Zadarski restauratori su CSI za umjetnine, obnovili više od 500

Piše Joomla\CMS\User\User
Usamljeni i tihi svijet zadarskih restauratora opkoljen je bučnom vrevom gradske tržnice, u njihovoj kamenoj zgradi zamućena je granica između prošlosti i sadašnjosti, a u atmosferi koja kao da je pobjegla iz romana Dana Browna kroz njihove ruke prolaze neprocjenjive vrijednosti i svjetske veličine.

Naoružani lemilicama i stomatološkim bušilicama, ljepilima i kiselinama, skalpelima i pincetama, kistovima i štafelajima, mikroskopima i povećalima, pripadnici „forenzičarskog tima za umjetnine“ reastaurirali su, među ostalima, slike Paola Veneziana, Palme Mlađeg, Jacopa Tintoretta, Vlaha Bukovca. Uvijek sa strahopoštovanjem prema veličini djela i autora, beskrajno strpljivo i uporno, majstori Restauratorske radionice u protekle su 53 godine obnovili više od 500 umjetničkih slika, a na nekima od njih radilo se i po nekoliko godina.

Mikroskopska, mikrokemijska, stratigrafska pa RTG fluorescentna analiza pigmenta samo su dio čuda i vizualne čarolije koja izlazi iz ove radionice. I naravno, samo njima nije čudno što „Bogorodicu vode na rendgensko snimanje“!? - Stvarno?!

Bez ‘uputnice’

- Da, više puta. Nekoliko slika s temom Bogorodice nosili smo u Opću bolnicu Zadar na rendgen. Pacijenti su nas u čudu gledali, puštali nas „preko reda“, a tehničari i radiolozi na koncu su se navikli i nemilice pucali filmove da bismo otkrili što je Bogorodici - kazuju restauratori i uz smiješak dodaju da Bogorodica nikada nije imala uputnicu niti joj je dijagnosticirana upala pluća. Posljednjih godina slike idu na RTG snimanje u Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu u sklopu kojega od 2006. godine djeluje kao Restauratorski odjel u Zadru.

Vrlo često preko originalne slike rendgen otkrije i po dvije „pokrivene“ jer se različiti pigmenti različito vide pod RTG zrakama, pa i nevidljivo postane vidljivo. - „Krunidba Bogorodice“ je takva slika, preko originala su bila dva preslika koji su se polako otkrivali, a na površinu su izlazili likovi četiriju anđela, pa i glava donatora, koji prije nisu bili vidljivi - objašnjava Rita Antišin, koja privodi kraju opsežan rad na toj slici. Osim bolnice i radiologije, restauratori odlično surađuju i s Institutom “Ruđer Bošković” jer kod njih dezinficiraju skulpture gama zračenjem, Konzervatorskim odjelom, te Sveučilištem u Zadru čije studente primaju na praksu. Na radnom stolu voditeljice Restauratorske radionice Jadranke Baković je slika iz 15. stoljeća čiju je vrijednost gotovo nemoguće procijeniti. - Autor je čuveni talijanski slikar Vittorio Carpaccio, a radi se o „Svetom Jeronimu“, jednoj od slika njegova poliptiha rađenog za zadarsku katedralu po nalogu kanonika Martina Mladošića. Preostalih pet slika je obnovljeno - objašnjava Jadranka Baković. - Govorili ste o jakom stresu u ovom poslu, osjećate li strah od rada na Carpacciovoj slici? - Stres u našem poslu dolazi od vrijednosti slike, od autoriteta autora, od rokova. Doza straha je dobra, potiče vas, jača oprez - navodi Jadranka Baković. Njezine riječi potvrđuje i Šime Vitori koji godinu dana obnavlja jako oštećenu sliku nepoznatog autora iz 15. stoljeća iz crkve Gospe od Sniga u Ždrelcu.

Strpljenje

- Moraš biti strpljiv, promišljen, etičan u odnosu prema umjetnini. Ona je svetinja i ne smiješ joj nanositi bol - uvjeren je Šime po kojemu je restaurator osuđen na cjeloživotno obrazovanje. Zna to i Aleksandar Sandi Kotlar, ponajbolji hrvatski restaurator predmeta od metala poznat po tome što prije restauracije najprije napravi alat kojim će krenuti u obnovu. Kao dječaka u Radionicu ga je doveo otac Mario, „to mi je bio vrtić“, a poslije je zanat „skinuo“ od Božidara Vilhara i s njim radio i na škrinji Svetog Šime.

A danas? - Nema alata za restauratore, ovo je minuciozan posao i trebaš fini alat - kaže Sandi, pokazujući nam kadionicu iz 15. stoljeća i trogirski relikvijar svetog Leona u obliku ruke na kojima radi. „Žrtvovanje Ifigenije“ je najveća slika u radionici, unesena je u tri dijela i to jako oštećena. - U završnoj smo fazi, uskoro će biti završeno, a morat ćemo je demontirati i zarolati da bismo je iznijeli - navodi Neda Hološ Ivetić koja je radila na restauraciji ove slike nepoznatog autora iz 18. stoljeća.

Jednog dana, kada Kneževa palača bude gotova, na njezinim će zidovima biti i „Žrtvovanje Ifigenije“. No, dotle će zadarski restauratori u potpunoj tišini obnoviti nove neprocjenjivo vrijedne umjetnine i pripremati ih za izložbu predviđenu za 2013. godinu povodom 55 godina rada.

predrag opačić
snima jure mišković/cropix

Sveto trojstvo

Mario Kotlar, Miljenko Domijan i don Pavao Kero u svijetu zadarskih konzervatora i restauratora funkcioniraju kao „sveto trojstvo“ - prvi je legendarni restaurator, drugi je glavni državni konzervator, a treći je upravitelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti. U tom je trokutu osmišljen zadarski model zaštite umjetnina. Restauratorska je radionica osnovana 1958. godine i imala je samo tri voditelja: Ivan Tomljanović, Mario Kotlar i Jadranka Baković. Šjor Mario je bio svestrani erudita, davao je duhovnu razinu ovom poslu, imali smo sreću raditi s njim i učiti od njega, kaže Jadranka Baković. Kotlar je u mirovini i posvetio se „ljubavi svih restauratora“ - slikarstvu!