Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Kako je baš Emmanuel Macron postao 'kuga Europe'

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate...

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”. Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem. Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza. No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle. Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam... i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture. Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron. On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Naslovnica Agora