Kultura Kultura

zagrebački egzil

Nagrađena splitska autorica Luiza Bouharaoua tvrdi: Da bih ostvarila kvalitetu teksta, moram biti sama sa sobom, a to je u Dalmaciji nemoguće jer ona nikako ne voli da si sam, samostalan i nezavisan

zagrebački egzil
Svaka od priča može se čitati kao samostalna priča i kao poglavlje labavo strukturiranog romana

Luiza Bouharaoua bila je urednica časopisa studenata splitskoga Filozofskog fakulteta "The Split Mind". Priče je poslije objavljivala na nekim natječajima, dobivala i nagrade. Finalna nagrada bila je Prozak za mlade autore, koja ju je dovela i do ove knjige "Jesmo li to bili mi".

Govoreći diskografski u kategorijama ljetne ploče, Luiza Bouharaoua napisala je ljetnu knjigu: punu zvizdana, omare, spuštenih škura, sunca i mora na koži i u nosnicama. Ima tu i ljubavi, ali i puno čežnje, melankolije, nejasnih granica na horizontu, a i u međuljudskim odnosima. Pa i sama knjiga žanrovski lebdi između zbirke priča i romana.
 

Dugo ste na pripovjednoj sceni, a tek ste nedavno dobili knjigu. Jeste li predugo čekali?

– Knjigu sam dobila, što bi se reklo, iz prve. Prijavila sam se na natječaj Prozak predvečer zadnjeg dana 2017. i do ožujka sam znala da će knjiga izići. Istodobno, pobijedila sam s rukopisom na kojem sam radila sedam godina. Kada danas gledam unatrag, ostaje mi da se loše šalim da sam ispoštovala Horacijevo pravilo da rukopis mora odležati sedam godina ili da prepričavam osobnu prekarnu povijest zbog koje sam o toj knjizi dugo mogla samo misliti. Ipak, upravo mi je to promišljanje dalo važnu lekciju. Svi mi trenutačno živimo živote u kojima neprekidno nešto štancamo i tako je malo toga čemu se možemo istinski posvetiti. Ostaviti prostora da se razvija i raste. "Jesmo li to bili mi" meni je ovih sedam godina bila taj prostor promišljenosti, osluškivanja, prepuštanja i rada bez zadrške. Moj život bez kompromisa. Takvo vrijeme sve je samo ne izgubljeno.
 

Dio priča je zajedničkim likovima, Ninom, Danijelom, Dadom, a osobito Lucijom, povezan gotovo u jednu cjelinu, kao na primjer kod Sallingerove fikcionalne obitelji Glass? Je li to poveznica ovih priča s romanom?

– Ono što sam kao spisateljica htjela od svoje knjige istovjetno je onome što želim i čemu se nadam kao čitateljica – želim je poželjeti ponovno pročitati čim dođem do kraja. Neskromna je to želja i veliki izazov za prvu knjigu, ali iz nje je izrastao njezin koncept. Svih 11 priča povezano je trima likovima i oni čine centar knjige priča i romana sadržanog u "Jesmo li to bili mi”. Svaka od priča može se čitati kao samostalna priča i kao poglavlje labavo strukturiranog romana. Upravo sam na toj želji da knjiga dvostruko funkcionira htjela čitatelju/ici dati razloga da je poželi dvaput pročitati. Upravo to se, na moju veliku radost, događa tako da nijedna moja želja nije ostala nerealizirana.
 

Dojam je da priče više duguju poeziji nego čistoj narativnosti. Vruća južna ljeta i prizori iz rane mladosti, ljubavna i seksualna iskustva prizivaju svijet Marguerite Duras ili "Adio, kauboju", ali i nostalgičnu i priču generacije koju je 1991. zatekla u vrtiću, kako kaže Olja Savičević Ivančević?

– Najzanimljiviji dio objave knjige je vidjeti vlastite priče tuđim očima i uživati u tuđim poveznicama. Ako u pričama ima nešto što u sebi nosi poetsku kvalitetu, to je atmosfera. Mediteran i ljeto dva su zavodljiva motiva. Sva ta ljepljivost, more i napetost upisana u podneblje moćan su okvir koji obuzima čitatelja/icu. Toj atmosferi vjerojatno pridonosi i činjenica da su priče fragmentarne, da u njima ravnopravno stoje i sadašnjost i prošlost, što otvara vrata nostalgiji.
 

Olja Savičević Ivančević, što nije čest slučaj, potpisana je kao suurednica knjige. Kako je došlo do suradnje i kako je ona tekla?

– Moja knjiga prva je knjiga koju je Olja Savičević Ivančević uredila, a toj suradnji kumovao je Kruno Lokotar koji je, kako kaže, osjetio da bismo mogle sjajno surađivati jer je u mojim tekstovima vidio mladu Olju. Olja je sjajna spisateljica koja je izišla iz gabarita naše male zemlje, ali i izvrsna urednica, ne samo zbog svoga vladanja jezikom nego i zbog pedagoških sposobnosti. S Oljom je sve dijalog i podrška, a iz takvog rada se raste i više nego si mislio da je moguće.
 

Pohađala si školu pisanja priča kod Zorana Ferića, zbog koje ste specijalno putovali u Zagreb. Ferićev utjecaj na prvu nije toliko vidljiv?

– U prozi, a i u životu, najvažnije je iskopati vlastiti glas iz hrpe doživljenog, naučenog i pročitanog i onda imati hrabrosti njime progovoriti. Nitko ga za tebe ne može naći, nitko ti ne može reći kako pisati, isto kao što ti ne može dati naputak kako živjeti. Zoran Ferić izrazito je toga svjestan i ono što pruža na radionicama vrijedan je set alata kojim tekstove gradiš, uređuješ i brusiš. Zahvaljujući njemu, danas svoje priče uređujem tako da slušam njihove audiosnimke. Tako mi je najlakše jer me je Ferić naučio slušati.
 

Zagreb je već nekoliko godina vaša adresa. Od gore je lakše pisati o ljetu i jugu?

– Prije desetak godina u jednom sam dublinskom muzeju naišla na Joyceovu bilježnicu u koju je bio zapisan moto: "šutnja, egzil i prepredenost". Riječ egzil posebno mi je zanimljiva jer je u pitanju pisac koji je iz Dublina pobjegao da bi se za njega tekstovima zauvijek vezao. Kada bih taj moto svela na svoju mjeru, rekla bih da je šutnja razdoblje promišljanja o tekstu, egzil svojevoljno izbivanje iz Dalmacije, a prepredenost kvaliteta teksta koju želim postići. Da bih ovo potonje ostvarila, moram biti sama sa sobom, a to je u Dalmaciji nemoguće jer je ona sveprožimajuća i nikako ne voli da si sam, samostalan, nezavisan. Odseliti se za mene je značilo popeti se na vrh nebodera ili brda i uživati u panorami, ta panorama za moje priče i dalje je Dalmacija.

 

Uskoro u Splitu
Je li predviđena promocija knjige u rodnom Splitu?

– Knjiga je u lipnju predstavljena na festivalu Prvi prozak na vrh jezika u Zagrebu. Čim je promocija završila, Olja i ja smo odmah otvorile temu one splitske i sad nam je zadatak uskladiti rasporede. Splitska promocija dogodit će se do kraja godine, najsretnije bismo obje bile da to bude na Bookvici u Quasimodu.

 

Zgodne žene iz Splita na Biševo
Splitski projekt udruge Skribonauti, čiji ste član, ove godine preskočio je splitski ljetni projekt "Zgodne žene spašavaju stvar". Što je razlog?

– Raditi festival u sezoni u Splitu naporno je na svim frontama, posebice onda kada je budžet kojim raspolažete izrazito ograničen, pa se organizacija uvelike svodi na samoeksploataciju. Nasreću, ukazala nam se prilika da surađujemo s inicijativom "Biševo Island Artist Residency" na otoku Biševu koja želi na otoku stvoriti prostor za rezidencije, međusobno povezivanje umjetnika/ica, pritom vodeći računa o održivosti i očuvanju otoka. Skribonauti organiziraju rezidencijalni program za pisce/spisateljice, fokusiran na mlade autore/ice, pa smo tako ove godine umjesto festivala imali prvu rezidenticu – pjesnikinju i kolažisticu Petru Rosandić.

Naslovnica Kultura