Kultura Kultura

teret stalne dostupnosti

Norvežanin Dag Johan Haugerud, redatelj filma 'Pazi na djecu' za ZFF-a, tvrdi da je uz današnje medijske platforme teže biti dijete nego roditelj

teret stalne dostupnosti

Dag Johan Haugerud po zanimanju je knjižničar, a radio je kao novinar i dramatičar te objavio četiri romana i nekoliko kratkih priča, da bi filmove počeo snimati 1996. godine

Mogao je Dag Johan Haugerud gostovati i na Interliberu, ali kako je posljednjih godina više angažiran kao redatelj, a ne pisac, u Zagreb je ipak došao zbog ZFF-a.

U konkurenciji festivala prikazan je dugometražni, drugi film ovog Norvežanina koji je po zanimanju knjižničar, a radio je kao novinar i dramatičar te objavio četiri romana i nekoliko kratkih priča, da bi filmove počeo snimati 1996. godine. Film “Pazi na djecu”, premijerno prikazan u Veneciji, govori o incidentu među djecom, što dovodi do smrtnog slučaja i izazove moralne dubioze kod njihovih politički angažiranih roditelja.

Što vas je potaklo na prijelaz s knjiga na filmove?

- Prvotno sam na fakultetu studirao teoriju i povijest filma. Onda me prijatelj pozvao na filmsku zabavu gdje su ljudi snimali “super 8” filmove i prikazivali ih jedni drugima. Netom nakon toga sam dobio na poklon “super 8” kameru. Prije toga je nisam koristio i pokušao sam snimiti film. Zapravo, slučajno.

Je li teže napisati scenarij ili roman?

- To su sasvim različite stvari. Kad pišete roman, znam da je podtekst u riječima i moram stvoriti atmosferu, napetost, osjećaje i mane. Kod scenarija, zapravo, stvarate recept za druge, a podtekst se stvara pomoću lokacije, fotografije, tumačenja glumaca. Putem dijaloga. Jako različiti pristupi.

Rekli ste “za druge”, ali vi ste režirali vaš scenarij?

- Da, da, ali svi moraju dati nešto svoje. Moraju uzeti scenarij i stvoriti nešto od njega. Na primjer, glumci - oni stvaraju podtekst kad izgovaraju riječi. Ako pišem riječi u romanu moram objasniti što ljudi osjećaju i o čemu razmišljaju dok govore.

Mislite li da bi vaš novi film mogao biti i roman s obzirom na to koliko je, među ostalim, razgovoran?

- Nikad ga ne bih napisao kao roman. Ali, mislim da bi teme mogle činiti roman. Možda zbog toga što me zanima jezik i komunikacija i jako volim filmove s ljudima koji razgovaraju (smijeh). Koji pokušavaju riješiti sukobe dijalogom. Mislim da sukob više leži u dijalogu nego u akciji. Oduvijek sam volio takve filmove što je vjerojatno razlog zašto ih i sam snimam.

Mislim da je to prikaz svakodnevnog života s trivijalnim, svakodnevnim temama, ali i onim ozbiljnima. No, trivijalne teme su uvijek prisutne i važno mi je to naglasiti.

Spomenuli ste “sukobe”. U filmu je prikazan sukob među generacijama, stari i mladi, roditelji i djeca, političke opozicije...

- Kod roditelja i djece ne radi se toliko o sukobu nego o pokušaju rješavanja problema komunikacijom.

Radi se o spoznaji kako govorimo, kojim riječima se koristimo. To je pokušaj da se sačuva pristojnost dok se rješava probleme jer rezultat je ozbiljna stvar - smrt djeteta. Jako je teško nositi se s tim stvarima i važno je kako tome pristupamo i kako o tome govorimo.

Kako je danas biti roditelj i kako je danas biti dijete? Što je teže?

- Mislim da je teže biti dijete jer na vas utječe jako puno toga. Za početak, utjecaj medija je veći nego ikad do sada. Kad sam ja bio mali imao sam televiziju, radio i knjige.

Ali, danas i sami komuniciramo putem tih medija i mislim da to stvara veliki pritisak na djecu, da budu u tim medijima, da se stalno predstavljaju.

Treba stalno biti dostupan. To je sigurno teško. Također, ljudi koji poznajem, roditelji tinejdžera ili mlađeg uzrasta, imaju velikih problema s time. Sigurno im je teško.

A uloga roditelja? Toj djeci?

- To je također teško. Na neki način mislim da želite da vam djeca dulje budu djeca. Želite sačuvati njihovo djetinjstvo što je moguće dulje. Jednako tako, od njih zahtijevate puno više jer želite da budu uspješni, da napreduju u društvu, da imaju dobro obrazovanje. Ovaj film govori o srednjoj klasi, o nama.

Možete li nam reći nešto o srednjoj klasi u Norveškoj i općenito u svijetu?

- Nije u redu da govorim o srednjoj klasi općenito, ali mogu reći nešto o srednjoj klasi u Norveškoj. Mislim da su se ti koncepti promijenili. Više nemamo srednju klasu i elitu. Očito, srednja klasa je najveća. Druge, manje klase tvore ono što smo ranije nazivali “radničkom klasom”. U Norveškoj imigranti čine nižu klasu. Nije tako lako analizirati društvo kao što je prije bio slučaj.

 

Naslovnica Kultura