Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Papa Frane, ne uvedi nas u napast

AGORA


Papa Frane najavljuje kako će mijenjati molitvu Očenaša i to onaj dio u kojem se kaže "ne uvedi nas u napast", jer nespojivo je s Bogom da može čovjeka uvoditi u napast. Papa Frane valjda ima dobre argumente, za razliku od nas pozemljara. Meni se, kao običnom vjerniku i malenom teologu, riječi "ne uvedi nas u napast" ne čine problematičnima, dapače, duboke su. A tu "skandoloznu" dilemu veći od njega, Sveci, davno su probavili. Crkva nije počela s papom Franom. Rasprave i teološki prijepori o tim riječima Očenaša, o Bogu koji uvodi u napast, nisu nešto novo, mnogi stupovi zapadnog kršćanstva bavili su se ovom "spornom" sintagmom iz molitve Očenaša.

Mistično tijelo

Samo dva primjera. Sveti Augustin i Sveti Toma Akvinski ne bi se složili sa promjenom ovih riječi. Augustin u svom komentaru na psalam šezdeseti kaže kako je "uvođenje u napast" sredstvo rasta u vjeri ka spasenju, pa piše: "Naš život na ovom hodočašću ne može biti bez kušnji, a naše napredovanje se ostvaruje i dovršava putem napasti. Nitko ne može spoznati samog sebe ako nije napastovan, kušan, niti može biti okrunjen ako nije pobijedio, niti može pobijediti ako se nije borio, a borba podrazumijeva kušnju". Napastovanje, mogli bismo tako "prevesti" Augustina, jest sastavni dio Božje pedagogije, od Joba koji će reći da ako od Boga primamo dobro, ne kmečimo ako nam dođe i kušnja, kao njemu, tj. zlo. I Krist je molio u kušnji Oca da, ako je moguće, da ga mimoiđe kalež nadolazeće muke, ali je rekao da ne bude njegova, već Očeva volja. Kao što Jahve što kuša Abrahama da ubije sina... U Kristu smo, veli Augustin, kao mistično tijelo, svi kušani, ali je bit da je on pobijedio napast, a ne da je bio napastovan. Upravo na tragu Augustina Katekizam katoličke crkve (2487) nije u tome jesi li "uveden u napast" od bilo koga, pa i Boga, već jesi li pristao. Toma Akvinski baš u komentaru na molitvu Očenaša piše: "Krist nas uči ne da ne budemo napastovani, nego da ne budemo uvedeni u napast. Vodi li nas onda, možda, Bog ka zlu kada nam kaže 'ne uvedi nas u napast'? Odgovaram – kada se kaže da nas Bog navodi na zlo u smislu da ga je dozvolio (za volju slobode I. Š.), a čovjeku uslijed njegovih mnogih grijeha Bog uskrati milost nakon čega ovaj klizi u grijeh."

Stoga veliki crkveni oci i naučitelji smatraju da se "ne uvedi nas u napast" mora čitati u kontekstu cijele Biblije, od Knjige postanka do novozavjetnih spisa. Tako u Drugoj poslanici Solunjanima (2, 11 – 12) čitamo: "Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost." Bog, dakle, napastuje lažju. Takvih i sličnih Božjih "testiranja", zapravo odgajanja čovjeka i njegove slobode, prepuna je Biblija.

Prva poglavlja Knjige postavka čine mi se najjačim argumentom da nas Bog "uvodi u napast". Kako? Samim svojim postojanjem. Tako možemo čitati ondje da su prvi ljudi pali na "ponudu" da budu "kao Bog" (bogovi), pa su kušali sa zabranjenog stabla. Zašto je Bog uopće stavio to stablo, tu napast, u vrt? Zašto je Adama i Evu izložio toj napasti? U svojoj doktorskoj radnji gdje sam se bavio Pareysonom, isti autor, zajedno sa velikim teolozima (von Balthazar), bit Božje "provokacije" vidi u samom postojanju Boga koji u prvim ljudima budi želju - zauzeti njegovo mjesto, postati bogovi. Tako Pareyson tvrdi: "Dostojevski kaže kako se veliki grješnik ne ograničava u tome da negira Boga, on ne želi negirati Boga već se staviti na njegovo mjesto; njegov ateizam nije nedužan koji kaže 'nema Boga', već nešto mnogo više, on se želi staviti na mjesto Boga. Bog, dakle, paradoksalno, kuša čovjeka na zlo, ukoliko je predmet divljenja i zavisti, pa sama Božja pozitivnost ima jedan mračni aspekt, jer je ona neizravni uzrok (causa indiretta) zla, izazov za čovjeka u smislu da si je prisvoji, da on postane Bog. Naime, ljudska je oholost beskrajna i golema, ali je božanska provokacija još jača."

Krvava povijest

Misterij zla i krvava ljudska povijest nedvojbeno svjedoči, pogotovo na primjeru velikih totalitarizama koji su negirali Boga, da su zapravo bili zamjenske teologije a vođe, od Staljina preko Tita do Hitlera bili su, baš po kušnji prvih ljudi, "kao bogovi", tako i tretirani, kao bogovi odlučivali tko ima pravo živjeti, a tko ne, bili nedodirljivi, nije ih se smjelo psovati, itd., itd... Biti kao Bog jest napast koja izvire iz same činjenice postojanja, ili ideje Boga ako ste ateist poput Staljina i sličnih. Nije pri tome problem u Bogu koji samim svojim postojanjem (ili idejom Boga) doista napastuje čovjeka, već u čovjeku koji ne želi biti (samo) čovjek, već želi postati Bog.

U našoj narcistističkoj kulturi ovo "biti kao Bog" očituje se u principu jake autonomije koja odbija svaki, freudovski govoreći, superego, svaki autoritet u kontekstu ideologije samoostvarenja u kojem su drugi tek pakao, kako veli Sartre.
Ima, eto, u papi Frani nešto božansko. Stalno me uvodi u napast. Hvala mu na tome. Iskreno.

Naslovnica Agora