Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Europa između Hitlerova i Macronova ministra

AGORA

Ili ćemo postati novi imperij, nadnacionalna superdržava, ili ćemo propasti. To je glavna teza knjige Macronova ministra ekonomije Bruna Le Mairea, promovirane prošlog tjedna u Parizu, kada je u pitanju budućnost Europske unije.

Stiješnjena između novog kineskog Puta svile i Trumpova "First America", EU nema drugog izbora, po njemu, pa i po cijenu demokratskog deficita, koji joj i sada mnogi predbacuju, kao i još snažnijeg smanjivanja ovlasti suverenih država na konto sjedišta europskog imperija u Bruxellesu.

Le Maireova teza i projekt zapravo je isto ono što je govorio Junckerov prethodnik Barroso, nazvavši Europsku uniju "neimperijalnim imperijem", koji treba nositi sva obilježja Hobbesova Levijatana, ogromnog čudovišta.

U ovom prepucavanju uoči europskih izbora koje se dijeli na one, poput Macronova ministra, koji žele više Europe, i onih koji žele manje Europe, ne biraju se "blagi", pa i neobični argumenti.

Naime, zagovornici manje Europe, a više suverenih država u Europi nacija na principu supsdijarnosti, podsjećaju da ova ideja Europe kao nadnacionalnog imperija svoje korijene ima u projektu Hitlerova ministra ekonomije Walthera Funka koji ga je iznio, gle vraga, skoro prije osamdeset godina, kao i Macronov ministar ekonomije prošlog tjedna, baš u Parizu nakon okupacije Francuske.

Tragičan kraj

Funk, Hitlerov ministar gospodarstva, je taj projekt četrdesetih godina prošlog stoljeća nazvao, opet ironija, Europäische Wirtschaftsgesellschaft, dakle, Europska ekonomska zajednica koja bi imala: zajedničku valutu, nekakav euro, kako bi se olakšala trgovina, zajedničko tržište (ne piše slobodno), aboliranje države nacije, te centralizacija moći u rukama tehnokrata s jačanjem demokratskog deficita.

Koja je razlika između vizije Europe Hitlerova ministra Funka i Macronova ministra Le Mairea? Nema ih. Osim što je u korijenu Funkove vizije "ujedinjene Europe" Njemačka kao hegemon nakon pobjede u ratu koji je, Bogu hvala, izgubila, dočim Le Maire u korijenu Europske unije kao imperija vidi osovinu Berlin - Pariz i tehnokratsku, nedemokratsku oligarhiju, premda to izrijekom ne navodi.

No kako drukčije ustrojiti takav nadnacionalni imperij, takvu superdržavu? Nemoguće.

Nije zgorega podsjetiti ni da je u jeku kampanje za izlazak Velike Britanije iz EU-a ponovno tiskana knjiga povjesničara Johna Laughlanda sa zanimljivim naslovom: "Inficirani izvor. Antidemokratski korijeni europske ideje". Za njega je Europa kakvu zagovaraju političari poput Macronova ministra izvorno totalitarni projekt, a ne liberalni. Za njega oci takve Europe nisu Adenauer, De Gasperi..., već Hitler i Mussolini.

Laughland stoga piše: "Bez teritorijalne suverenosti ne može postojati liberalna država. Povijest pravne države i povijest nacionalne ideje su neodvojivi. Država nacija nije prijetnja, već pretpostavka liberalnog poretka."

Bivši britanski ministar vanjskih poslova i žestoki zagovornik Brexita Boris Johnson, oslanjajući se na Laughlanda, tada je u intervjuu za Telegraph objasnio što je to inficirani izvor europske ideje kao superdržave: "Sve je počelo s Rimskim Carstvom.

Potom su zadnje dvije tisuće godina, pomalo frojdovski, počeli pokušaji ujedinjenja Europe kao povratak u sretno djetinjstvo, u neko zlatno doba pod Rimom koje je bilo obilježeno mirom i napretkom. Napoleon, Hitler i drugi nastojali su učiniti sličnu stvar i sve je završilo na tragičan način.

Europska unija je identičan (imperijalni) pokušaj, samo drukčijim sredstvima... Italija, velika industrijska sila je razorena eurom, onako kako je htjela Njemačka", koja je, po Johnsonu, zapravo prava gospodarica Europske unije, koja je izvukla najviše koristi iz europskog unifikacijskog procesa.

Veliki i mali

Ne misle tako samo političari i neki britanski povjesničari. Wolfgang Streeck nije makar tko, ponajprije, i to nije nevažno, on je Nijemac, a, potom, jednako važno, radi se o ekonomistu i sociologu, umirovljenom direktoru Max Planck instituta.

U intervjuu za "Spike" od 29. 3. ove godine Streecke napada Europsku uniju kao (neo)liberalni imperij kojem je u centru njegova Njemačka, ili Francuska i Njemačka, svejedno, kaže on, s periferijom koja sve više trpi i kojoj centar diktira pravila igre u svoju korist, pa što je dozvoljeno velikima nije malima.

Takva Europa ne samo dugoročno, već i kratkoročno je neodrživa. Tzv. "populistički val" simptom je toga, a ne uzrok. Ljudi osjećaju da nemaju utjecaja na vlastite živote, da njima upravlja neka nevidljiva birokracija u Centru, i zato, poglavito radništvo okrenuto jedno protiv drugog, bježi "populistima".

Osobno smatram, ako je, od Rimskih ugovora, Europa barem četiri puta mijenjala pravila igre, ne vidim zašto ne bi i peti put. No oni koji, poput Macronova ministra, budućnost EU-a vide kao imperij, kao superdržavu, idu u krivom, pa i opasnom smjeru.

U svakom slučaju EU je predragocjen projekt od kojeg se ne smije odustati. Ali ne na način rješenja kako ga nudi(o) bilo Hitlerov, bilo Macronov ministar.

Naslovnica Agora