Kultura Kultura

Daleki pogled unatrag

'Da nisam cipnuo Miku Tripala dva-tri puta na balunu, tko zna što bi danas od mene bilo?', prisjeća se splitski slikar kojemu su žene uvijek na svijetloj strani slike

Daleki pogled unatrag

Moja najstarija unuka slavila je 18. rođendan, bila je na ručku, i ja joj govorim: “Znaš, Dora moja, kad sam ja imao 18 godina, išao sam se prvi put fotografirati.” Natjerala me je da nađem tu fotografiju i našao sam je, ali sam našao i još jednu.

Ma pogledaj kako se potrefilo! Ovo je nagrada Slobodne Dalmacije koju sam dobio 1970. godine, a dodjeljuje mi je Marin Vukman, koji je tada bio glavni urednik Slobodne Dalmacije.

Ovo je pokojni Tomislav Lalin, a ovo sam ja, još uvijek s kosom i obrvama. Tad sam nagradu dijelio s Vaskom Lipovcem. Mislim se, ovo je prije 50 godina snimljeno... i još trajem.

Iskreno je začuđen tom činjenicom na početku našeg susreta Petar Jakelić, najvitalniji 82-godišnji slikar kojega imam čast poznavati. Pozvao me je u svoj atelijer, na vrhu jedne sućidarske petokatnice.

Na kraju hodnika s druge strane stana je atelijer Josipa Botterija Dinija.

Moguće da je svaki Petar stijena, ali Jakelić sigurno jest.

Nevozač je, svaki dan se prošeta od svoje Viške na Bačvicama do atelijera, dobrih šest-sedam kilometara, i uspenje ovih pet katova. Uspravan je, a i energičniji od većine mojih vršnjaka.

Nakon nas, ide kući skuhati juhu od leće, ispeći ćevapčiće i popržiti krumpiriće za unuku, koja mu opet dolazi na ručak. Jakelić je rođen 1938. To su te godine, takve više ne proizvode.

Našli smo se zato što u petak, 15. studenoga, u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću postavlja izložbu 76 radova malog formata koji su nastali u ovih 57 godina, od 1961. do 2018.

– Ima vam tu svega i svačega, svih tehnika, godina, tema... ja sam vam zainteresiran za sve vrste tehnika.

To vi kažete, a kritika da ste uvijek između nadrealizma i klasičnog realizma...

– Ja vam jednostavno plovim u oblacima. I to je moja sreća. Meni stvarnost predstavlja samo poticaj, a irealno je ono što ja radim unutar toga.

Svatko može naslikati stablo. Ali mene zanima nešto drugo, neki pomaci. Kao što planeti plove u svemiru, tako i ja plovim maštom. To je moja totalna i nesputana sloboda.

Moj rad je ono što mi mozak nalaže, oko vidi i ruka može. Imaginacija, oko, ruka. Te tri stvari vežu ono što ja jesam.

U Kaštelima ćete izlagati slike koje publika nikad nije vidjela, od 1961. naovamo. Vidite li i vi koju prvi put? Je li slika za vas završena stvar?

– Nikad nije završena. Drago mi je da imam sačuvano i ono što sam radio dok sam studirao. Svaku sam malu skicu sačuvao.

Stavljam to u koverte, i onda, jednog dana, može proći i pet godina, vidiš da si nešto natuknuo. Moj pokojni profesor Kaštelančić potrgao je svaku stvar kojom nije bio zadovoljan.

Kad sam mu rekao kako ja sve spremam, on se malo zamislio i rekao: Pero, ta ti nije luda. Ne možeš znati što si napravio u trenutku kad je slika nastala. Bolje je kad imaš odmak u vremenu.

Kako to kod vas ide, jedna ideja na jednu formu ili...?

– Ima bezbroj formi. Ovo što ću izlagati u Kaštelima završetak je nečega što već negdje imam zabilježeno u nekakvom obliku. Sve to je po papirima i podlogama raznog formata.

Sve to spremam i meni vam je to draže nego kad je slika gotova. Rekao bih da je to čak i važnije jer pokazuje osobnost. Naravno, moj svijet je za mene. Ne mogu se uspoređivati ni sa kime, niti bih to htio.

U tom svijetu žene su često u sredini slike.

– Nas je osmero braće. Računao sam kako ću, kad se oženim, sigurno imati kćer kad već nisam imao sestru. Onda mi se rodio prvi sin, znači još ništa od Julije, kako sam htio da se zove.

Onda je prošlo sedam godina dok sam dobio drugog sina. Od ćere još ništa. Tek kad su mi se sinovi poženili, došao sam na svoje jer i jedan i drugi ih imaju.

Stariji sin ima dvije kćeri, a mlađi jednu. Nije bilo puno žena u mom životu, ali zato sam samo njih i slikao. Tako je do dana današnjega. Žena je savršenstvo planeta.

Kao majka, kao biće koje održava vrstu, uvijek je lijepa. Muške cijenim, kao prijatelje, ovo-ono, ali ja vam muške ni ne slikam. Malo ćete gdje na mojim slikama vidjeti muškarca, ukoliko nije bitan za nekakvu temu.

Ali zato su vam oko žena konji, tovari, bikovi...

– To da. Moj život na selu je bio takav. Nije bilo ni auta, ni ičega sličnog. I sreća da je tako bilo.

Jer sve što sam pokupio do dana današnjega, što radim, jest to što sam živio na selu i što postoji od iskona do danas.

A u ono vrijeme je bio pravi život. Težak. Žene su bile patnice sela. One su morale rađati, raditi u polju, nositi bremena... Meni su one heroine.

Spojio sam ženu, Dalmaciju i more. Idem tako uz more i uvijek naiđem na nešto, na kamenje, na školjke.

Potrebna je imaginacija. Toliko crteža na cesti vidim, na raspuknutom asfaltu. Ima predivnih crteža svugdje oko nas, takvih likova u oblacima...

Onda vi gledate svijet kao Mali princ.

– Točno tako! Najčešće prođem pokraj tih stvari, a nekad i pokupim nešto. Kao ovaj kamen, recimo. Bog ga je stvorio za mene i sad je on slika-kamen. Slika je sa svake njegove strane.

Imaš jednu ilustrativnu prizmatičnost s obzirom na inspiraciju. Važno je vidjeti u prirodi, jer ljudi prolaze a ne vide. Izgubio sam sluh i žao mi je da je tako.

Ali možda je to i dobro... Bolje vidim, ali i lošije čujem ono što je bolje ne čuti. Je l’ tako?

Ima puno toga.

– Znate što, živjeti s umjetnošću i za umjetnost je nešto najljepše što ti se može dogoditi. To prije ako od toga možeš živjeti. Ja sam živio od toga, ali sam imao sreću i što sam bio u prosvjeti, najprije u srednjoj školi, a poslije i na akademiji.

Tako živim od osnovne do danas, cijelo vrijeme vezan uz umjetnost.

Već ste u srednjoj školi, pedesetih godina, crtali za Slobodnu Dalmaciju...

– Kako ne. Godine 1955. objavljen mi je prvi crtež u “Slobodnoj”, jedan dječak koji čita. Sibe Kvesić je bio glavni urednik. Za to sam dobio 500 dinara, mogao sam u restoranu “Zagreb” pojesti manistru na pome.

To je bio dobar honorar. A onda su mi poslije bili objavljivani mnogi crteži, i otad sam sa “Slobodnom” kroz ilustracije, vinjete, i drugim likovnim stvarima, vezan do dana današnjega. Dakle, više od 60 godina.

Dugo ste predavali grafiku na Akademiji. Na koga treba skrenuti pažnju?

– Na one koji su se već i sami afirmirali. Edvin Dragičević u prvom redu. On je sad dekan Akademije. Došao je 90. ili 91. na Akademiju i to vam je jedini mladi čovjek od ovih likovnjaka u Splitu koji se probio i vani, jedino svojim radom.

Isto vrijedi i za Vicu Tomasovića. To su moja dva najjača asa. Bilo je i drugih koji su pokazali talent, ali se nisu jednako snašli ili se nisu angažirali.

Ova dvojica su imala sreću. Ali rade. Ako samo imaš dar i talent, a ne radiš, nemaš ništa. Znate ono, dar u zrcalnoj projekciji ispada rad.

Sa svojim sam se studentima dobro razumio. Bili smo kolege. Morate znati da su oni učili od nas, ali i mi od njih. To je uzajamni odnos.

Kad biste naišli na talent, najvažnije je bilo dati im poticaj i pustiti ih da lete, ne rezati im krila.

Je li istina da vas je Miko Tripalo odveo na Akademiju u Beograd?

– Jest. Godine 1958. gradila se autocesta Ljubljana – Zagreb. U ono vrijeme, radile su je brigade iz cijele Jugoslavije. Bilo je srednjoškolskih i studentskih brigada, a iz Splita je išla brigada “Ćiro Gamulin”.

Mi iz umjetničke škole nismo imali toliki broj đaka da bismo mogli imati vlastitu brigadu, pa smo se pridružili brigadirima “Ćire Gamulina”. Upao sam u tu grupu i otišao gore, a tamo su mene i kolegu Antu Bojića, kao likovnjake, odmah uhvatili da radimo na uređenju naselja.

Oslikavali smo barake u kojima su bili brigadiri koji su išli na trasu. Bili su to motivi iz života na trasi: omladinci s kolicima, narodni plesovi, rad s mašklinima, lopatama...

I još sam crtao za list “Mladost na autoputu”. Bio sam u mjestu Kronovu, kod Otočca ob Krki, tamo gdje je onaj srednjovjekovni dvorac u kojem se održavaju politički sastanci i slično.

U njemu je bio smješten glavni štab omladinskih radnih brigada. Miko Tripalo je tada bio predsjednik CK Narodne omladine Jugoslavije, mlad je bio, 32 godine.

Došao je gore u posjet voditelju glavnog štaba omladinskih radnih brigada Mići Novkoviću, a kad je već bio tamo, zaigrao je i na balun na jednom placu pokraj dvorca. Ja sam tu baš nešto crtao i jedan me od njih zove da im fali jedan za ekipu.

Pitaju me znam li igrati nogomet. Govorim im pa tko ne zna igrati nogomet, meni je Beara bio važniji nego Michelangelo i Leonardo skupa. I zaigramo mi, u timu protiv mene taj neki Miko, cipnuo sam ga par puta do poluvremena.

Sjedim ja tako do njega i govori on meni kad me čuo kako govorim: “Ti si Dalmatinac, je li? Odakle si?” Ja mu govorim: “Iz Splita.” “A šta radiš ovde?” pita on. “Tu sam u glavnom štabu, crtam za omladinsku brigadu”, odgovaram mu. “A šta ćeš kad završiš školu?” pita on mene. Ja kažem: “Dogodine završavam i spremam se na Akademiju u Zagreb.”

A on meni doslovno ovako: “Ma šta ćeš tamo, dođi ti u Beograd, ja ću ti osigurati dom i stipendiju.” Nisam mogao vjerovati da sam tako sretan. Ali, kaže: “Dogodine dođi raditi na autocesti Paraćin – Niš, pa pođi polagati prijemni ispit u Beograd. Ako ga položiš, ja ću ovo drugo srediti.”

I ja stvarno tako. Sljedeće godine otišao sam tamo i ponio sa sobom radove iz srednje škole, kako bih poslao na Akademiju, da vide hoće li me pripustiti polaganju prijemnog.

Na Akademiju sam tada otišao s još dvojicom kolega iz Splita, Martinom Trebotićem i Antom Bojićem. Tamo smo se sva trojica upisala na grafiku. Još uvijek čuvam dopisnicu tajnika u kojoj mi čestita što sam položio ispit i obavještava da se mogu upisati. To su dobili i Bojić i Trebotić. Bila je to 1959.

I onda, prva samostalna izložba – u Prištini!?

– Tako je, 1964.! Imam sačuvan katalog. Da nije bilo Tripala, ja nikada ne bih završio u Beogradu, jer je bila gotova stvar da idem u Zagreb.

U Poletu sam objavljivao svoje prve crteže i dobivao nagrade toga lista. I Arsen Dedić je svoje prve stihove i crteže tamo objavljivao, Tonko Maroević itd. Mnogi su tamo počeli.

To je za nas mlade bilo mjesto u kojem smo mogli pokazati nekakav svoj dar ili talent. I Berber je tamo objavljivao svoje crteže, Virgilije Nevjestić, Josip Diminić. To je sve bila ekipa mojih vršnjaka, razumiješ.

Mi smo se svi poznavali i Zagreb je bio logičan izbor. Tko zna kakva bi bila moja sudbina u tom slučaju. Ali samo taj jedan trenutak – što sam igrao na balun, što sam Miku dva-tri puta cipnuo i što sam progovorio na dijalektu – predodredio je cijeli moj daljnji život. Mene u životu prati sreća.

A u vojsku sam išao u Prištinu. Mene su tamo dočekali: O, ti ćeš kao umjetnik odmah u Dom armije! Međutim, ja sam bio moto-pješadijska brigada, bila je to krvava obuka i bio je tamo taj jedan četni komandant Petrović.

Taj me kao umjetnika zadužio da mu u bilježnicu zapisujem rezultate čete, što sam i radio, lijepo grafički pregledno. Očito je to bilo toliko dobro da me više nije htio pustiti iz čete. I tako od 10. mjeseca do 4. ja sam odradio svu obuku koju je trebalo.

Kad smo završili sve vježbe, silne marševe po noći, kiši, kopanja grudobranskih skloništa i slično, kažu: “E, sad možeš ti malo radit svoje.” U vojsku sam ponio boje, kistove, nešto papira, platno nisam mogao nositi.

U roku od dva mjeseca napravio sam 20-ak slika i u Domu armije priredio izložbu. Ta izložba u Prištini, moja prva nakon Akademije, odjeknula je kao bomba.

Bilo je tu nekih morskih motiva, par lijepih ženskih aktova – svi su poludjeli. I Stijepo Bradarić, koji je sa mnom bio dolje u vojsci, kasnije je bio pravnik, direktor “Jadrantekstila”, zabilježio je jednu malu noticu za Slobodnu Dalmaciju, iz 5. mjeseca 1963., da je vojnik Petar Jakelić napravio svoju prvu izložbu u Prištini.

Poslije se zafrkavao da je to prva kritika koju je netko napisao o mom radu. I kad je ta izložba završila, te sam slike htio odnijeti kući. Ali ne, ono što se u vojsci napravi, u vojsci mora i ostati.

Bio je tu jedan malo pametniji oficir s kojim sam uspio isposlovati da barem neke slike iznesem, koje su mi navodno bile važne za kasniju profesiju.

Međutim, istina je bila ta da je bilo sedam ili osam zainteresiranih za kupnju slika s te izložbe. Naravno da su to postale slike “važne za kasniju profesiju”.

Tako da sam ja te slike lijepo uzeo, prodao i kući se vratio sa 150-160 tisuća dinara, što je bilo i spasonosno jer mi se taman rodio stariji sin. Eto, to ti je jedna životna priča.

Dosta toga sam proživio u životu, i dobroga i lošega, što bi se reklo. Ali djetinjstvo... to što sam rođen na selu, to je moj bingo. Što bih da sam se rodio među ovim neboderima? Kakvu bih ovdje mogao imati maštu?

Kako bi izgledao završeni Spaladium recimo...

- Ništa haha. Ali to je meni hladno. Evo ti jedna epizoda iz djetinjstva. Ujutro, mater nas djecu uputi prema različitim poslovima. Ovaj na njivu, onaj na brdo. I idemo tako kroz selo u brdo, s obje strane puta je kupina, kad odjednom iz kupine izleti ptica.

Približiš se, poviriš, unutra jedno jaje, kao mali nokat s točkicama. A tu si. Ništa, ideš dalje za poslom, prođu dva tri dana. Dođeš opet, pogledaš – dva jaja. Opet prođe vremena, a unutra dva goliša s perjem koje izgleda kao bodlje, vidiš im samo kljun i jezik. Oni misle da im je došla mater, a ne ja.

Ja zadovoljan odem, brzo rastu, za 7-8 dana već imaju perje. Kad eto ti mene nakon 10-15 dana opet tu – nema ih, poletili su! Kako možeš ne pamtiti tu ljepotu? Moja baka, koja je bila rođena 1870. godine, pričala nam je stvari iz svog djetinjstva, o vilama... Tamo se čovječe božji mašta razvija sama od sebe.

Prugovo je krasan kraj...

Kako ne. Pazi, ovdje je sve već zauzeto. Dugopolje, dobro, Koprivno, ondje se penje, ali nije kao Prugovo. Prugovo ima prekrasnu udolinu i sad se svi gore vraćaju. Samo sad svi hoće vile s bazenima. A i prije ćeš odavde doći do Prugova, nego do Lovrinca.

Najljepše u životu

Nitko nije prisiljen slušati glazbu koja mu ne ulazi u uho.

Meni je važno život ispuniti vlastitim idejama, svime onim što mi je na duši, na srcu, što vidim, što osjećam, koliko sam umno sposoban i koliko sam fizički zdrav.

Tako će biti dok me bude bilo. To se ne prekida, to je najljepši dio života. I djeca, naravno.

Imamo lijepi Split, sunce... Mi živimo na najljepšoj točki zemaljske kugle. Sretnici smo po tom pitanju, premda to često ne cijenimo.

Naslovnica Kultura