Mišljenja Cinemark

Cinemark

NEPRIJATELJ Šejtanovi ratnici

Film: NEPRIJATELJ; ratni triler; Srbija, 2011.
Režija: Dejan Zečević
Uloge: Aleksandar Stojković, Vuk Kostić
Distribucija: Maxima
Ocjena: ****

Mitološka beštija iz narodne predaje, šćućurena u tunelu u BiH koji su godinama ranije podigli komunisti, bila je glavni krivac rata u Dragojevićevom filmu “Lepa sela lepo gore“ (1996.). Pod otrovni utjecaj te zvijeri, Drekavca, potpale su zaraćene strane, srpska i muslimanska. Ono što je nekoć za sukobljene vojske bio Drekavac, sada, 15 godina kasnije, u “Neprijatelju“ Dejana Zečevića, predstavlja šejtan, demon, Sotona, iracionalna sila u ljudskom obličju koju netko u filmu u jednom trenutku nazove i demijurgom, Bogom tvorcem po Platonu, čija bi smrt značila kraj svijeta i svega u njemu. Tko god bio, on(o) budi potiče nemir i neprijateljstvo, otvara zatomljene apetite za ubijanjem.

Uradak Dejana Zečevića odvija se nekoliko dana nakon Daytonskog sporazuma i svršetka rata u BiH. Upoznajemo grupicu srpskih vojnika, na čelu sa Coletom (Aleksandar Stojković), Cakijem (Vuk Kostić) i Veskom (Slavko Štimac), koji čekaju smjenu kao Godota, a u međuvremenu su zaduženi da razminiraju granicu, demontiraju bombe koje su sami postavili, a dijelile su dvije neprijateljske armije.

“Dok smo se borili za granice, krvarili smo svaki metar. Sad je granica najednom prevelika“, priča jedan vojnik, zaključivši kako “čupaju pa sade“ i obratno. Kao da nije dovoljno što su zatočeni u polurazrušenoj kući okruženoj stotinama posijanih mina, vojnici se nalaze u društvu potencijalnog đavla. Naime, iz podruma obližnje tvornice pronašli su i oslobodili živa zazidana čovjeka (Tihomir Stanković).

“Naš ili njihov“, dvoje. “Naš“, odgovara misteriozni čovjek zlokobna smješka, no informacije o sebi daje na kapaljku. Zanimljivo, bezlični tip nije ni gladan ni žedan, a kaže im da ga zovu Daba. Ako je dotad bilo sumnje, da nešto s njim štima, postat će jasno kad vojnici u “fabrici“ otkriju masovnu zajedničku grobnicu. “Naši i njihovi, pa tko ih onda pobi'“, pitaju se. Na scenu, potom, stupaju jedan srpski i jedan muslimanski vojnik, ujedinjeni kako bi se dočepali Dabe i zatočili ga iza zida. “Vi ste ga oslobodili, šejtana ste oslobodili“, zapomaže jedan od njih i nastavlja priču. “Odjednom se tu stvorio, samo se smijuljio. Tada smo se zavadili, počeli ubijati jedni druge, onako, bez veze. Zvali smo ga drukčije – Sotona“, otkriva vojnik, dodajući kako se sve primirilo kad su ga zazidali.

Uočljive su, dakle, određene sličnosti između “Lepih sela“ i “Neprijatelja“, ali i razlike. Dragojević je bio više naklonjen psihologiji ratnih drama tipa “Apokalipsa danas“ (1979.) Francisa Forda Coppole. Zečević je, pak, skloniji žanrovskom filmu i filmofiliji osamdesetih u domeni fantastične hororske napetice, poput Carpenterova “Stvora“ (1982.) ili McTiernanova “Predatora“ (1987.), sa skupinom (mahom muških) protagonista u nekom izoliranom, ograničenom prostoru, kojima prijeti opasnost izvana i “iznutra“, pa nerijetko i sami sebi postaju najveći neprijatelji. Zabita kuća, okružena minskim poljem, postaje arena metafizičkog, filozofskog duela čovjeka s onostranim kao američka baza na Antartici okovana ledom (“Stvor“), a lik lokalne djevojke Danice (Marija Pikić) svojevrsni je odgovor na Annu (Elpidia Carillo) iz “Predatora“.

Zlo u “Neprijatelju“ nema “čistu manifestaciju“ kao izvanzemaljci u navedenim klasicima, iako je “preobraženo“ u čovjeka, kao u “Stvoru“. Ipak, između redaka pismeno režirana filma - stilski i značenjski razmjerno bliskog Milićevim “Živima i mrtvima“ (2007.) - može se pročitati da je šejtan tu kako bi opomenuo učesnike rata, slično Predatoru koji je kažnjavao američke specijalce za kolektivne grijehe Vijetnama.



Isto tako, postoji mogućnost da je... a) Daba, alias Đavo, pronađen u tmnini, podrumu tvornice, tik iznad podzemlja i devetog kruga pakla, poslužio kao “okidač“ za rat, manipulirajući i zasljepljujući strahom, ludilom i mržnjom mase koje se bave “istim zanatom“ (ubijanjem), b) njegovo (ne)postojanje stvar pojedinačne perspektive svakog vojnika, od fakultetlije Cakija do ruralnog Cole, posljednjeg glasa glasa razuma u sve većim bezumljem shrvane grupe (racionalno kontra iracionalnog).

Pa opet, nije isključeno i da je Daba “luđak“, pacijent iz obližnje psihijatrijske bolnice koja je bila otvorena prije rata. Zečević ostavlja film otvorenim za razna iščitavanja. Svatko vidi ono što želi da vidi, prema osobnoj koncepciji zla.

Impresivna fotografija

- Stilizirani “Neprijatelj“ impresivno je snimljen, što je zasluga direktora fotografije Dušana Joksimovića (“Lepa sela lepo gore“). Na specijalnim efektima radio je Marijan Karoglan (“Lov u Bosni“).
- Film je u srpskim kinima pogledalo 20-ak tisuća gledatelja. Za srpske kinohitove to je slaba brojka, a Zečević smatra da je vjerojatno “svima već dosta filmova o ratu“.

Rasprave o ratu

U filmu u nekoliko navrata Cole i Caki vode interesantne rasprave o ratu, tipa “Lakše je u zemlju pobosti zastavu nego plug i ralo“. Najzanimljivija opaska slijedi kad na prag (njezine) kuće bane Danica. “Tko vam je dao pravo da se tu uselite“, ljutito će Danica. “Rat, valjda“, sliježe ramenima Caki. Zečević se dotaknuo i ratnih zločina, pa jedan vojnik spominje bojazan od vojnog suda “radi nekoliko civila“.

Redatelj filmofil koji voli i Lucasa i Tarkovskog

Dejan Zečević filmom se “zarazio“ u svojoj šestoj godini. “Kad se zaljubiš u film u 16. godini, onda se zaljubiš u Tarkovskog, a kad ti se to dogodi u šestoj, zaljubit ćeš se, naravno, u Georgea Lucasa“, izjavio je Zečević i priznao da uvijek pokušava napraviti filmove kakve bi sam volio gledati, a kakvih je danas sve manje. “Filmovi se pretvaraju ili samo isključivo u ekstremnu hard core zabavu ili u hermetični, vrlo često negledljivi, autorski film. Žao mi je da je vrijeme onoga na čemu sam odrastao, a to je Hollywood s kraja 70-ih i početka 80-ih, kada je bilo zabavnih uzbudljivih i pametnih filmova, zapravo nestalo“, poručio je srpski filmaš.

Naslovnica Cinemark