Kultura Kultura

zagrebačke promocije i projekcije

Djelo Ivana Martinca, svestranoga splitskog filmaša, pjesnika, arhitekta i dizajnera, izaziva zanimanje i 14 godina nakon autorove smrti, zahvaljujući i digitalizaciji opusa njegovog nećaka Ivana Vukovića

zagrebačke promocije i projekcije

U nedjelju je u književnom klubu "Booksa" u Zagrebu održana tribina "Odvalimo se poezijom: otimanje zaboravu - čudesni Ivan Martinac", posvećena poznatom splitskom filmskom redatelju i pjesniku.

Organizatorica i voditeljica, pjesnikinja Sanja Baković rekla je da je naglasak bio na pjesničkom dijelu stvaralaštva Ivana Martinca koje je, kaže ona, nedovoljno poznato, a njegova poezija nepročitana u smislu tumačenja poetike i smještanja u književni okvir. "Zato sam tribinu i nazvala 'Otimanje zaboravu: čudesni Ivan Martinac'", rekla je Sanja Baković.

Glavni gost na tribini bio je Martinčev nećak Ivan Vuković, prevoditelj i glazbenik, koji je digitalizirao većinu pjesničkog opusa Ivana Martinca i postavio ga na stranicu http://www.ivanmartinac.com/. Vuković je dao uvod u biografiju svojeg ujaka i pročitao pismo koje mu je Martinac poslao neposredno prije njegova desetoga rođendana.

"Kako bih zadržao sjećanje na ujakovo stvaralaštvo, kompletan sam opus, kao i brojne novinske tekstove i otvorena pisma digitalizirao, što je velika sreća i rijetkost", kazao je Vuković.

Na tribini je sudjelovao i pisac Damir Karakaš, koji se s Martincem družio dok je živio u Splitu. O Martincu je govorio kao o čovjeku velike erudicije kojeg je bilo pomalo teško pratiti, prisjetio se svojih šetnji s umjetnikom i razgovora koji su ga nadahnjivali.

- Kada sam otišao u Pariz početkom 2000-ih, izgubio sam vezu s Martincem, ali ostao mi je u sjećanju kao iznimna i zanimljiva osoba u kojoj su bili spojeni različiti umjetnički, svjetonazorski i karakterni aspekti - rekao je Karakaš.

- U "Booksi" smo zajedno s publikom pročitali desetak Martinčevih pjesama, posebno su zanimljive one koje je pisao svojim ljubavima, kao i pjesme duhovne tematike (Martinac je bio veliki i iskreni kršćanin koji je jako dobro poznavao Bibliju). Na kraju smo pustili kratkometražni film "Monolog u Splitu" - opisala je voditeljica nedjeljnu zagrebačku noć posvećenu splitskom pjesniku i sineastu.

Inače je Sanja Baković već nekoliko mjeseci na svojoj Facebook stranici "Odvalimo se poezijom" stavljala Martinčeve pjesme i izražavala zadovoljstvo njegovom poezijom. Sličan doživljaj te poezije dijelili su i drugi, uglavnom pjesnici, generacija koja je stasala nakon Martinčeve smrti 2005.

To je znak da Martinčeva poezija, 14 godina nakon njegova odlaska, izaziva zanimanje i korespondira s poetskom publikom koja Martinca i njegov rad nije poznavala. Odnosno da njegove pjesme imaju vrijednost koja nadilazi prvoloptašku, trenutnu recepciju, što je obilježje vrijedne poezije.

Ivan Martinac je za života objavio devet zbirki poezije: "Elipse" (1962.), "Alveole" (1968.), "Patmos" (1970.), "Aura" (1975.), "Pohvale" (1981.), "Pisma Teofilu" (1985.), "Obračun za studeni" (1991.), "Ulazak u Jeruzalem" (1992.) te izabrane pjesme "Ljubav ili ništa" (1997.). Njima se nije baš etablirao u hrvatskom pjesničkom Parnasu niti stekao mjesto u antologijama. Književna vrijednost je na površini nepredvidljiva, ali vrijedna djela izbiju na površinu, a razvikane pojave prekriju tišina i paučina zaborava.

Po struci arhitekt, Martinac se osim struke bavio mnogo čime, sa svime duboko, polemički i sa snažnim osobnim pečatom. Povukao ga je i dizajn, često se autorski javljao u novinama, pa i u "performansima" s križem, slovio je kao veliki poznavatelj jazza i horoskopa. Onaj tko je imao strpljenja slušati njegove monologe, mogao je nešto naučiti.

Ali svakako je Martinac najpoznatiji kao filmski autor, autor nagrađivanih kratkih i eksperimentalnih filmova, kojih je snimio ukupno 71. Najpoznatiji je autor i temelj Kino kluba Split, osnivač splitske Kinoteke, koju je postavio kao hram filma, iz kojeg je sa svoga mjesta slijeva ustajao usred projekcija, hvalio redatelje ili ih bučno kritizirao, kao na stadionu, komentirajući da su diletanti i da ne znaju stupnjevati filmske planove.

O filmu je i pisao, 1977. objavio je filmografiju svjetskih i jugoslavenskih redatelja "Filmsku teku". A tri godine poslije objavio je monografiju o "Ivani Orleanskoj" omiljenog redatelja Carla Theodora Dreyera, koju je analizirao fotogram po fotogram.

Snimio je tek jedan dugometražni film "Kuća na pijesku", 1986. godine, koji je nedavno restauriran i prikazan. Na Split Film Festivalu jedna od nagrada hrvatskim autorima za kreativno i inovativno korištenje filmskog jezika zove se "Ivan Martinac". Ni filmski svijet, dakle, nije zaboravio Martinca.

Četrnaest godina nakon smrti došlo je, očito, vrijeme za ponovno čitanje i gledanje Martinčeva pjesničkog i filmskog djela. Pa i vrednovanje. Po osobnom doživljaju Ivana Martinca, čini se da ni njemu to ne bi bilo mrsko. Čini se da je u tijeku proces u kojem Martinčevo djelo ne može izgubiti. Možemo danima surfati ili gledati oko sebe, ali autora takvog znanja i posvećenosti teško bi bilo naći.

Sanja Baković: Čeka se splitska poetska večer

Prošle godine sam na zagrebačkom sajmu Hrelić našla jednu Martinčevu knjigu, izbor iz poezije "Ljubav i ništa" (to je njegova osma, posljednja knjiga poezije iz 1998. godine) i oduševila me je! Kupila sam je za 1 kunu, ako to možete zamisliti. U knjizi je bilo jedno Martinčevo pismo osobi kojoj je darovao knjigu. Smatrala sam to znakom da je baš taj intimni dokument slučajno došao do mene.

Voljela bih da ovo čitanje ponovimo u Splitu, gdje bi sigurno ovo sjećanje moglo biti dodatno oživljeno kroz kazivanja ljudi koji su ga poznavali i koji se sjećaju njegove predanosti radu i umjetnosti, koji se sjećaju njegove osjetljivosti, osamljenosti i umjetničke vitalnosti.

Jako me se dojmilo iz jednog njegovog teksta kada Martinac piše sljedeće: "Mislim da čovjek mora svoj život otkupiti, da svojim životom mora vratiti dar, dar koji je život. Mora uložiti nešto u taj život, ne može tek tako naprosto živjeti." Iz ovoga postaje jasno zašto je Martinac toliko radio na ostvarivanju svih svojih talenata - radio je kao arhitekt, pasionirano se bavio filmom i pisao. Zbog toga Ivan Martinac danas zaslužuje našu pažnju i zahvalnost, zaslužuje otimanje zaboravu.

Nada Topić: Martinac je klasik poezije

Ivan Martinac dijelio je sudbinu mnogih umjetnika koji su djelovali daleko od centra i bez veće medijske pozornosti. No, možda je upravo to razlog što je stvorio osebujan filmski i pjesnički opus koji ni danas ne gubi na svježini i snazi izričaja. Neopterećen time da bude zapažen ili da se svidi, stvarao je umjetnost koja je proizlazila iz autentičnog življenja i čitalačkog iskustva.

Njegove zbirke pjesama imaju jasan i inovativan koncept, npr. knjiga "Pohvale", koja se sastoji od svega 16 epistolarnih pjesama, svojevrsnih imaginativnih poetskih pisama velikih svjetskih pjesnika svojim nerođenim ili još neprepoznatim kolegama pjesnicima.

Ili zbirka "Pisma Teofilu", koja se može čitati i kao ispovjedna poema apostola Ivana. Kršćanski svjetonazor, golema erudicija, kao i njegovo tehničko arhitektonsko opredjeljenje vidljivi su u građenju kako stihova i pjesama, tako i cijelih knjiga koje su same za sebe složene i zadivljujuće konstrukcije. Rad na filmu odražavao se na pisanje, a pisanje na film, pa njegove pjesme ponekad nalikuju filmskim prizorima ili isječcima filmskog scenarija.

Takva je npr. pjesma "Noć": "Peti je ožujka 1990./ Ponovno gledam Antonionijevu Noć./ Koliko vam je godina, Valentina,/ pita Marcello./ Dvadeset i dvije i mnogo, mnogo mjeseci."

Martinca se već sad može smatrati klasikom jer njegove pjesme, bez obzira koliko puta ih pročitali, iznova iznenađuju.

Naslovnica Kultura