Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

100 METARA Navijačke suze za Rockyja multiple skleroze

FILM: 100 metros; drama; Španjolska/Portugal, 2016.; REŽIJA: Marcel Barenna; ULOGE: Dani Rovira, Karra Elejalde; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

'100 metros' radi (pod)žanrovski zaokret. To je film o fizičkom invaliditetu (multipla skleroza) i sportska drama poput 'Rockyja' i 'Karate Kida'. Redatelj i glumci uspjeli su nas ponijeti, stoga i klasična 'rockyjevska' montaža treninga ispresijecana sa smanjivanjem broja dana do utrke izaziva željeni navijački učinak. Na utrku je nemoguće ostati ravnodušan i ne bodriti Ramona.

Hendikep tjelesnosti centralna je tema mnogih filmova, a prevladavanje invalidnosti ključni motiv njihovih likova utemeljenim prema stvarnim ljudima. Primjera je mnogo, no sjetimo se, recimo, “Mojeg lijevog stopala“ s oskarovcem Danielom Day-Lewisom kao irskim umjetnikom Christyjem Brownom i “Skafandera i leptira“ s Mathieuom Amalricom u ulozi glavnog urednika modnog časopisa “Elle“ Jean-Dominiquea Baubyja. Ili u novije vrijeme “Teorije svega“ s portretom Stephena Hawkinga u oskarovskoj izvedbi Eddieja Redmaynea.

U tim filmovima likovi su slikali unatoč cerebralnoj paralizi s jed(i)nim pokretnim dijelom tijela, napisali roman nakon moždanog udara diktirajući riječi blinkanjem očnog kapka i postali genijalni fizičari u inat amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi. “My Left Foot“, “Le scaphandre et le papillon“ i “The Theory Of Everything“ bili su inspirativni za ostvarivanje snova, dokaz kako se uvijek mogu preskočiti prepreke dokle god postoji hrabrost, volja i posvećenost da se premosti neka vrsta hendikepiranosti.

Pa ipak, oni su ordinirali mahom unutar vlastite podvrste/podžanra filmova o fizičkom invaliditetu, odnosno nisu se odmicali od užeg žanra drame. A najnoviji prilog takvoj vrsti filmova, nadahnjujući španjolsko-portugalski “100 metara“, “priča o čovjeku kojemu su rekli da ne može“, upravo radi (pod)žanrovski zaokret. “100 metros“ je “disability movie“, ali postupno postaje i sportski dramski film. U središtu priče nalazi se lik iz života, čuveni MS sportaš Ramon Arroyo (Dani Rovira, španjolski Mark Strong) kojemu je u tridesetima dijagnosticirana multipla skleroza.

Doktori nisu optimistični i govore mu kako će biti dobro ako bude jedva mogao hodati, no Ramon pred sebe stavlja ogroman sportski izazov i prijavi sudjelovanje za najtežu utrku na svijetu - “Ironman“ triatlon, sastavljen od plivanja, bicikliranja i trčanja. Prva trećina filma je u skladu sa zakonitostima podžanra. Debitantski redatelj Marcel Barenna indicira rane simptome bolesti, primjerice da Ramonu trokira ruka prilikom vezivanja cipela ili mu za večerom škamp uhvaćen štapićem ispadne i pljusne u čašu vina, te počne osjećati čudne žmarce kao kamenčiće u cipeli.

Iako “100 metara“ nije američki film, Barenna na početku interesantno svodi paralele između (lika poput) Ramona i superjunaka. Prilikom predstavljanja kampanje jednog projekta za firmu, Ramon se predstavlja kao Iron Man. “Ne želite čovjeka s plaštom, želite Iron Mana“, prezentira se Ramon i podsvjesno najavljuje posjedovanje željezne odlučnosti, prijeko potrebne kad bolest pokuca na vrata njegova tijela. Ramon je fan Iron Mana - sinu ponosno pokazuje prvi strip u kojem se pojavljuje Čovjek od željeza i uči ga kako svi superheroji imaju slabu točku.

Ono što su Tonyju Starku/Iron Manu šrapneli metala (posljedica eksplozije) koje mali reaktor sprječava da dospiju u njegovo srce, to je Ramonu MS. Komadići metala mogli bi ugroziti Starkovo srce zakaže li reaktorčić, a Ramonovo bi moglo stati ako doživi relaps. Tako postavljen, “100 metros“ s lakoćom nadilazi tipologiju filmova o tjelesnom hendikepu, a i u trenucima kad joj je vjeran uspijeva postići emociju zbog dobrih glumaca. Osjećamo Ramonovu bol kad kaže trudnoj ženi Inmi (Alexandra Jimenez) “Ne osjećam te, tvoju ruku“ i “Ne znam hoću li moći držati sina“, izbriše sve planove na kalendaru, brine se hoće li završiti u kolicima kad mu tijelo počne odbacivati terapiju i uopće pokušava nositi sa zlogukim prognozama da za jednu godinu neće moći prijeći ni 100 metara.

No, kao što se prisiljava reći mozgu da ispruži ruku i prste da uzme šalicu, Ramon zacrta da će prijeći 100 metara (“nije tako daleko“) i ne samo to, nego se natjecati u triatlonu da ima neki “cilj“. Kad se to dogodi i počne ga trenirati njegov svekar Manolo (Karra Elejalde), bivši biciklist i učitelj tjelesnog, “100 metara“ se smješta na teren sportskog filma poput “Rockyja“ i “Karate Kida“. Poveznica s potonjim je očita u Manolovim metodama pripreme sve i da Inma doslovno ne spomene naslov filma – punac daje zetu da čisti i obrađuje njegov vrt kao trening za mozak.

Međutim, redatelj i glumci uspjeli su nas ponijeti, stoga i klasična “rockyjevska“ montaža treninga ispresijecana sa smanjivanjem broja dana do utrke izaziva željeni navijački učinak, osobito što su ulozi veliki. “Sklerotični Forrest Gump“, kako nazivaju Ramona, ne trči samo za sebe, nego i za kolegicu oslijepjelu od MS-a, kao i sve koji “žele biti kao on“ i “bore se da završe svojih 100 metara“. Na utrku je nemoguće ostati ravnodušan i ne bodriti Ramona kad ga redatelj drži u krupnom planu dok okreće pedale itd. kako bi publika bila tik do njega. Štoviše, u zadnjim metrima utrke/filma teško je suspregnuti suze za Rockyja multiple skleroze.

Nagrada za doprinos MS bolesti

Redatelj je inzistirao na autentičnosti filma snimljena prema istinitoj priči, tako da su statisti u scenama iz bolnice pravi pacijenti i doktori, jednako kao i atletičari u finalu. Španjolsko neurološko društvo nagradilo je “100 metara“ za doprinos multiploj sklerozi.

Naslovnica Cinemark