Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Emancipacija? Epidemija 'Ksena ratnica'

Toliko se ovih mjeseci u kontekstu Istanbulske konvencije, osim o rodnoj teoriji, piše o zaštiti žene od muškog nasilja. Nakon splitske epizode gdje se dvije djevojke mlate potrebno je otvoriti pitanje kako žene zaštititi od žena, od fizičkog i psihičkog zlostavljanja, od školskih klupa, obitelji do posla.

I bez nekih istraživanja, oslanjajući se na svoje zdrave oči i životno iskustvo, malo tko prema ženi može biti okrutan kao žena. Narodne poslovice od snahi i svekrvi kao paradigmatičan su primjer kada majka “izgubi” svog sinčića koji se oženi. Koliko je brakova propalo zbog toga, valjalo bi istražiti.

Rat do istrebljenja

Kada žene postanu suparnice na poslu ili u ljubavi, to je rat do istrebljenja. Podmetanja, klevete, psihičko zlostavljanje, toga sam se nagledao.

U Njemačkoj sam vidio istraživanje koje kaže da žene više preferiraju muškarca za šefa, pogotovo one koje su zgodnije (sve su žene lijepe) jer te imaju i najviše problema samom činjenicom fizičkog postojanja. O tome je snimljen i film “Eva protiv Eve” koji tematizira nasilje žena nad ljepoticom tipa Merylin Monroe kojoj su najveća zla u životu napravile - žene.

To nije novost današnjeg vremena. Povjesničarka Arlette Farge istraživala je narav nasilja od 16. do 18. stoljeća, gdje donosi strašne spoznaje kada je odnos žene prema ženi u pitanju, išlo se i na eliminaciju djece suparnice:

“Ne samo u dvorskim spletkama, gdje se nije išlo samo zatrti suparnicu, već se išlo i na fizičko uništenje djece svoje suparnice, što nije bio rijedak slučaj, i među pukom, nastavlja Farge, posebno tijekom vjerskih ratova, klanje među protestantkinjama i katolkinjama na prvoj linije bojišnice bilo je redovita pojava.”

Mnoge žene tijekom rata bile su prema drugoj strani okrutnije od muškaraca, a išle su tako daleko da su se iživljavale na leševima mrtvih vojnika suparničke strane.

Navikli smo promatrati ženu kao majku, izvor života, skrbi i nježnosti, no to je samo jedna strana žene. Nasilje žena nad ženom, fizičko i psihičko, u Sjedinjenim Američkim Državama odavno nije tabu. Najpoznatiju studiju o tome napisala je američka znanstvenica i feministica Phillis Chesler pod jasnim naslovom “Woman inhumanity to woman”.

Kolegice feministice odgovarale su je da je objavi jer su znale da ukazati na iznimno raširen fenomen međuženskog nasilja i okrutnosti izravno ide protiv “feminističkog stereotipa o ženi kao moralno superiornijoj od muškarca.”

Cheslerova konstatira kako su žene počele u legitimnoj borbi za jednakopravnost i emancipaciju sličiti muškarcima, pomuškarčile se, pa princip kompetitivnosti i sukladnu okrutnost, nakon što su se emancipirale od muškarca, usmjerile prema ženama, tako da je nasilje žene nad ženom prava epidemija. Dapače, perfidnije su nerijetko od muškog nasilja nad ženom. Kako je do toga došlo?

Autorica knjigu počinje cinično, citirajući Lenjina: “Žena je muškarčev proletarijat.” Da, tako je doslovno nekoć bilo, podložna žena u patrijarhalnom društvu zadužena za potomstvo i kućne poslove s jasno definiranim ulogama. U to vrijeme postojala je ženska solidarnost i nasilja žene nad ženom nije bilo u tolikoj mjeri.

U procesu emancipacije i razbijanju jasno definiranih uloga, izlaskom žene u proces društvene kompeticije, žena ženi postaje suparnica, od izgleda do karijere.

Feminizirani muškarci

Emancipiravši se od dominacije muškarca žene se našla u mnoštvu novih sloboda u kojima se pogubila. Potom se događa zanimljiv proces, dok se žena pomuškarčuje i postaje sve društveno agresivnija, muškarac se feminizira, ide na depilaciju, kvarcanje... Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. 

Ovo miješanje uloga ponajviše je naštetilo samoj ženi koja je emancipaciju od muškarca proizvela tako da je postala muškarac. Èric Zemmour, novinar i polemičar dnevnika Le Figaro, u knjizi pod naslovom “Prvi spol” ovaj paradoks sažima ovako:

Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena, inače eto ti optužbi za diskriminaciju, nasilje, seksizam, dočim ako žena želi uspjeti mora postati muškarac, agresivna, volja za moć, društveni status, vlast. Prema ovom autoru politička korektnost zapravo je “feminily correct”.

Slučaj splitskih učenica koje se tuku, a momci gledaju i snimaju samo je brutalna ilustracija promjene ovih muško-ženskih kulturoloških paradigmi, brutalna ilustracija svakodnevnog nasilja žene “Ksene ratnice” nad ženom, pri čemu psihološko nasilje je puno češće i okrutnije. Inače, imam šestogodišnju kćer pa gledam s njom puno crtića. U svakom drugom crtiću cure su poput Mirka Filipovića ili Brucea Leeja, tuku se i mlate.

Proces emancipacije žene, u svojoj biti potreban i pozitivan, sve više se okreće protiv same žene i ženstvenosti. Zato “pozdravljam” ratifikaciju Istanbulske konvencije i rodnu ideologiju jer po onim scenama iz Splita uistinu više nije jasno tko je tu muško, a tko žensko. Osim po izgledu.

Naslovnica Agora