Kultura Kultura

Dalmacijaland

Lavanderman ide na višegodišnji odmor. Svaki superheroj ima fazu zadnjeg broja, pa tako mora i on, kaže jelšanski galerist i scenarist Toni Bobanović Faver

Dalmacijaland

Lavanderman, Dalmacijaland, Toni Bobanović Faver. Svi ste čuli za prvoga, načuli ste za drugo, a vjerojatno znate i trećega. Prvi je jelšanski superheroj, drugo je galerija i konoba u kojoj često boravi, a treći je kriv za oboje.
Priznao nam je to i u splitskoj kavani i galeriji HOK.

"Zadnjih pet-šest stripova sam promovirao baš ovdje, recimo ove stripove Vinka Barića, a prošle zime objavio sam i prvi album Mira Župe, sad ćemo i drugi na jesen, tako da sam se malo bacio u izdavaštvo drugih ljudi", raspoloženo nas dočekuje Faver.

Lako za HOK, ali Dalmacijaland je ove godine u srpnju napunila 20 godina. Znači, dobro vam ide? U Splitu dosta galerija nije doživjelo punoljetnost, a neke su otišle i u mirovinu...

– Ja bih rekao da sam prošao jedan put od hobija do posla i natrag u hobi. To je neki put te moje galerije. Ona je ozbiljnija nego ikad, ali ne postoji financijski napredak, upravo suprotno. Ali ne damo se još.

Na Fejsu ima slika gdje se jede, s tećom u prvom planu?

– Imamo taj jedan stol na kojemu se okupimo uvečer. Ponekad kad netko nešto kupi a bude nam simpatičan, pa ga pozovemo i za stol, dobije piće. Ali nije pravilo.

Bude navečer veselo, pogotovo poslije ponoći, kad se zatvore vrata. U Jelsi baš i nema nekog noćnog života, pa ljudi dođu kod mene. Najbolje je mjesto, najbolja glazba, nema konobara, ne može bolje. Inače konobar pokvari svaku zabavu.

Ima tu dosta punka, čini mi se. Naslovi izložbi mogli bi biti naslovi bootleg albuma: "Sama ću si slomit srce" (Maša Barišić), "Flogging a Dead Donkey" (Helena Ohnjec), "Olimpenijada" (Davor Dmitrović)...

– Dobro, "Flogging a Dead Donkey" je parafraza Sex Pistolsa, "Flogging a Dead Horse", taj plakat sam napravio još davno, samo sam još dodao – since 1999.

Jer naš turizam, koliko god da se ljudi hvale, zapravo je lošiji nego što je bio u početku svoje renesanse, odmah nakon rata, krajem devedesetih. Rekao bih da je sad ta ponuda, ne smještaja, nego hrane i pogotovo suvenira – krahirala.

Svejedno, kao da se u Dalmacijalandu podrazumijeva subverzija?

– A valjda je to moj normalni stav prema svemu. Ne radim to namjerno, nego onako kako mislim da bi trebalo. Ali jasno da postoji reakcija na okolinu. Ako je ona sve jadnija, to je normalnija reakcija.

Ali ima ljudi koji nešto pokušaju, pa brzo shvate da nema smisla i ponovno krenu na kinesku robu. Jer je Kineze nemoguće dovesti kraju.

I to je isto veliki problem, jer su i gosti navikli na to, pa jednostavno ne vjeruju da je nešto proizvedeno tu i da postoji samo ovdje. Misle da ih se vara. Očekuju da se to isto može naći i drugdje.

Budući da radite od 1999., vjerojatno je prije Europa ušla u Dalmacijaland nego obrnuto. S tim u vezi, osjeća li Dalmacijaland neki europski "feedback" kad već ostatak zemlje po tko zna koji put bilježi rekordna noćenja?

– Jelsa je jedini pomak u broju noćenja dobila kad se išlo na paušalno plaćanje apartmana, pa ljudi više nisu imali razloga krivotvoriti broj noćenja.

Najveći pomak noćenja tad se dogodio u cijeloj Hrvatskoj. To je rezon: "Kad više nemam razloga varat, onda ću prijavit broj noćenja, sve mi je isto." Nakon toga se izgradilo puno apartmana pa se taj broj doista mogao povećati malo, ali ja vjerujem da će to početi padati.

Dobro, ulaze li vam stranci u butigu?

– Ulaze, ali Jelsa je dosta specifična po tome što gosti iz hotela – jasno privatiziranih, ali kilavo kao i većina drugih – uopće ne dolaze u mjesto, nego stoje u tim svojim hotelima.

Čak i ovi iz kampova možda dođu jedanput tjedno. Tako da od tih 20 posto što uopće dođu u grad, jedno 10 posto uspije pronaći moju galeriju.

Maloprije smo spomenuli Bunčugu. Kad će opet odjenuti triko i plašt?

– Strip je došao do devetog broja, ove godine bila je pauza, ali čekamo deseti, koji će biti i zadnji. To je plan od samog početka. Nadao sam se da ćemo to riješiti u pet-šest godina, međutim, evo 13-14 godina je prošlo, a onda će Lavanderman na jedan višegodišnji odmor.

Svaki superheroj ima te neke faze zadnjeg broja, pa tako mora i on. Hoće li se ponovno pojaviti, to ovisi o nizu faktora, mahom financijskih. To je potpuno neovisno izdanje.

Ministarstvo kulture bilo je otkupilo nekih 260 komada za knjižnice...

– Da, ali oni ne otkupljuju meka izdanja za knjižnice, a svi su meka izdanja, osim onoga što je bio integral prva dva broja, koji je Ministarstvo i otkupilo.

Tako da planiram, nakon što završim taj deseti broj, ponovno ukoričavati po dva broja zajedno... ne bismo li završili na državnoj sisi, ha-ha. Ne, meni je drago što svaka narodna knjižnica u Hrvatskoj ima po jedan primjerak.

Znači, ima ga i u Gradskoj knjižnici Marka Marulića?

– Ima ih šest komada. Ali svaka knjižnica ima bar jednoga, što je zapravo puno važnije od iznosa koji je Ministarstvo za to platilo.

Nije na dječjem odjelu?

– Ne znam... vjerojatno je. Jer su svi stripovi na dječjem odjelu, po defaultu, ha-ha.

A film?

– Film je bio dosta uspješan u to vrijeme. Bio je čak drugi najgledaniji film 2010. Jest da su to sve male brojke, ali...

Druge filmove s Lavandermanom ne planirate?

– Ne, bila je u tom razdoblju ideja o TV seriji, međutim, nismo naišli na razumijevanje. Da smo dobili neki novac za film, vjerojatno bismo bili krenuli u pilot-seriju.

Ali imali smo dobru ideju: Lavanderman bi bio živi lik u Jelsi, pa bi se fingirao reality show, jer je to bilo u vrijeme kad je takav program bio vrlo moderan.

Pa kako to ne može naići na razumijevanje?

– A ne može, prečudno je za male televizije. Oni žele nešto sigurno. Iako je bila ideja da se u svakoj epizodi pojavi neka "zvijezda", što je, po njihovu rezonu, prilično sigurno...

Kad kažeš male televizije, misliš li i na HTV?

– A dobro, HTV je nacionalna televizija koja ima svoj mlinac veza...

Pa Zvone ih ima valjda (redatelj Zvonimir Rumboldt, koji uz scenarista Favera i šibenskog snimatelja Tomislava Krnića čini nezavisnu filmsku produkciju Kad-Tad, nap a.)?

– A ima ih, ali nama je film nakon otkupa čekao tri godine da bude prikazan. Urednik koji ga je otkupio bio je smijenjen, pa sljedeći nije htio prikazivati što je on otkupio, a treći je zaboravio što je prvi kupio.

Tek kad je došao ciklus hrvatskog filma na red, sjetili su se da imaju i Lavandermana koji već nekoliko godina čami tu. Pa je netko rekao: ajmo i njega ubacit.

Pa su ga žrtvovali kao prvoga u ciklusu, dok se ljudi ne naviknu da ciklus postoji. Bio je najstariji u tom društvu suvremenog hrvatskog filma. Tada ga je zapravo najviše ljudi vidjelo, jer je bio prikazan jedno četiri-pet puta, i onda je stvarno postao opće poznato mjesto.

Pisali ste Lavandermana za različite crtače (Vančo Rebac, Damir Ercegović, Vinko Barić, Marko Marković, Alem Ćurin, Igor Hofbauer, Kenji Masamura, Esad Tomislav Ribić, Štef Bartolić, Igor Kordej, Dubravko Mataković...). Sam Lavanderman je neka vrsta multimedijalnog brenda jer ga ima u stripovima, na posterima, filmu, majicama, keramici itd.

– Ja ne plaćam te crtače, to je sve na volonterskoj osnovi, jer jedva se nakupe novci da se to tiska, pa onda treba tri-četiri godine da se uopće vrati trošak tiska od svakog broja. Ne bih mogao plaćati crtače po bilo kojoj pristojnoj tarifi za tablu.

Znači, sve rade besplatno, ja im dam dosta tih stripova, a što će oni s njima... podijeliti ih prijateljima, prodati, to je njihova stvar. Imam glavne crtače, a ovi drugi su mi gosti. Mogu reći da je odaziv bio iznenađujuće pozitivan. Čak sam se bojao te ljude pitati tako nešto, pogotovo Matakovića i Kordeja...

Oni su ipak zvijezde u tom žanru, ali svima se dopala ideja. Mataković je rekao da mu nikad nitko nije ponudio da radi neki duži strip koji će biti tiskan. Rekao je da bi volio raditi stripove od više tabli, ali dotad nije imao gdje.

Kako postižete stvaralački OM?

– Poznajem njihov rad i zapravo pišem za njih. Čak koristim njihove likove. U tome je cijela igra. Lavanderman živi u jednom stripovskom univerzumu. Njegov univerzum je hrvatski strip, a i šire.

Tako da se pojavljuju – pomalo bespravno, možda bi me i tužili ako me nađu, ali neće – i Superman, i neki japanski superheroji, a odavde je Matakovićev Protman, Bartolićev Dick Long...

I Krešo Zimonić je nešto radio otkad je imao izložbu kod mene, premda sve manje crta stripove. Nadam se da će mi za deseti broj barem ilustraciju napraviti, ganjam ga već šest-sedam godina, čak imam i taj scenarij gdje se sreću njegova Zlatka i Lavanderman na Hvaru.

To je jedan onako polupedofilski susret, ha-ha. Ma ne, šalim se, nema tu seksa, to sve ostaje u romantičnim okvirima. Kao što je cijela ta Zlatka bila romantična i pomalo čudna.

U vas su izlagala eminentna imena domaćeg i međunarodnog stripa, od Kordeja do Trenca, ali i neka jaka imena domaće likovne scene općenito, kao što su Hranuelli, Tomasović... Koliko je po vašoj slobodnoj procjeni težak umjetnički portfelj Dalmacijalanda? Možete vrijednost izraziti i u tovarima (tovar je samoproglašena valuta u Dalmacijalandu, nap.a.)...

– Uglavnom mi ostavljaju ono što naprave za plakat. A imam i jednu-dvije Hranuellijeve skulpturice i tako... Nije to kao Dagmarica, ha-ha (Dagmar Meneghello, vlasnica prestižne galerije na Palmižani, nap. a.).

Dobro, ali vrijedi svojih milijun tovara...

– A ne, ha-ha... Par tisuća tovara možda.

Vi ste zapravo u multipraktik modu; bavite se galerijskom i koncertnom djelatnošću, prodajnom, producentskom, izdavačkom... Nije vrag da radite baš sve i samo ono što ste prijavili na trgovačkom sudu?

– Da, najmanje radimo ono što bismo htjeli – snimati filmove. Al' eto, sad je prošlo pet godina od prošlog filma ("Pola stoljeća diska", nap.a.), možda se sad nađemo pa pokrenemo neku od ideja za duge projekte koji stoje na lageru i već dovoljno puta nisu prošli na natječajima da su u međuvremenu postali dobri.

Čak više i nismo toliko alternativni u kinematografiji. Vrijeme nas sustiže.

Je li Dalmacijaland zaključan preko zime?

– Jest, inače bi mi sve odnijelo iz njega, ha-ha. Zaključan je s četiri lokota.

Naslovnica Kultura