Mišljenja Cinemark

KRALJICE ZLOČINA Crno-bijele 'Udovice'

FILM: The Kitchen; krimi drama; SAD, 2019.; REŽIJA: Andrea Berloff; ULOGE: Melissa McCarthy, Tiffany Haddish; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ** ½

'Kraljice zločina' djeluju kao 'cover' superiornijeg lanjskog hita 'Udovice' ambijentiran u 70-e, s tom razlikom što ovdje žene nastavljaju posao muževa koji su završili u zatvoru kako bi dokazale da im mogu biti ekvivalentne. No, likovi ovog filma, koji preočito vrišti #MeToo, skicirani su crno-bijelo, s rijetkim nijansama sive, kao i njihova situacija/motivacija.

"Nikada se nisam osjećala jače." – "Kraljice zločina" (2019.)

Vibrantna evokacija kasnih sedamdesetih plijeni pozornost u "Kraljicama zločina", počevši od retro verzije loga studija Warner Bros. Scenografija, kostimografija, soundtrack... Sve je na svome mjestu po tom pitanju u filmu "The Kitchen". Dobro, gotovo sve.

"Briljantin" je u kina krenuo u lipnju 1978., a uvjereni smo da smo opazili njegovu reklamu na ulicama New Yorka u trenutku dok se radnja "Kraljica zločina" zbiva negdje u ožujku te godine. Nema veze. Jer, gledano na temelju evokativnog produkcijskog dizajna i (često korištenih) pjesama epohe, "The Kitchen" bi mogao nekoga zavarati da je doista snimljen 1978., kad se odvija priča.

Na soundtracku dominira "cover" pjesme "The Chain", jedne od istaknutijih iz bogate pjesmarice Fleetwood Maca. Obrada u dojmljivoj izvedbi The Highwomen ponajjača je glazbena karika u "lancu" redateljskog prvijenca scenaristice Andree Berloff ("World Trade Center", "Blood Father", "Straight Outta Compton") koja je ekranizirala DC-jev strip Ollieja Mastersa i Ming Doyle.

U biti, preko ove pjesme se mogu i prelomiti "Kraljice zločina", film koji djeluje kao "cover" superiornijeg lanjskog hita "Udovice" Stevea McQueena ambijentiran u sedamdesete, s tom razlikom što ovdje žene nastavljaju posao muževa nakon što ovi završe u zatvoru kako bi dokazale da im mogu biti ekvivalentne.

Pjesma "The Chain" je fino uklopljena u "The Kitchen", ali Berloff nije Quentin Tarantino da je scenski spoji s nebom kao, recimo, "Across 110th Street" Bobbyja Womacka u "Jackie Brown" ili - budimo aktualniji - "Hush" Deep Purplea u "Bilo jednom u... Hollywoodu".

Ipak, montaže gangsterskog uspona titularnih likova i uspostavljanja njihova biznisa u muškom svijetu newyorške četvrti Hell's Kitchen, ozvučene pjesmama sedamdesetih (npr. Heart i hardrokerska "Baracuda"), pokazuju da je Berloff na "repeat" gledala Scorseseove "Dobre momke" kojima "Kraljice zločina", među ostalim, stilski streme dok žene izigravaju frajerice i mafijašice.

Berloff je jedina potpisana kao scenaristica, ali čini se da je puno kuhar(ic)a radilo u "kuhinji" filma "The Kitchen". Puno toga Berloff želi da "Kraljice zločina" budu: ovogodišnji feministički krimi-triler a la "Widows", "Goodfellas" na ženski način, akcijski krimić, gangsterska saga, eksploatacijski film sedamdesetih..., iako nigdje ne kopa preduboko da se nešto od toga istinski primi.

Novopečena redateljica nije sinkronizirala tri glavne (inače dobre) glumice - Melissa McCarthy, Tiffany Haddish i Elizabeth Moss - koje više-manje glume kao da su u različitim filmovima. Primjerice, McCarthy je u krimi drami i nanovo se trudi suzbiti svoju komičarsku personu kao Kathy nakon uloge u "Možete li mi oprostiti?", zasluženo nominirane za Oscara, ali film pazi da ne napravi nešto istinski loše i ublažava njezino gangsterstvo.

Moss još jednom priča "Sluškinjinu priču" unutar gangsterskog filma, premda je odnos njezine Claire s ludim plaćenim ubojicom Gabrielom (Domhnall Gleeson), u kojeg će se zaljubiti dok joj on pokazuje kako se riješiti leša, jedna od najsvijetlijih točaka filma. Utjelovljujući lik Ruby, druga komičarka u ekipi, Haddish, ponaša se, pak, kao da je u "blaxploitation", "black power" akciću sedamdesetih, ali nije Pam Grier.

Likovi su skicirani crno-bijelo, kao i njihova situacija/motivacija, s rijetkim nijansama sive kojima su obilatije prošarane "Udovice". Claire služi Robu (Jeremy Bobb) kao vreća za udaranje. Kevin (James Badge Dale) terorizira Ruby zato što nije otišla jedan blok dalje po pivo koje voli onoliko koliko nju njegova rasistička majka (Margo Martindale) mrzi.

Samo je Jimmy (Brian d’Arcy James) relativno okej, zbog čega je Kathy jedina očajna kad on i druga dvojica, inače kriminalci irskog mafijaša i seksista Malog Jackieja (Myk Watford), padnu u raciji FBI-ja na čelu sa Silversom (Common) i osmijehne im se trogodišnja zatvorska kazna.

Situacija protagonistica je predstavljena dok Etta James pjeva "It's a Man's Man's Man's World" kako bi što potrebnija bila njihova pobuna kontra muškaraca i "muškog muškog muškog svijeta" u kojemu će "jebene cure" pokazati kako i one imaju "muda" i postati "ozbiljan problem" da ih "čak ni muževi neće taknuti".

"Cijelog života dobivam batine", kaže Claire. "Svima nam je dosta dobivanja batina", slože se Ruby i Kathy u "girl power" filmu o propupaloj ženskosti u borbi s lomljivom muškosti, skrojenom po mjerama #MeToo pokreta koji preočito vrišti iz svakog drugog kadra.

Kathy će proći transformaciju od mamice s izjavom "oduvijek nam govore da nećemo postići ništa osim rađanja djece" do "nikad-se-nisam-osjećala-jače" gangsterice koja s Ruby i Claire kreće "zagorčati život tim muškima" i pritom si "dati oduška".

No, feminističke poruke filma remete nenadane proklamacije tipa "ljepota je samo sredstvo kojim se žene koriste da dobiju to žele". A ispostavlja se i da je – "spoiler" – jedna od žena rovarila protiv druge naoružana besmislenom ili barem dvojbenom karakternom pobudom, što je čini moralno gorom od muškaraca. Feminizam u posljednjoj trećini filma puca iznutra.

Moss je 'the boss'

Elizabeth Moss, zvijezda serije "Sluškinjina priča", glumila je u ovogodišnjem hororu "Mi", a upravo snima novu filmsku verziju "Nevidljivog čovjeka".

Naslovnica Cinemark