Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

GORAN 'Fargo' i 'Gore ne može' iz Gorskog kotara ili kako je Marasović ogolio Volarića i hrvatski film

FILM: Goran; crnohumorni triler; Hrvatska, 2016.; REŽIJA: Nevio Marasović; ULOGE: Franjo Dijak, Janko Popović Volarić; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

Redatelj Marasović je svukao Popovića Volarića do gole kože, ali i hrvatski film, skinuvši mu iznošeno gornje i donje rublje spreman da ga odjene u svježu odjeću. Da su braća Coen i osobito Peter Berg u devedesetima snimali 'Fargo' i 'Gore ne može' na hrvatskom jeziku u Gorskom kotaru, moguće je da bi u konačnici dobili nešto poput 'Gorana'.

Curenje obnaženih fotografija glumca Janka Popovića Volarića jutro prije pretpremijere "Gorana" ove srijede na ZFF-u, u medijskim objavama se opisuje kao "najnoviji skandal koji će protresti hrvatsku scenu, izazvati pomutnju u kazališnom i filmskom svijetu". No, stvar je zapravo prozirnog, ali pogođenog marketinga i tajminga. Fotografije su odlično pogodile ozračje "teaser" projekcije trećeg filma mladog redatelja Nevija Marasovića ("The Show Must Go On", "Vis-a-Vis"), umješne navlakuše za početak kinodistribucije koncem prosinca.

O "Goranu" filmski svijet na društvenim mrežama već danima bruji jednakim intenzitetom kao o dugometražnom prvijencu Hane Jušić "Ne gledaj mi u pijat". Nekoliko dana prije projekcije ostala su samo dva sjedala u prvom redu zagrebačkog kina "Tuškanac". Sva druga mjesta bila su rasprodana. U međuvremenu su, dakako, planula i ta dva sjedala. A provokativne fotke Popovića Volarića "kao od majke rođenoga", svojevrsni "stripteaser", samo su nadolile ulje na vatru i pretvorile "Tuškanac" u vruću saunu. Međutim, već po tim fotkama, ustvari kadrovima iz filma, može se naslutiti da je "Goran" nešto sasvim drukčije unutar hrvatske kinematografije.

Domaći glumci baš se i ne obnažuju pred kamerama, posebice ne do kraja. Redatelj Marasović je svukao Popovića Volarića do gole kože, ali i hrvatski film, skinuvši mu iznošeno gornje i donje rublje spreman da ga odjene u svježu odjeću. Kad netko u "Goranu" kao razlog dolaska u Gorski kotar istakne da mu je "malo falilo svježeg zraka", to shvaćamo dvoznačno. Marasović je odlučio svježim zrakom provjetriti hrvatsku kinematografiju, u novom mileniju takoreći podijeljenu na dva pola. Na jednom imamo festivalske (poratne/posttranzicijske) drame koje su s Jušićkinim "Pijatom" dosegnule vrhunac, na drugom pučke komedije ili filmove za djecu.

"Goran" se ne uklapa ni u jednu struju, koliko god u promišljeno složenim kadrovima njeguje izbrušenu estetiku modernog festivalskog arta. Posrijedi je komad žanrovskijeg filma kakvi su se snimali (i još uvijek snimaju) u neovisnoj američkoj produkciji, ogoljeni od festivalskih i blockbusterskih pretenzija. Za hrvatske standarde frišak i žanrovski pozicioniran kao triler s crnim i crvenim (krv) humorom iz nezavisnjačkih američkih devedesetih, "Goran" je "Fargo" i "Gore ne može" ("Very Bad Things") iz snijegom zametenoga Gorskog kotara s bijelim ugođajem Sjeverne Dakote i atmosferom Skandinavije u rukopisu norveškog scenarista filma Gjermunda Gisvolda, kojeg je Marasović upoznao na jednoj scenarističkoj radionici.

Da su braća Coen i osobito Peter Berg u devedesetima snimali svoje filmove na hrvatskom jeziku u Gorskom kotaru, moguće je da bi u konačnici dobili nešto poput "Gorana". Može se zapisati i obratno. Lako je zamisliti likove iz "Farga" kako, umjesto po snijegu Sjeverne Dakote, gaze po bijelom tapetu Gorskog kotara. Snježni ambijent je vrlo sličan, premda u "Goranu" nema otmice, izričitih pomahnitalih negativaca ni dobrodušne policajke.

Utoliko, "Goran" je bliskiji Bergovu filmu s običnim mladim ljudima koji će spletom nes(p)retnih okolnosti, kad njihove akcije izazovu reakcije, početi nepovratno raditi "very bad things" i bijelu idilu obojiti crnilom i crvenilom u krvavom trileru s mračnim humorom i neočekivanim, nerijetko šokantnim obratima. Da ne ulazimo previše na teritorij "spoilera", recimo samo kako se život titularnog protagonista, Delničanina Gorana (Franjo Dijak), stubokom mijenja kad njegova slijepa supruga Lina (Nataša Janjić) objavi da je trudna i obiteljske/prijateljske odnose zaoštri poput kuhinjskog noža pripravnog na eksplicitno ubadanje.

Film nas kupuje i intrigira odmah od prvih "slow-motion" kadrova snimljenih u Opatiji. Sunce, more, galebovi i crvena kosa Nataše Janjić kako leluja na vjetru. Naizgledna idila je već tu narušena kad se kamera okrene od Janjićke i prikaže Dijakovo krvavo i natučeno lice, nakon čega slijedi "rez" na snježnu mećavu i ralicu kako čisti bijele nakupine u jednoj zimskoj noći. Mećava najavljuje stanje u glavama likova, a snijeg nošen jakim vjetrom izazvat će prevrtanje šlepera na cesti nakon što okrzne haubu nečijim tijelom i do kraja filma biti natopljen s 50 nijansi crvene. Ako mislite da spas od snježnih nameta leži u toploj i nježnoj sauni, “Goran“ će vam pokazati koliko ste prokleto u krivu.

Filmofilija i ironija

Pažljivije filmofilsko oko opazit će u Goranovoj kući videokasete (VHS) nekih filmova, poput “Dokaza života“, kao i kadrove iz “Tko pjeva, zlo ne misli“ na televiziji. Nevini klasik hrvatske kinematografije ironično se vrti u podlozi nasilnih zbivanja, s likovima koji ne pjevaju, ali zlo misle. Ostale likove utjelovila je zvučna glumačka ekipa - Goran Bogdan, Milan Štrljić, Bojan Navojec i Filip Križan.

Naslovnica Cinemark