Haynesova želja nije bila načiniti Julianne dvojnicom kolegice Nicole Kidman iz “Sati“, konkurentskog filma njihovoj divnoj melodrami “Far From Heaven“ na Oscarima 2003. godine.

Moore ne treba “pomagala“ da bi bila uvjerljiva u starijem, autentičnijem odjeljku priče “Wondestrucka“ iz 1927. u kojem utjelovljuje glumicu nijemih filmova. Haynes tu uspješno primjenjuje “silent movie“ estetiku i drži se toponima tog nijeme kinematografije. Ima slike, nema “tona“, fotografija uobičajenog Haynesova suradnika Eda Lachmanna je crno-bijela, govor tijela zamjenjuje riječi, a glazba “coenovca“ Cartera Burtwella nadomješta zvukove, emocije su melodramski izraženije itd.

Gluhonijema protagonistica Rose, 12-godišnja klinka iz New Jerseyja (glumi je zapravo gluhonijema Millicent Simmons), uklapa se u nečujni nijemi film u filmu koji je njezina stvarnost. Rose u kinu gleda glumicu Lillian Mayhew (Moore) koju obožava i želi stupiti u kontakt s njom. Izvan kina kao da je i sama u nijemom filmu nekog od prvaka prošle svršene kinematografske ere. Definitivni kraj ere najavljuje godina 1927., kad je publici zvuk otkrio “Pjevač jazza“.

Rekreacija nijemog filma jako je umješna, negdje na tragu “Umjetnika“, osobito u sceni kad vjetar otrgne važan komadičak novine sa slikom Lillian iz Roseine ruke i djevojčica hvata dio stranice po palubi broda na putu za New York, kamo dolazi kako bi upoznala glumicu na Broadwayju. Paralelno s Rose, u drugom, usporednom vremenskom tijeku, 50 godina kasnije, 1977., u New York iz Minnesotte stiže i njezin vršnjak Ben (Oakley Fegley; “Pete i zmaj“) kako bi, nakon smrti knjižničarke majke (epizodica Michelle Williams), pronašao tatu prema jedinom tragu koji ima skrivenom u knjizi.

Da su klinci povezani sudbinom s finalnim ishodištem u Američkom prirodoslovnom muzeju, unatoč vremenskom odmaku od 50 godina, postaje definitivno jasno kad Ben ogluši koristeći telefon u jeku olujna nevremena. Koncept je narativno perspektivan u scenariju pisca Briana Selznicka (adaptirao vlastiti roman) i Haynesovoj režiji. Oluja u kinu iz nijemog filma postaje Benova stvarnost, nakon čega je i njegova priča ponajprije viđena očima, nažalost ne i posve na taj način ispričana. Ben se ne čuje, ali može govoriti.

Mogu govoriti i drugi oko njega poput novopečenog frenda Jamieja (Jaden Michael). Postavljanje Bena i Rose na posve istu valnu duljinu bolje bi emotivno rezoniralo dok njihove konektirane priče idu naprijed-natrag u vremenu i obratno prije nego se spoje u jednu, dajući likovima manjak prostora da se razviju i pronađu. Naime, Ben i Rose se malčice gube kao likovi tijekom Haynesovog razmetanja stilizacijama datih dekada, pri čemu sedamdesete u vizualnim potankostima nalikuju konstruktu (filmskih) sedamdesetih s ponešto umjetnije ili forsiranije postignutim umjetničkim izričajem.

Redatelj upošljava dinamičniju montažu, zumove i krupni planovi te sjajnu, no preiskorištenu Bowiejevu “Space Oddity“ na soundtracku kao glazbeni produžetak mantre likova “svi smo na dnu, ali neki od nas gledaju zvijezde“. O filmu “Wonderstruck“ i njegovim likovima dosta govori da veću emociju izazivaju figure od gline u “stop-motion“ stilu “The Missing Picture“ (“Slika koja nedostaje“) Rithya Panha. U završnici koja diže film Haynes izlaže, povezuje i zaključuje priču u desecima diorama imitirajući sliku vremena i prostora figurama i maketama.

Pogled na maketu čitava New Yorka, s razriješenjima i otkrićima misterije skrivenim u z(a)gradama, oduzima emotivni dah i rijetko je čudo Haynesova filma. “Muzej čudesa“ se samo na svoju štetu može usporediti s još jednim filmom nastalim po Selznickovu romanu – čudesnijim “Hugom“ Martina Scorsesea. Vidimo ga kao dio nestalnog izložbenog postava filmskog muzeja kustosa Haynesa.

Jedini redateljev film za mlađu publiku

“Muzej čudesa“ je svakako najpodesniji Haynesov film za mlađe uzraste. No, redatelj ne namjerava nastaviti u tom tonu, već će se vratiti filmovima za odraslu publiku. Idući projekt bi mu trebao biti “biopic“ o čuvenoj američkoj jazz i pop pjevačici Peggy Lee (1920.-2002.) koja se okušala i u glumi.

Naslovnica Cinemark