Kultura Kultura

doajen u splitu

Jean-Michel Frodon, izvršni urednik legendarnog časopisa 'Cahiers du Cinema': Filmska kritika potrebnija nam je nego ikada

doajen u splitu

Kritičar nije sudac koji donosi presudu ili profesor koji daje ocjenu. On ili ona je netko tko, kroz svoje pisanje, dijeli svoje mišljenje i razmišljanje nadahnut/a određenim filmom, tako da čitatelja potakne na razmišljanje, bilo da ga je pogledao ili ne.

Proteklih dana Split je posjetio Jean-Michel Frodon, ugledni francuski filmski kritičar, novinar i izvršni urednik legendarnog "novovalnog" časopisa "Cahiers du Cinema" u razdoblju od 2003. do 2009. godine.

U Kino klubu Split, u sklopu međunarodnog programa "Cinema Archive: World New Waves", Frodon je s filmologinjom Anom Grgić održao predavanja o utjecaju francuskog "novog vala" na svjetsku kinematografiju. Bio je to idealan povod da s Frodonom napravimo intervju.

Koji se koncept krije iza “Cinema Archive: World New Waves”? I kako je došlo do suradnje s Kino klubom Split?

- Upoznao sam Sunčicu Fradelić dok je bila desna ruka Bele Tarra na filmskoj školi FilmFactory koju je on osnovao u Sarajevu, a gdje sam u nekoliko navrata bio gostujući predavač. Uvijek bi me impresionirala njezina učinkovitost, ljubaznost i suptilna sposobnost da razumije potrebe i nade svih, i da pronađe načina da im udovolji. Uz to je filmašica i energična promotorica filmske kulture. Divim se njenom radu koji se odvija u nimalo zavidnom okruženju.

Zato nisam oklijevao ni sekunde kada me pozvala da se pridružim na programu predavanja i projekcija na temu koju jako dobro poznajem jer sam o njoj puno pisao i predavao - francuski “novi val”. Spletom okolnosti, program je trebala voditi i Ana Grgić, koju sam upoznao kao doktorandicu na Sveučilištu St. Andrew u Škotskoj gdje sam predavao, i postali smo prijatelji. Tako da je bilo puno razloga da dođem.

Kino klub Split ima bogatu film(ofil)sku tradiciju. Je li bilo značajnih susreta s lokalnim filmašima i filmofilima? Jeste uživali u boravku?

- Za vrijeme stanki, prije i poslije tri predavanja, vodio sam izuzetno zanimljive rasprave s prisutnima. Upoznao sam jako otvorene, obrazovane i zahtjevne slušatelje i bilo mi je zadovoljstvo s njima razgovarati, iako na kratko.

Koliko ste upoznati s hrvatskih filmom i kako biste ga pozicionirali na ljestvici (istočno)europske kinematografije?

- Moram priznati da nisam upoznat. Na međunarodnim festivalima i u kinima vidimo jako malo hrvatskih filmova. To je žalosno.

Zagovornik ste nezavisnog i festivalskog filma. Kako biste opisali svoj osobni filmski ukus?

- Trudim se biti otvoren prema svim vrstama filmova. Nemam prethodno određene granice. Gledam, uživam i pišem o filmovima iz cijelog svijeta, raznih vrsta, neki od njih su i “mainstream”, mnogi nisu, ali u svakom slučaju jako su različiti jedni od drugih. Vjerujem da su filmu potrebne sve vrste stilova. Film može proizvesti značajna djela u mnogobrojnim formatima, s različitim sredstvima, budžetima, žanrovima itd.

Je li neophodno da filmski kritičar prije svega voli film kao takav?

- Naravno. U protivnom vam je posao noćna mora ako, kao ja, pogledate deset do dvanaest filmova tjedno.

Može li kritičar ikada biti u pravu ili u krivu?

- Zapravo, ne. Kritičar nije sudac koji donosi presudu ili profesor koji daje ocjenu. On ili ona je netko tko, kroz svoje pisanje, dijeli svoje mišljenje i razmišljanja nadahnut/a određenim filmom, na način koji treba čitatelja potaknuti na razmišljanje, bilo da ga je pogledao ili ne. Kritičar, zapravo, može promijeniti nečije mišljenje o filmu i dati čitatelju zanimljive informacije i ideje.

Kako biste opisali evoluciju časopisa “Cahiers du Cinema” od koncepcije do stadija u kojem je sada?

- Kao i sama kinematografija, “Cahiers du Cinema” se stalno mijenja da bi ostao svoj. To je jedini način da preživi.

Jesu li i kako internet/društvene mreže i doba hiperlinkova promijenili rad filmskih časopisa, kritičara i kritike?
- Film je oduvijek poticao ljude na raspravu. Ljudi razgovaraju nakon gledanja filma; razgovaraju s prijateljima, kolegama, s obitelji. To je sjajno, ali to nije filmska kritika. Također, sve te neformalne rasprave među ljudima danas se uglavnom odvijaju “online”. Opet, to je super, no to nije filmska kritika.

Internet također omogućava određenom, puno manjem, broju ljudi da prakticira filmsku kritiku “online”, odnosno da se posvete pisanju nadahnuti gledanjem filmova. Tako da ima više kritičara nego prije, osobito mladih, i to je sjajno. Ali, opet, nema ih jako puno, što je normalno jer većina ljudi ima drugoga posla u životu.

S obzirom da ima više filmova nego ikad, znači li to da nam je i filmska kritika potrebnija nego ikad?

- Da, naravno. Ne samo zato što ima više filmova, nego zato što su stari i novi filmovi lako dostupni “online”. Tržište je dominantna sila koja definira izbore i kritičari su, zajedno s festivalima, učiteljima i udrugama kao što je Kino klub, alternative dominantnom komercijalnom tipu filma.

Danas je popularno reći da je TV, uz pomoć interneta, tj. 'streaming' servisa, nadišao film, no je li to doista tako? Televizija jest jača nego ikad, ali i kinematografija također; ljudi i dalje pune kina i uživaju gledati filmove na velikom ekranu. Koje je vaše mišljenje? Mogu li ta dva medija koegzistirati?

- Zapravo, više se ne radi o TV-u koji je medij u propadanju jer su ga preuzeli društveni mediji. Internet je mjesto gdje se stvaraju novi trendovi. Bilo dobro ili loše, internet utječe na film i promijenit će ga kao što je to prethodno napravila televizija.

No, film kao umjetnost, kao jezik, kao audiovizualni objekti primarno namijenjeni za kino i za veliko platno će ostati, te se dalje razvijati po cijelom svijetu. Bilo koja detaljna analiza načina na koji evoluira tehnologija i ponašanje samih gledatelja svjedoči o tome.

Naslovnica Kultura