Kultura Kultura

Vječni Tolja

Kći Anatolija Kudrjavceva progovorila o obožavanom ocu: Familija se čudila šporkarijama koje je pisao u 'Berekinu', a i danas čuvam prijeteća pisma koja su mu stizala nakon teksta o vlajima. U Rusiju nikad nije htio otići...

Vječni Tolja
Imao je različite svjetove, različita društva i ekipe, od onih iz ‘Berekina’ do pisaca i kritičara, Foretića i Brečića. Nije gledao tko si i odakle si, nego mu je za društvo trebalo, govorio je: da je čovik pametan i pošten, da zna pivat, igrat picigin i balote, i bacit tunju

Da je poživio, Anatolij Kudrjavcev bi 26. listopada, napunio 89 godina. Međutim, nema ga među nama već više od desetljeća, a pamtimo ga, i mi u redakciji “Slobodne” za koju je desetljećima pisao kazališne kritike, i mi, njegovi studenti, i piciginaši, pa glumci i redatelji u teatru, prijatelji s balota i čitatelji za koje je u svojim knjigama sačuvao odjeke starog Splita.

Njegovo društvo pomalo se osipa – na starim fotografijama više je pokojnika nego živih, a imao je mnogo prijatelja, govori nam Toljina kći Ingrid Poljanić, umirovljena knjižničarka koja nema mira pa pokreće u Gradskoj knjižnici Marka Marulića novi ciklus putopisnih tribina.

Željeli smo da nam baš ona kaže štogod nepoznato o svom ocu, nešto detaljnije o njegovu podrijetlu i ljubavi prema kazalištu, o obiteljskim uspomenama – jer, cjelovitu sliku može imati malo tko drugi.

– Ja vam mogu govoriti kao posve neobjektivna kći koja je obožavala svoga oca. Tolja je zbilja volio ljude i imao silnu, stalnu potrebu za komunikacijom. U njemu su se spajale mnoge nelogičnosti. Baš je uživao u jelu, piću, u druženju – a opet je u svemu bio umjeren.

Nikad nije pretjerao s hranom, nikada ga nismo vidjeli pijanoga. Držao je do svoga izgleda i odjeće, a opet nije bio “pimperlin”, kako se nekada govorilo. U teatar je uvijek išao u odijelu. Stalno je razgovarao s ljudima – po ulici, na peškariji, na pazaru, a opet, imao je bogat unutarnji život, u koji nije bilo pristupa.

Nije ni čudo što je obožavao Prousta, čitao ga je često iznova, i meni je čitao odlomke, učio me kako s protokom vremena na književna djela gledamo drugačije. Proust je rekao otprilike da “nikad isti čovjek ne zaroni u istu knjigu”.

Tako je i kod mene bilo – kada sam kao djevojka čitala “Anu Karenjinu”, ona je za mene bila fantastična junakinja, simbol slobode. Kao mladoj, udanoj ženi, nalikovala mi je na monstruma, a u zreloj dobi Ana mi izgleda kao nestvaran lik, umjetan. Sve me to otac naučio – kaže Ingrid Poljanić.

Govori potom i o Toljinu ruskom podrijetlu. Inače, volio je on putovati, ali u Rusiji nije bio nikada, iako je govorio ruski i prevodio s njega te je više puta imao priliku tamo otići. Znao je da bi tim putovanjem izbrisao sliku koju je sam stvorio, jer je za njega Rusija bila ona iz knjiga i bajki, Čehovljeva, Tolstojeva, zemlja Vasilise Prekrasne i Ivanuške Budalice, Babe Jage i Koščeja Besmrtnog.

U njegovu djetinjstvu živjeli su siromašno, poslije je i ona varoška kuća stradala od bombe, pa su se seljakali kojekuda.

Otac je nakon gimnazije dobio stipendiju za studij u Zagrebu, splitski škver trebao je inženjera. Otišao je, studirao, ali nije to bio njegov put. Kada su mu jednom prilikom opljačkali novac od stipendije, spakirao se i vratio u Split. Dalje znate – pedagoška akademija, studij kroatistike, pa magisterij i doktorat, naravno, na temu Splita, Splita u književnim djelima.

I on i mama u početku su se dosta selili, dok je predavao po školama, u Trogiru i na Korčuli. Svugdje je ostavio traga, osnivao je amaterska kazališta i sam glumio u predstavama.

Bilo mu je manje od trideset kada je igrao starca u predstavi “Ljubovnici”, i bio je sjajan. Sav bi uša u se, zgobavija se, postara. Godinama poslije, znali smo ga gnjaviti: “Ajde pape, glumi nam malo Ljubovnike!”, i uvijek smo iznova guštali.

A moja teta, Toljina sestra Vjeročka, bila je redateljica i radila je u “Titovim mornarima”, danas kazalištu mladih. Učila je i Borisa Dvornika i Ivicu Vidovića i tolike druge, prisjeća se Toljina kći.

Od nje doznajemo i to da Tolja u kući nikada nije zabeštimao, niti je kome rekao ružnu riječ. Stoga se familija jako čudila “šporkarijama” koje je pisao u listu “Berekin”.

– Imao je, eto, svoje različite svjetove, različita društva i ekipe, od onih iz “Berekina” do pisaca i kritičara, Foretića i Brečića, balotaša i ribara. Nije gledao tko si i odakle si, nego mu je za društvo trebalo, govorio je: da je čovik pametan i pošten, da zna pivat, igrat picigin i balote, i bacit tunju. Uostalom, imao je i nekoliko karijera, onu sveučilišnog profesora, pa pisca i kritičara.

Ipak, s kazališnim se glumcima družio rijetko, nastojao je držati distancu. Nikada nije išao na generalne probe, ni na koktele nakon premijera, a sutra se čekalo što će napisati u “Slobodnoj”. Mnogi su se ljutili, mnogi bili oduševljeni, pa čuvaju te pohvalne kritike i dandanas, i citiraju ih.

S redateljima, pak, imao je češćih kontakata, ali zbog njegova britkog i nepristranog pera i tu su se međuljudski odnosi znali zakomplicirati.

Tolja i Ivo Brešan bili su bliski prijatelji; Brešan je običavao u svojoj kući prijateljima čitati još neizvedene drame, pa tako i “Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću”. Tolji se nije svidjela ta komedija, a kada je u HNK Split postavljena premijera – unatoč tome što je bila riječ o jednoj od najposjećenijih i najomiljenijih predstava – napisao je groznu kritiku.

Pogotovo ga je naljutilo i to što su za nešto kasniju, zagrebačku premijeru, obavljene prepravke, i izbačene očite banalnosti i greze šale koje su, valjda, za Split bile dobre, a za Zagreb ne. Brešanu i redatelju Violiću, zbog njihovih reakcija, Tolja je napisao: “Ja sam svoj i samo svoj. Imam kriterij, za koji sam se namučio da ga steknem. Odgovaram samo sebi i svojoj savjesti.”

S Brešanom se brzo pomirio, ali, recimo, s Nedjeljkom Fabriom, koji mu je također bio dobar prijatelj, nakon kritike “Vježbanja života” – nikada. Jedva da bi se i pozdravili.

Osim kritika, zbog kojih su se znali naljutiti pojedinci ili manji broj prozvanih, pravu lavinu mržnje Tolja je izazvao poznatim tekstom u “Slobodnoj” iz 1992. godine naslovljenim “Pusti vlaja, ubij zeca”. Na tri stupca on razlaže vrlo argumentirano kako ne piše o ljudima iz određenog kraja nastanjenima u gradu, nego naprosto o mentalitetu.

Jer “vlaj” može biti i onaj čiji su se preci u Split doselili prije 500 godina, ali se ne zna ponašati, ne poštuje grad, okoliš ni sugrađane. Taj je dio, izgleda malo tko pročitao, ali popis vlaških osobina nebrojene je taknuo u šuštu. Isto tako, vidjela sam na svoje oči i kako su “fetivi” znali uokviriti ovaj članak i izvjesiti ga u kući ili uredu.

Vlaj, piše u tekstu, grabi sve što naizgled nema čuvara ni gospodara, osobitim uspjehom smatra ako je što postigao na račun drugoga, hoda kao da želi zauzeti što više ulice, stvara buku muzikom i auspusima, istroši se na svadbe da se pokaže pred sebi sličnima, pobožan je zbog koristi, baca škovace svugdje, puca iz zabave ili u znak nametanja vlastitog autoriteta iz svakog oružja koje mu dopadne ruku, a namijenjeno je za obranu domovine.

E, ovo je već bilo ozbiljno. Nebrojena prijeteća pisma su stizala, u kući je telefon zvonio usred noći, govorili su da ga treba ubiti, familija je bila na rubu živaca.

Ingrid Poljanić sačuvala je neka od pisama koja su stigla na njihovu adresu. U jednom, potpisanom “vaša bivša studentica”, spočitava mu se bezboštvo i da mrzi sve hrvatsko. Retorika je to koja je i danas ostala ista i služi u svakoj prilici – dovoljno je pogledati komentare pod tekstovima na portalima, koje Tolja nije dočekao.

Za kraj, pitali smo “nepristranu kćer” ponešto o “ruskoj duši”. Taj pojam neki definiraju, kao spoj širine, melankolije i naglih promjena u ponašanju – od “golube, rođeni” učas se prelazi na kletve.

– Ne, kaže zamišljeno Ingrid Poljanić. Nije bio baš taj tip. Širina duha, to ga je svakako ocrtavalo, ali i razigranost, mašta. Uz to, znao je posve proniknuti ljude, do dna srca, samo ih promatrajući, a bilo je u ocu i nešto mistično. Znao je predviđati događaje.

I ja sam trunku toga naslijedila, ali sve drugo što mi je dao i ostavio puno je, puno važnije.•

Otac Aleksandar

Otac Anatolija Kudrjavceva, Aleksandar, potjecao je iz bogate obitelji srednjeg staleža. Toljina baka po majci je bila plemkinja, a prabaka dvorska dama u Sankt Peterburgu. Aleksandar se rodio u kući na Crvenom trgu, koje danas više nema, u obitelji dobrostojećega građevinskog poduzetnika. Imali su i svoje imanje i na njemu daču.

Aleksandar je kao student prve godine konzervatorija mobiliziran u Prvom svjetskom ratu, ali je, kao i mnogi drugi bjelogardijci pobjegao iz vojske. Zatekao se na obali Crnog mora i zajedno sa svojim zapovjednikom uhvatio brod za Dubrovnik. Otud su ih poslali u Komižu, gdje su radili kao stražari.

Zapovjednik se zbog tuge i nostalgije za majčicom Rusijom ubio, a Aleksandar Kudrjavcev doputovao je u Split i iznajmio u Velom Varošu sobu, u kući djevojke koju će zavoljeti i koja će mu poslije postati žena. Ta jedna godina konzervatorija i lijep glas poslužili su mu da preživi – prehranjivao se pjevanjem po splitskim lokalima, a poslije je bio član zbora HNK Split.

– Moj je otac, nastavlja Ingrid Poljanić, stasao u teatru. Tamo ga je vodio dida Saša, još kao dijete statirao je u operi, koju je volio skoro kao i dramu, i svake je godine s mamom išao u Veronu na premijere.

Pismo Vanče Kljakovića

Vrijedi ovdje navesti nekoliko redaka iz pisma – iz vremena kada su se pisala, a lijepo ih je danas imati – redatelja Vanče Kljakovića nakon jedne, očito ne baš pohvalne, kritike, još tamo s kraja šezdesetih.

– Danas smo kupili "Slobodnu", piše Kljaković, i osjetili smo potrebu da ti napišemo par riječi. Hoću reći da mi je drago da postoji kritičar u čiju stručnost imam potpuno povjerenje. Pratim tvoje napise u posljednjih nekoliko sezona, posebice tijekom ovog Splitskog ljeta, i čini mi se da titramo na istom valu.

Slažem se sa svim što si napisao u povodu Pirandella, kao da si sudjelovao u našem poslu i bio suočen sa svim našim problemima. Nisi bio samo gledalac. Sve tvoje zamjerke bile su i naše – u potpunosti smo shvatili nedostatke, i, iskreno ti mogu reći, nismo imali vremena da ih ispravimo – piše pokojni Kljaković i nadodaje kako bi u organizaciji Splitskog ljeta trebalo nešto korjenito mijenjati i samom festivalu dati ambiciozniji karakter.

 

Naslovnica Kultura