Sugestija je «proces verbalne i/ili neverbalne komunikacije u kojem jedna osoba indirektnim putem potiče drugu osobu (ili više njih) na promjenu sudova, stavova, ili ponašanja». Moć sugestije je ograničena. Ona ovisi o snazi ličnosti koja pokušava djelovati na drugu osobu, o sugestibilnosti, odnosno labilnosti osobe na koju se želi sugestivno djelovati, te o još mnogim drugim okolnostima.
Za razliku od sugestije u kojoj se želi djelovati na druge, autosugestija je «namjeran ili nenamjeran proces samouvjeravanja, pomoću kojeg pojedinac mijenja svoje stavove, uvjerenja ili obrasce ponašanja, a u skladu sa svojim željama, interesima, brigama ili strahovima.» Teško je točno reći koliko su ljudi podložni sugestiji. P. Janet smatra da «normalan pojedinac uopće nije ili je vrlo slabo podložan sugestiji». Drugi autori misle suprotno.
Poznat je slučaj placebo efekta u farmaciji. Radi se o supstanci bez ikakvih kemijskih sastava, odnosno bez medicinskih karakteristika koja ipak dovodi do poboljšanja zdravstvenog stanja pacijenta zbog njegovog vjerovanja u djelotvornost primijenjene tvari. U biti, u ovakvim eksperimentima istražuje se kolika je moć psihe i sugestije, a kolika je istovremeno snaga farmaceutskog djelovanja lijeka ili bilo koje druge tvari.
Tako je dokazano je da se može djelovati na ljude da se stvarno osjećaju kao da su u pripitom stanju a da nisu popili ni kapi alkohola. Napravljen je eksperiment u kojem su jednoj grupi ispitanika u točno određeno vrijeme davali točno određenu količinu pića, a onda su promatrali efekte proizašle iz tog eksperimenta. Svaki od ispitanika bio je uvjeren da pije alkohol. Međutim, određen broj njih, poznat samo istraživačima, dobivao je običnu bezalkoholnu smjesu koja je ukusom i mirisom samo podsjećala na alkoholno piće.
Oni koji su uzeli veće količine pravog alkohola pokazali su očekivane promjene ponašanja, drugim riječima ponašali su se kao pijani, što je bilo i normalno za očekivati. Međutim, iznenađenje je bilo u tome što su neki iz kontrolne grupe koji pravi alkohol nisu ni okusili postali također pripiti odnosno pijani. Dakle, samo njihova uvjerenost da “piju”, bila je dovoljna da ih učini pijanim, da počnu pokazivati simptome pijanih ljudi. I u ovom slučaju psiha je odradila svoje, a ovi ispitanici su živi dokaz za postojanje placebo efekta.
Eksperimentom se također došlo i do točnih postotaka koliki je u konkretnom slučaju farmakološki efekt lijeka, a koji je dio sugestije. U jednoj znanstvenoj analizi od 39 studija na 3252 pacijenta liječenih od depresije, (izloženo u American Psyhological Association-APA), dokazano je da čak 50 % učinka lijeka (nije navedeno kojeg), dugujemo placebu.
Spomenimo i podatak da su na Sveučilištu u Konektikatu analizirali 39 studija rađenih na depresivnim pacijentima od 1974-1995. Grupa promatranih bili su nasumice izabrani bolesnici liječeni od primarne depresije i to primjenjivanjem fluoksitena i paroksitena. Kontrolna grupa nije uzimala nikakve lijekove. Gotovo nevjerojatan zaključak je da je samo 27 % djelovanja lijeka zavisno od farmakolškog momenta, 50% je placebo-psihološki odgovor, a 23% su ostali nespecifični faktori.
Spomenuti rezultati istraživanja placebo efekta zorno i uvjerljivo svjedoče o snazi ljudske sugestije, odnosno autosugestije. Ona se temelji na naravnoj sposobnosti čovjekova uma da djeluje na mozak kako bi on pokrenuo pozitivne procese u organizmu i poboljšao cjelokupno tjelesno i duševno zdravlje. U sugestiji i autosugestiji aktivira se magijska svijest koja je u ranom djetinjstvu čovjekova razvoja bila jedina svijest koju je dijete imalo. U naravi te svijestio je bilo da je ona svemoćna i kao takva ima moć pokrenuti neke procese na tjelesnom i emocionalnoj razini.
Međutim, u naravi te svijesti nije i definitivno rješenje problema osobe. Magijska svijest preko sugestije ili autosugestije može privremeno ukloniti simptome, ali ne rješava i ne uklanja korijene nakupljenih problema koji generiraju simptome raznih, najčešće psihosomatskih bolesti. Evo kako i zašto djeluje magijska svijest: u prvoj godini života dijete je živjelo u simbiotskoj vezi s majkom tako da nije razlikovalo sebe od nje.
Budući da još nema svijesti o svojoj individualnosti koja je različita od one majčine, dijete afektivno “misli” kako se sve ostvaruje po njegovim željama, kud ono okom, tu majka skokom. Međutim, koncem prve godine života, svijest se sve više artikulira i dijete počinje shvaćati kako je ono zasebni identitet, puca federacija s majkom i ono mora nastaviti samo ići dalje kroz život.
Ta nova spoznaja koja dovodi u pitanje vlastitu svemoć izaziva veliku tjeskobu u psihi djeteta i ono, već u prvoj godini života nauči upotrebljavati obrambeni mehanizam potiskivanja kojim svoju tjeskobu duboko potisne u podsvijest, a s tjeskobom, potisne i vlastitu magijsku svijest o svojoj nekadašnjoj “svemoći”, koju je mislio da ima zbog toga što mu je majka zadovoljavala sve njegove želje i potrebe.
Kasnije kroz život ta se magijska svijest aktivira kad osoba dođe u veću tjeskobnu situaciju, kad upadne u razne frustracije, kad doživi razne neuspjehe, tada se magijska svijest ponudi kao čudesno, magijsko rješenje, kao svojevrsni čarobni štapić. Ako osoba na vrijeme ne uvidi zamku vlastite magijske svijesti može pasti u razna iskušenja tražeći nerealna rješenja svoga problema.
Alternativna medicina, razni priučeni terapeuti igraju na kartu spomenute magijske svijesti koja nudi čudesno rješenje svih problema, pa čak i liječenje na daljinu ili gledajući sliku osobe koja je u nevolji. Međutim, magijska svijest nije rješenje jer osoba i nakon privremenog uklanjanja simptoma neke bolesti bitno se ne mijenja, a to znači ne mijenja svoju životnu filozofiju, svoj stil života koji je i doveo do simptoma bolesti. Lako je ukloniti simptom bolesti, ali je teško promijeniti stil života.
Teško je odreći se pušenja, alkohola, droge, neprimjerenog i rečeno religijskim rječnikom, teško se odreći grešnog načina života. To se sugestijom ni autosugestijom redovito ne može riješiti ni promijeniti na bolje. To je moguće postići samo onda ako osoba u rješavanje svojih problema uključi svoju duhovnu dimenziju. To znači tek onda kad osoba spozna i prihvati pravu istinu o sebi i svojim problemima, kad se racionalno i kritički postavi prema sebi, kad odluči da će mijenjati neprimjereni stil života, i kad u svojoj vjeri zatraži od Boga pomoć za to, tek tada su stvoreni preduvjeti da dođe do autentične promjene i ozdravljenja.
Ovdje treba spomenuti i pojedina takozvana čudesna ozdravljenja koja se događaju na karizmatskim seminarima koje vode domaći ili strani karizmatičari. Moguće je naime, da se neka ozdravljenja proglase čudesnim, a da se ipak ne radi o pravom čudu, nego samo o trenutnom uklanjanju simptoma koji se kasnije opet vraćaju. Poznati su primjeri osoba koje su se javile na tim seminarima da su ozdravile i treba im vjerovati jer su one tada stvarno bile oslobođene simptoma svoje bolesti, međutim vrlo brzo, nakon nekoliko dana ili mjeseci isti simptomi stare bolesti kod nekih su se osoba opet vratili.
Takva osoba dakle nije čudesno izliječena, nego samo privremeno zaliječena, odnosno oslobođena privremeno simptoma neke bolesti. Drugim riječima u takvom slučaju na djelu je bila moć sugestije karizmatičara voditelja seminara ili moć autosugestije samog bolesnika da će ozdraviti od svoje bolesti. Budući da se promjena dogodila pomoću sugestije ili autosugestije, ona nije bila trajna jer to sugestija i autosugestija ne mogu postići ako se bitno ne promijeni stil života, kriva životna filozofija koja je i dovela do bolesti. Na spomenutim karizmatskim seminarima stvori se atmosfera pogodna za vjeru, ali također pogodna i za sugestiju i autosugestiju.
U prvi plan dolaze emocije: puno se pjeva, pleše, daje se oduška molitvama u jezicima, kako bi što više progovorila čovjekova sputana podsvijest u kojoj se nalaze potisnuti konflikti, ukliješteni afekti, zamrznuti strahovi, drugim riječima bolne psihotraume.
U ambijentu u kojem se mogu i smiju spontano izraziti emocije kroz molitvu, pjevanje, plesanje, držanje za ruke i slično, otvaraju se mogućnosti trenutnog rasterećenja potisnutih bolnih emocija, a samim tim dolazi i do uklanjanja simptoma koji su povezani s potisnutim psihotraumama. Međutim, to nije definitivno rješenje. Ako se osoba bitno ne promijeni, nego i dalje nastavi rješavati svoje probleme tako da ih potiskuje, simptomi psihosomatskih bolesti opet će se javiti i osoba će opet biti bolesna.