Kod teme o ulozi žene u Crkvi, nije riječ samo o pitanju ređenja žena za đakonise i svećenice. Mnogim je ženama u prvom redu stalo do vidljivog ugleda, poštivanja i stvarnoga jednakog tretmana. Riječ je o pravednosti.
Što se tiče ređenja žena, crkveno se učiteljstvo očitovalo preko pape Ivana Pavla II. njegovim apostolskim pismom Ordinatio sacerdotalis (1994.). Izražava uvjerenje kako »Katolička crkva nema nikakve ovlasti da ženama podjeljuje svećeničko ređenje«. Premda je to za mnoge žene i muškarce nerazumljivo i bolno, u najmanju bi se ruku trebalo držati toga da papa kao utemeljenje navodi neprekinutu tradiciju Crkve. On u tome prepoznaje vjernost Isusovoj utemeljiteljskoj volji, koju on ne bi želio ignorirati. I zato misli da Crkva nema ovlasti za promjene.
To da se ženama ne može podijeliti ređenje, u toj dakle argumentaciji nema ništa s tim da Crkva – kako neki tvrde – ne smatra žene punovrijednima. Ono što je teološki izvan sumnje, mora se naravno i u praksi još ozbiljnije shvatiti. S obzirom na to povlačenje granice, to je važnije da se u svagdanjem životu Crkve naglasi ravnopravnost žena i da se iskoriste sve otvorene mogućnosti za žene. Pritom nije riječ samo o taktici nego o biti Crkve te o pravednosti.
Drugi vatikanski koncil Crkvu je shvaćao kao znak i oruđe spasenja.Crkva, dakle, mora paziti na to kakve signale šalje (jer ona treba biti znak), mora paziti na to da u njoj djeluju najbolje snage (jer treba biti oruđe). Zato Crkva može biti znak milosti Božje samo onda ako je Crkva sastavljena od žena i muškaraca. U protivnom nije u skladu s uređenjem Božjim, koji je čovjeka stvorio kao muškarca i ženu. Zbog toga je također važno da žene ne djeluju »iza kulisa«, nego kao predstavnice Crkve. Zato se u Crkvi mora učiniti sve što širi mogućnosti žena u Crkvi.
Jasno treba izreći da je suradnja i odgovornost žena u dušobrižništvu, naviještanju, teologiji itd., koji su se razvili u posljednjem stoljeću, za Crkvu blagoslov, a ne privremeno rješenje u nuždi zbog pomanjkanja svećenika. S druge strane, također valja upozoriti na to da pomoćnice u pastoralu danas preuzimaju više zadaća nego što su to preuzimale starocrkvene đakonise. I naposljetku, ako kažemo da najvažniji lik oko Isusa nije bio neki apostol, nego Marija, onda se moramo zapitati kako se to može odraziti u životu Crkve. Jer život Crkve često izaziva dojam da su najvažniji ipak posvećeni nositelji službi.
Celibat svećenika nekoć nije bio problem
Drugi vatikanski koncil o ovome je kazao ono što se mora kazati: »Celibat mnogostruko pristaje svećeništvu.« S pravom se upozorava na to da Koncil nije rekao kako je celibat nužno povezan sa svećeništvom i da se zato ne može promijeniti. Na to se oslanjaju oni koji su nakon Koncila uvijek iznova tražili dokidanje obveze celibata. Njihovi su najjači argumenti manjak svećenika, ali i oni svećenici i svećenički kandidati koji imaju problema s takvim načinom života i tako ih Crkva gubi kao svećenike.
S druge strane Koncil donosi pozitivan izričaj. Govori o tome da celibat »mnogostruko pristaje svećeništvu«. Tu misao puno se rjeđe prihvaća i razumijeva. Postavljaju se mnoga pitanja: Gdje je poštovanje za način života u celibatu? Tko promišlja o tome da je to Isusov način života? Što mi kao kršćanke i kršćani danas ne vidimo? Je li nam duh vremena zamračio pogled? Nemamo li više povjerenja u taj izazov vjere koji su mnogi stoljećima prihvaćali s vjerom i odlučnošću?
Također je i skroz-naskroz nekonzervativni belgijski dominikanac Edward Schillebeckx upozorio na to da je sve u svemu zdrava i uspjela spoznaja bila ona koja je dovela do toga da se Isusov način života prepoznaje kao prikladan način života svećenika. Taj kontekst možda bi se mogao ovako opisati: načinom života u celibatu svećenik se, slično kao i kršćanke i kršćani koji žive redovničkim životom, očituje spremnim da ispunjenje svog života i svoj dom na izvanredan način traži u Bogu – i da to znakovito živi.
Svećenik koji na određen način treba doći »od Boga do ljudi« odabire način života koji ga na svoj način »prisiljava« da se potpuno preda Bogu. Moto bi mogla biti poznata izreka Terezije Avilske: Samo Bog je dovoljan. Kada sam tako u celibatu svećenikâ prepoznao smisao, mogu se prihvatiti praktičnih pitanja. Ona sežu od svećenikova stana u župnoj kući preko dobrih međuljudskih odnosa, afektivnog i seksualnog razvoja i zrelosti, pa sve do solidnoga duhovnog vodstva i nastanjivanja u svećeničkoj zajednici. A posebno ovo: za one koji se odluče za život u celibatu uvijek je velika pomoć kad osjete kako je taj način života vrijedan mnogima u Crkvi. Možda i nije najmanji problem što se danas često suočavaju s nerazumijevanjem. Time nije rečeno sve, ali jest ponešto što se često previđa.
Šutnja Crkve o seksualnosti
Što se tiče seksualnosti, Crkva je uvelike ostala bez riječi. Prije se o tome katkad govorilo i previše. Današnja šutnja ne čini nas nužno sretnijim, prije svega kad promislimo koliko se drugih glasova neprestano javlja za riječ, i to nerijetko na problematičan način. Tko se osvrne oko sebe, brzo će se moći složiti da najgori neprijatelj uspjeloj seksualnosti nije Crkva. Čini se da u našem društvu postoje dva osnovna modela kako se shvaća i život seksualnosti. Jedni je gledaju kao mogućnost užitka i radosti, poput sporta ili drugih zabava. Više se ne traži da se dvoje ljudi ujedini oko toga koja su im pravila važna. Drugi seksualnost gledaju kao najintenzivniji i najintimniji oblik izražavanja osobnog odnosa. Na toj strani nalazi se i Crkva.
Život seksualnosti nije nešto, nego se uvijek tiče nekoga s njegovom životnom poviješću. Ili kako je to jednom rečeno: nije riječ o erotskom objektu, nego o voljenom subjektu. Pisac Antoine de Saint-Exupéry ima u Malome princu rečenicu: »Odgovoran si za ono što si upoznao.« A sigurno je malo prilika da se nekog čovjeka tako upozna kao u seksualnosti. Odatle treba gledati i shvaćati sve aspekte crkvenog nauka. To prilično jasno pokazuju odgovarajući dokumenti Koncila i oni poslije njega.
Ovdje samo nekoliko natuknica: katkad se u našem društvu dobiva dojam da je seksualnost nešto poput nauka o spasenju. To se možda pokazuje i u tome kako se ovdje odlučno nastupa protiv određivanja primjene propisa. Crkveni se seksualni moral naravno suprotstavlja tomu fiksiranju. Seksualnost može biti nešto lijepo, ona je zadaća, ali nije jednostavno spasenje. Odnosi koji stvarno ispunjaju, obuhvaćaju mnoge aspekte koje treba učiti i kultivirati.
Od toga ne treba odvraćati pogled jednostranim fiksiranjem na seksualnost. Seksualni moral Crkve suprotstavlja se i težnjama koje u tom najosobnijem i najintimnijem području vode do rezultatskog i suparničkog razmišljanja. I kada razlučujemo što je u skladu s čovjekovom prirodom, a što ne, tada nam je uputa za to da čovjeka i u njegovoj seksualnosti shvaćamo ozbiljno, da ga ne činimo nečim čime se može raspolagati.
Rastavljeni u novom braku
U ovom je kontekstu prva želja Crkve, nadovezujući se na evanđelje i u skladu s dugom tradicijom, promicati i štititi brak i obitelj. Ona se shvaća kao pravi pravcati »životni prostor« – za bračne partnere, a i za djecu. Zato se ne bi trebalo ishitreno suprotstavljati ljudske sudbine i crkveno pravo, koje želi osigurati taj životni prostor. Upravo se u kontekstu rastave i želje za novim brakom katkad argumentira kao da su crkveni zakoni prepreka čovječnosti.
Što Crkva može i treba učiniti? Ona treba ljude pratiti u prvom redu i onda kada je kriza. To je osobito jasno izrekao papa Ivan Pavao II. Za to su potrebni vrijeme i kompetentnost. U biskupijama redovito postoje mjesta koja su spremna rado pomoći. Ali što ako je jedan brak propao, a ljudi su stupili u drugi brak? Tu po svoj prilici postoji neprijeporna sigurnost: nije lako pomiriti nerazrješivost braka sa stavom pomoći prema onima kojih se to tiče. Izdiferenciran i realističan pogled najprije će morati upozoriti na to da svoju cijenu ima i način kako se u pravoslavnom i reformiranom kršćanstvu prakticira rastava i novi brak.
Još je prije više godina prezbiterijanac i sociolog Peter L. Berger upozorio na to da je, prema njegovu mišljenju, još samo Rimokatolička crkva vjerodostojna odvjetnica braka. U svakom slučaju Crkva mora promišljati kako se može zaštititi brak – a time ne samo institucija nego i ljudi koji pokušavaju taj životni prostor očuvati i obnoviti za sebe i za djecu »u dobru i u zlu«. Način kako se Rimokatolička crkva ophodi sa sve većim brojem rastavljenih danas se sastoji u tome da crkvenopravni propisi zastupaju ono što obvezuje Crkvu i što ona mora znati: »Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19,6). Ali to ne isključuje da uz to postoje i mogu postojati dušobrižnička rješenja koja se mogu tražiti i pronalaziti sa svećenikom u osobnom razgovoru (na tzv. forum internum).
Osnovna je ideja pritom da uvijek postoje situacije koje opći propisi ne mogu obuhvatiti te da Isusova riječ u svojoj širini i tu omogućuje pronalaženje rješenja. Nekima se to može činiti dvostrukim moralom. No ako od samog početka tome ne pripisujemo zlu namjeru, tada ćemo u tome vidjeti pokušaj da se međusobno povežu vjernost načelu i zahtjev za milosrđem.
Što zaista ugrožava Crkvu?
Uvijek iznova naslućujemo da Crkva i sama može pružati povoda kritici, a to i čini. Istina, katolkinje i katolici uvjereni su u to da Crkva na svom putu kroz vrijeme može računati s potporom Duha Svetoga. Ali također znaju da Crkvu isto tako na svim razinama ugrožava manjkavost njezinih članova. U to se ubraja ne samo moralno zakazivanje nego i premalo vjerom prožeto, površno i nedovoljno izdiferencirano gledište na Crkvu, vjeru i zadaće koje se danas postavljaju pred kršćane. To ugrožavanje dolazi iz dvostrukog iskušenja: onoga tradicionalističkog i onoga progresivističkog.
Točnije rečeno, ono što ugrožava Crkvu jest pretjerano naglašavanje njezine prošlosti i – na drugoj strani – pretjerano naglašavanje aktualnosti. Što se time misli? Tradicija da – tradicionalizam ne Mnogi koji čuju riječ Crkva s time povezuju pojam »prošlost«. To se pokazuje neprivlačnim u vremenu koje – usprkos svim krizama – na neki način vjeruje u napredak. Što još danas može značiti neki nauk ako je formuliran prije 2000 godina ili još prije? Ne bi li ga se moralo u nekim stvarima radikalno iznova interpretirati i tako prilagoditi suvremenim prilikama? No je li to uopće moguće? Nisu li kršćanstvo, a s njim i Crkva već zbog same svoje dobi zastarjeli?
Zaista, kada se u euharistijskom slavlju čita evanđelje, ono često počinje riječima »u ono vrijeme…«. U ono vrijeme, nekoć, prije 2000 godina. Uvijek kada se u Crkvi prisjećamo onih kojima zahvaljujemo vjeru, pogled se okreće unatrag. Usmjerenost prema prošlosti Crkvi se na neki način nalazi u genima. Zato može biti velika napast da se Crkvu gleda kao muzej. To znači da tu ima puno toga vrijednog što se treba i mora očuvati. Štoviše, možda će se moći čak zastupati verunsicherte Laien (Mala početnica za zbunjene laike, Johannes, Einsiedeln, 31989., str. 30–32. 89–91.) mišljenje da danas u društvu ne postoji ništa usporedivo s njom. Ali je ipak nešto prošlo. Muzejsko, ne živo.
Može li se Crkva zadovoljiti time? Ne! Crkva nije pozvana na to da bude muzej. Ni onda kada može ponuditi mnogo vrijednoga iz prošlosti. Crkvu obvezuje sadašnjost. Kršćanke i kršćani pozvani su da oblikuju svijet ovdje i danas. Oni ne poriču svoju prošlost. Polaze od toga da je njihova prošlost bogatstvo iskustva, no koje se treba i mora učiniti plodnim za današnjicu. Dakle, nije riječ o pro ili contra prošlosti, nego o načinu kako postupati prema njoj. Drukčije rečeno: Crkva ima svoju tradiciju, ali ne mora, štoviše ne smije, biti tradicionalistička.
Doduše, redovito dolazi do buđenja nostalgije, ozarenog pogleda u prošlost. I odjednom je opet moderan »retrolook«, šarm onoga što je u očitom kontrastu prema sadašnjosti. U svijetu u kojem se strahovito brzo izmjenjuju razvoji i u kojem se nameće pitanje za što se još uopće može uhvatiti, ono staro postaje privlačno. Ali samo to ne dopušta Crkvi da bude tradicionalistička. Trajno važeće evanđelje i nauk Crkve moraju se u svakom vremenu tako izreći da ga ono može shvatiti kao odgovor na svoja pitanja. Inače će Crkva izgraditi svoj vlastiti geto, i to brže nego što bi joj se to svidjelo.
Suvremena da – nekritičko prilagođavanje ne
Postoji i drugo iskušenje. Iskušenje da se prilagođavamo onome što se danas vjeruje, misli i čini. Tomu iskušenju danas se tek teško može umaknuti i odoljeti. I to zbog dva razloga: s jedne strane postoji nešto kao duh vremena. Sveprisutan je i sve obilježava na jedan ili drugi način. U njemu se povezuju važne spoznaje, ali i predrasude svake vrste. Pokatkad se može točno reći odakle potječe to razmišljanje i poimanje, a često iza toga stoji samo anonimni »netko« – misli se ili poima tako i tako, a nitko zapravo ne zna zašto. No to nije jedini razlog zašto duh vremena može dovesti u iskušenje.
Drugi je razlog potreba da budemo priznati. To vrijedi i za pojedince i za zajednice. Sve je drugo samo ne ohrabrujuće kada smo autsajderi. To vrijedi i za Crkvu. I ona se raduje kad naiđe na odobravanje. I tako može doći do toga da pojedinci ne samo da svoju poruku iznose u duhu vremena nego se i prilagođavaju duhu vremena. U kontekstu ovih promišljanja moramo razmisliti i o jednoj svojstvenosti medijâ koji način života vremena ne samo da prikazuju nego ga i oblikuju. Ako novine ili televizijski programi žele da ih ljudi zamijete (i kupuju), moraju uvijek nuditi nešto čega prije nije bilo. Nalaze se pod pritiskom da uvijek priopćavaju nešto novo. Medijski stručnjaci govore o »prevalenciji novog«. Na toj je podlozi tvrdnja »uvijek isto« gotovo poražavajuća presuda. Ta logika medija utječe i na druga društvena područja.
Bitno je ono novo. Naposljetku, time se mjeri i Crkva. Zato se mora suočiti s time. Nalazi se pred pitanjem: Što novo može ponuditi, gdje i kako može odgovoriti današnjim okolnostima vremena, a gdje ne? Na to pitanje danas je dakako teže odgovoriti nego što se to čini na prvi pogled. U prvi mah prilagođavanje Crkve može naići na odobravanje – ono je u duhu vremena i nije otuđeno od svijeta. No tada u svijetu koji se vrlo brzo preobražava opet postaje bitno ono trajno i trajno važeće.
Evanđelje se može izdati ne samo tradicionalizmom nego i ishitrenim prilagođavanjem. Zato je filozof Robert Spaemann predložio da se riječ aggiornamento, koju je Ivan XXIII. okarakterizirao kao program Koncila, ne prevodi s »prilagođavanje«, nego s »aktualiziranje različitosti«. Opravdana želja da se bude u skladu s vremenom ne smije dovesti do toga da se izda kontrast evanđelja. Ako se to ne uzme u obzir, Crkva bi na kraju mogla govoriti samo ono što bi isto tako mogli reći i drugi. Na taj način Crkva bi na koncu samu sebe učinila suvišnom.
Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr