Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Mržnja se mržnjom vraća i plaća

Već treći dan zaredom teče rijeka osuda Ivana Đakića, sina saborskog zastupnika, dvadesetdvogodišnjeg vlasnika hotela, koji je na svom Facebooku objavio jednu ružnu čestitku pravoslavcima s odvratnom fotomontažom. I kad bi se čovjek htio pridružiti tim osudama i zgražanjima, morao bi stati u podugačku kolonu svih onih koji žele Miloradu Pupovcu izraziti svoju sućut i opet ne bi došli na red.

Rečeni Pupovac je došao na svoje, sazvao konferenciju za medije, uživao u nazočnosti TV kamera, pravio poslovične dramatske pauze, govorio o napadima na Srbe sebe predstavljajući kao velikog zaštitnika i optužujući hrvatsko pravosuđe i državu u koje je izgubio svako povjerenje. Nema tog viđenijeg političara ni stranke, od premijera do predsjednice, od HDZ-a do SDP-a, koji se nisu pridružili osudama. Televizija je posvetila nekoliko specijalnih emisija ovom nemilom događaju.

I sam nesretni Josip Đakić se odrekao sina koji mu je ugrozio karijeru i obiteljski biznis, a promptno je reagirala i vaspitna palica demonstrirajući svoju osjetljivost tako što je pokazala cijelom svijetu nesretnog mladića u lancima na rukama i s kapuljačom na glavi kao da se radi o kakvoj opasnoj zvijeri ili najtežem mogućem kriminalcu, većem od onog Daruvarca što je skoro nasmrt pretukao mladu Zadranku.

Đakiću će se suditi zbog širenja govora mržnje. No, mržnja se mržnjom vraća, tko sije kukolj, ne može požnjeti pšenicu.

Zar govor mržnje nije i onda kad Zlatka Hasanbegovića nazivaju izdajicom, poturicom, efendijom, nacistom i balijom, kad Novosti, organ SNV-a, donesu "odsječenu" glavu pjevača Marka Perkovića, kad se isti list ruga himni i likuje zbog pada dva vojna zrakoplova, kad objavi naslovnicu "neka visi Franjo Tuđman" sa slikom o dizalicu obješenog Tuđmanova spomenika u trenutku spuštanja na postolje, kad Oliver Frljić u svojoj predstavi "postrijelja" desetak živih suvremenika, kad Nenad Stazić zavapi kako u Bleiburgu posao nije doveden do kraja, kad se o Stepincu piše kao o zločincu, kad se samostalna Hrvatska poistovjećuje s nacističkom Njemačkom, kad se oslobodilačka vojna akcija proglašava genocidom, kad nas uporno vraćaju u Drugi svjetski rat s tendencioznim lažima u koje nitko ne smije sumnjati itd.

I u čemu je sad razlika?

Mržnja tamo, mržnja ovamo, samo što je jedna na razini nekontroliranog ispada, a druga je institucionalizirana, jedna se diže na sva zvona, druga se prešućuje i opravdava. Da je Đakić svojom porukom uvrijedio bilo koga drugog, sve bi prošlo gotovo nezapaženo. Da, ali ovdje su u pitanju koalicije, povijesni kompleksi pa i "bratstvo i jedinstvo" u koje mnogi, ne samo Krešimir Beljak, i dalje vjeruju.

Naslovnica ad hoc