Kultura Kultura

pisac I književni kritičar Radija 101, govori o svojem književnom prvijencu

Gordan Duhaček: Moja prednost je što sam peder

pisac I književni kritičar Radija 101, govori o svojem književnom prvijencu

Cijeli život živiš u svijetu heteroseksualaca i onda otkriješ jedan potpuno novi svijet, kao što bi otkrivao neki novi i veliki svijet i da se sad preselim u Latinsku Ameriku. Za mene je biti peder prednost, jer imaš priliku iskusiti bogatiji i raznolik ž


Gordan Duhaček
, 29-godišnji Sarajlija, izdao je prije nekoliko tjedana svoj roman prvijenac nazvan “Destruktivna kritika i druge pederske priče” u kojoj je opisano odrastanje mladog homoseksualca krajem trusnih 90-ih i početkom 2000-ih na Balkanu, ali i u liberalnom Beču.

Duhačekovu knjigu izdala je udruga Domino iza koje stoji Queer Zagreb, nevladina, nestranačka i neprofitna udruga koja radi na osvješćivanju queer identiteta u regiji.

Malo je seksa u književnosti

Kakvi su prvi odjeci knjige?

- “Obični” čitatelji su zadovoljni , a mene pak iznenađuje da su neki od njih ipak zatečeni količinom prizora seksa. Ne vidim u toj prozi puno seksa, niti ga smatram šokantnim. Ima ga najviše u priči “Lijepi čovjek Mark”, koja opisuje odnos dvojice muškaraca koji je na seksu i zasnovan, pa se naprosto o tome moralo pisati, a u ostalima pričama opis seksa većinom završi taman kad cijela stvar započne.

Jezik kojim sam to pisao zaista je bio direktan, no bilo mi je smiješno izbjegavati nekakve riječi kao što je, primjerice, “kurac”. Ljudi valjda nisu još navikli na to u pederskom kontekstu.

Za početak, čini se da nema dovoljno seksa u hrvatskoj književnosti uopće, i ne mislim pritom na pornografiju, nego na mainstream. Jedna od recentnih iznimaka je roman Drage Glamuzine “Tri”. Općenito, mislim da bi se malo više trebalo pisati o seksu, ne vulgarno, nego da ga se prihvati kao stvarnost u životima likova.

Uostalom, u toj prozi ima i mnogo onoga što zovem realna romantika.

Kod vas je izražena osviještenost pozicije gay muškarca koji sam sebe zove pederom, a tu otvorenost i “outanost” zrcali i sam naslov romana.

- Pa nema nikakvog razloga za tajenje, posebice ne dugoročno. Ideja je biti ravnopravan, pa možda i uobičajeno dosadan član društva. Prihvaćanje se neće dogoditi mistifikacijom, nego direktnošću i vidljivošću.

Neki dan sam vidio podatke istraživanja Euro barometra o tome koliko ljudi u državama Europske unije poznaju nekog pedera ili lezbijku i podatak je bio 38 posto, dok je u Hrvatskoj riječ tek o devet posto građana. To je strašno malo, te govori ponajprije o nevidljivosti brojnih pedera i lezbijki u hrvatskom društvu, što i oni sami moraju mijenjati.

Svladali smo napadače

Kojim bi redom, po vašemu mišljenju, trebao krenuti jedan mladi peder ili lezbijka?

- Treba krenuti s coming outom samom sebi, prihvatiti sebe bez zadrške i posebne tragike. Često me zateknu s pitanjem: “Kad bi mogao birati, bi li radije bio straight?” Ne, zašto bih? Nakon toga treba se osloboditi pred svojom najbližom okolinom

. Ja se sada više ne sjećam kad sam se zadnji put direktno “outao” nekome, nadam se da svi znaju. Ako ne, mogu pogledati moju majicu na kojoj piše “Zagreb Pride”.

Ne bojite se izljeva netolerancije koje biste mogli izazvati kod konzervativnih i agresivnih pojedinaca?


- Ne, nije me strah, ali da budemo jasni: u Zagrebu je i dalje velik problem ulično nasilje. Imam osjećaj da se u zadnje vrijeme događa manje slučajeva napada na članove gay zajednice, no nisam siguran da to ocrtava neki trend opće sigurnosti. Tim se problemom trebaju pozabaviti svi građani jer se napadaju i njihova djeca, braća, sestre, prijatelji

. Prvi put sam u životu napadnut tek u Zagrebu, na gay partyju 2006. godine u klubu Santos. Drugi put sam bio napadnut s prijateljem godinu dana kasnije u Martićevoj ulici, prišla su nam neka dva tipa koja su krenula na nas, ali na kraju smo se mi pokazali jačima i oni su pobjegli. U takvim situacijama je najbolje pokušati pobjeći, i sve odmah prijaviti policiji, ali ako to već ne možeš, onda se treba boriti za sebe, nikako se prepustiti agresiji bez otpora.

Bosna-Zagreb-Beč

Knjiga “Destruktivna kritika i druge pederske priče” je roman o odrastanju mladog homoseksualca na putanji Sarajevo-Beč-Zagreb, njegovim intimnim i seksualnim iskustvima, pogledima na život, pa čak i na rat koji se u to vrijeme zbivao na Balkanu...

- Radnja romana se događa u Beču, Bosni, a jedan manji dio u Zagrebu. U trenutnih 29 godina života, 13 godina sam živio u Hrvatskoj, šest u Austriji, a ostalih deset u Bosni i Hercegovini. To su mjesta koja su utjecala na mene, zato radnja i jest raspršena na tim lokacijama. S druge strane, važno je bilo da se vidi kako je ta osoba ista na svim mjestima, da nema dvostrukih identiteta i maski.

Ono što je meni bilo super u počecima mog pederluka jest to koliko se mogućnosti odjednom otvorilo. Oduvijek spominjem kako je na mene, kada sam imao 18 godina, utjecalo čitanje eseja Susan Sontag “Notes On Camp”, a nakon toga sam shvatio da tu ima puno knjiga, filmova, bandova, naprosto umjetnosti koja govori o svemu tome.

Cijeli život živiš u svijetu heteroseksualaca i onda otkriješ jedan potpuno novi svijet, kao što bi otkrivao neki novi i veliki svijet i da se sad preselim u Latinsku Ameriku. Za mene je biti peder prednost, jer imaš priliku iskusiti bogatiji i raznolik život

Koliko je u romanu zaista prisutno autobiografskih elemenata?

- Želim da bude jasno da je ovo što sam napisao fikcija. U mom životu nije išlo kao u knjizi, opis coming outa lika ima dramatičnih trenutaka, svađa i sukoba s roditeljima, ali nisam nikad otišao toliko daleko da bi ti roditelji rekli djetetu “izađi iz kuće i ti više nisi naš sin” .

Moje osobno iskustvo je baš suprotno, roditelji na početku jesu bili iznenađeni i šokirani, bilo je i razmirica, ali sam znao da ne dolazi u pitanje da će se oni odricati mene. Jednostavno ih poznajem i znao sam da je pitanje vremena da oni to prihvate, jer su dobri i normalni roditelji, kojima je njihovo dijete važnije od predrasuda, reakcija okoline i sličnih gluposti.

Velika podrška u svemu tome bila je i moja sestra, koja je potpuno stala uz mene. Sve to mi je bila velika prednost u odnosu na mnoge druge mlade pedere koji se suočavaju s mnogo težim, dramatičnijim reakcijama i roditeljima koji ih izbacuju iz kuće, što je neoprostivo.

Drži me trema od roditelja

Jesu li vaši roditelji pročitali knjigu i sviđa li im se?

- Nisu, moram priznati. Mene još pomalo drži trema da im to dam zbog mogućnosti da će pomisliti kako se sve opisano zaista tako dogodilo. Nije, imao sam mnogo dosadniji i uobičajeniji život. Pročitali su jednu od priča, “Plivanje slobodnim stilom”.

Ma sve je to fikcija, iako su neke stvari preuzete iz mog života. Išao sam po principu “piši ono o čemu znaš” i zato su odabrane određene lokacije, dob većine likova su rane dvadesete, te ima dijelova teksta koje će moje prijatelje podsjetiti na događaje koje smo zajedno proživjeli.

O čemu sada pišete?

- Ovo što sada pišem je roman radnog naziva “Crème de la Crème” i opisuje današnju atmosferu u Zagrebu. Zadnjih godina sam pročitao mnogo knjiga koje su tzv. društveni romani. Primjer za to je “Linija ljepote” Alana Hollinghursta u kojoj on iz vizure mladog pedera piše o tačerovskoj Britaniji osamdesetih. Ideja je pokušati dati dijagnozu Zagreba na početku ovog tisućljeća, zato što je ovaj grad - koliko se god dosadnim ponekad činio – vrlo zanimljiv.

Jedno sam siguran, a to je da s “Crème de la Crème” ne želim doprinijeti prosjeku hrvatske proze, jer ga ima više nego dovoljno. Ako roman po mojim kriterijima ne bude dovoljno dobar, neću ga objavljivati.

antonela marušić
foto: biljana gaurina / cropix

PRIDE JE DOMOLJUBNI ČIN

Već dvije godine ste aktivni u organizacijskom odboru zagrebačke Povorke ponosa. Kakvo iskustvo to nosi?

- Meni je to osobno, ali i u društvenom smislu, velika stvar. Svake godine na Zagreb Prideu direktno radi dvadesetak ljudi, a mnogi još i pomažu. Ja sam već dvije godine službeno unutra, u međuvremenu se okupila raznolika ekipa s kojom je užitak raditi, neki od njih su mi postali bliski prijatelji. U hrvatskom aktivizmu su se nekako podijelile udruge između lezbijki i pedera, dok smo mi u Prideu mješoviti, nema takvih podjela i svi zajedno radimo. Nismo homogeni, imamo različite stavove o mnogim stvarima, ali zajednička nam je vjera u važnost Pridea. Također, svake godine dolaze i novi, mladi ljudi, što je super.

Organizirati Povorku ponosa je, među ostalim, snažan domoljubni čin jer se na taj način Hrvatskoj nudi mogućnost slobodnijega, pravednijega, otvorenijeg društva kakvo nemaju mnoge države u našoj blizini. Nadam se da su građani ove zemlje sretni što se u glavnom gradu svake godine održava Povorka ponosa lezbijki i pedera, jer nas ona sve čini boljim ljudima.


ŠPANJOLSKIM PUTEM

Kako procjenjujete trenutnu senzibilizaciju hrvatskog društva na položaj gay osoba?

- Stvari definitivno idu na bolje, ali možda se to golim oko teško primjećuje. Sjajan je primjer Španjolska, katolička zemlja koja je izišla iz diktature i u tridesetak godina postigla neopisiv društveni napredak. Volio bih da građani naše zemlje idu u smjeru jedne takve zemlje, a ne, primjerice, Poljske. Jedan od transparenata na zadnjem Prideu je bio “Hrvatska će biti katolička kao Španjolska!”.


Naslovnica Kultura