Mišljenja Cinemark

TAKSIST Evo ti za taksi

FILM: Taxi Driver; drama; SAD, 1976.; REŽIJA: Martin Scorsese; ULOGE: Robert De Niro, Cybill Shepherd; OCJENA: *****

Travis je toliko osamljen i očajan da pokušava ostvariti dijalog s ogledalom u legendarnom obraćanju samome sebi koje je više tužno, nego 'coolerski' zabavno - 'Meni govoriš? Ti govoriš meni? Govoriš meni?! Ja sam jedini ovdje...'. U zrcalu 'Taxi Drivera' pesimistični Scorsese je savršeno uhvatio nelagodni odraz postvijetnamskog New Yorka. Košmarni, klaustrofobični američki grad u sitne sate, kad iz njegova trbuha 'izlaze sve zvijeri' poput maloga aliena i u Bickleu izazivaju ogorčenje i(li) gađenje, doima se poput neonskog pakla prenapučena nasiljem.

"Jesi li za kino?", pitao je boksač Micky Ward (Mark Wahlberg) u jednoj sceni filma "The Fighter" konobaricu Charlene (Amy Adams) i poveo je na španjolskog oskarovca "Zlatna vremena". Mickyev odabir za Charlene je bio potpuno promašen.

No, njihov odlazak na "jebeni film s titlovima" konkurira za najbolji čvenk svih vremena u usporedbi s drugim izlaskom Travisa Bicklea (glumi ga, bolje reći "živi", nevjerojatni Robert De Niro) i Betsy (Cybill Shepherd) u remek-djelu "Taxi Driver".

"Najljepšu ženu koju je ikad vidio", otkad se jednog dana "poput anđela pojavila iz gužve", Travis je odveo na švedski film za odrasle, namjesto na ljubić "Ljubavna priča" (1970.), najesencijalniji "date movie" sedamdesetih. "Šališ se, ovo je pornić", u nevjerici će ona, ali on je nekako uspijeva nagovoriti kako takve filmove parovi stalno gledaju.

"Pornografska tortura" s ekrana za nju je bila previše i Betsy napušta kino s gnušanjem, odbijajući daljnje kontakte s njim i gurajući ga u duboki bezdan izolacije. U jednoj od ključnih scena filma, Bickle je beznadno zove i kumi da se još jednom nađu ili barem čuju.

Kamera Michaela Chapmana prikazuje Travisa s leđa kako telefonira, a zatim u trenutku kad ga Betsy odbije jednom zauvijek usmjerava pogled prema desno i u grobnoj tišini zuri prema dugom, mučno usamljenom hodniku kojim će u konačnici naš antijunak krenuti.

Bol odbijanja za redatelja Martina Scorsesea je nepodnošljiva i zato kamera okreće glavu drugdje. Međutim, kad Bickle, nakon posljednjeg pokušaja da se uključi u društvo što ga konstantno isključuje, pohita u katarzični pohod protiv "ološa, šljama, prljavštine, govna", ne mogavši dočekati "pravu kišu" koja će "jednoga dana sve to smeće sprati s ulica", kamera drži oči širom otvorenima.

Štoviše, eksploziju nasilja prikazuje u usporenom pokretu, kako bi horor bio što detaljniji u prikazu. U kontekstu horora, teško je ne spomenuti izjavu scenarista Paula Schradera dok je prizivao jedno posebno depresivno razdoblje. Neuredan život, noćna vozikanja po New Yorku, lokanje i posjećivanje "peep showa" s kojima se borio protiv nesanice, kulminirao je prsnućem čira na želucu.

Ležeći u bolnici i čitajući o Arthuru Bremeru, usamljeniku i egzekutoru neuspjela atentata na guvernera Alabame Georgea Wallacea tijekom njegove predizborne kampanje, Schraderu je na pamet pao lik ogorčenoga malog čovjeka, taksista i bivšega vijetnamskog veterana, s kojim se zastrašujuće lako poistovjetiti, zbog čega se film o "patologiji usamljenosti" i alijenaciji u velikim gradovima povezao s mnoštvom gledatelja.

"Iskočio mi je iz glave kao kakva zvijer", ilustrirao je Schrader krvavi porođaj Travisa Bicklea, "krivog spoja" Paula Kerseya i Normana Batesa. Da je Schrader glavu zamijenio za trbuh, prva asocijacija bila bi "Alien" (1979.). Svejedno, moglo bi se doista potvrditi da je "Taksist" svojevrsni SF horor u dubini svog srca tame.

Onostrana atmosfera jeze uspostavljena je od prvog prizora zlokobna taksija kako polako izranja iz dima uličnih para poput morskog psa iz "Ralja" (1975.) i prijetećih partitura Bernarda "Psiho" Herrmanna. Začahuren, u tom žutom taksiju, preteči leteće futurističke kapsule Korbena Dallasa u "5. elementu" (1997.), krstari neprilagođeni, utučeni Bickle.

Kamera ga u stopu prati kako "bilo kad i bilo gdje" jezdi po newyorškim ulicama, nakvašenim Božjim suzama ili vodom iz hidranta koji plačno dozivaju "onu" kišu da očisti prljavštinu. Da potkrijepimo tezu o hororu, navedimo još kako se Bickle vozi pokraj kina u kojem se vrti "Teksaški masakr motornom pilom" (1974.).

On postupno prolazi metamorfozu - od razmjerno normalna momka do čudaka - karakterističnu za filmove o čudovištu, ovdje (na)hranjenom unutarnjim bijesom, insomnijom, prijezirom, (seksualnom) frustracijom, crnim mislima što mu se motaju po glavu i ponajviše neizdrživom samoćom.

Travis je toliko osamljen i očajan da pokušava ostvariti dijalog s ogledalom u legendarnom obraćanju samome sebi koje je više tužno, nego "coolerski" zabavno - "Meni govoriš? Ti govoriš meni? Govoriš meni?! Ja sam jedini ovdje...". U zrcalu "Taxi Drivera" pesimistični Scorsese je savršeno uhvatio nelagodni odraz postvijetnamskog New Yorka.

Košmarni, klaustrofobični američki grad u sitne sate, kad iz njegova trbuha "izlaze sve zvijeri" poput maloga aliena i u Bickleu izazivaju ogorčenje i(li) gađenje, doima se poput neonskog pakla prenapučena nasiljem, svijeta koji će u mračnoj budućnosti "Blade Runnera" (1982.) dobiti konačnu potvrdu da je nepovratno izgubljen.

Jer, kako u filmu reče senator Palantine (Leonard Harris), o Americi se više dozna u taksijima nego limuzinama. Upravo će na "budućeg predsjednika" Palantinea, u čijem izbornom stožeru radi Betsy, Travis pokušati izvršiti atentat usred bijela dana, ali kontra njega rade nespretnost i upadljiva "irokeza".

Kanaliziranu frustraciju i kipeći bijes (... "evo čovjeka koji to više neće podnositi...") Bickle će zatim preusmjeriti na "najgori šljam u povijesti", ljigavog svodnika Sporta (Harvey Keitel) dvanaest-i-pol-godišnje prostitutke Iris (Jodie Foster) prema kojoj razvija opsesiju i želi joj pomoći, vidjevši taj čin kao posljednju šansu za iskupljenje.

Od mogućega bešćutnog atentatora do križarskog junaka kratak je put. Uzimajući to u obzir, kao i njegovo propovijedanje puritanizma dok istodobno gleda porniće, Betsy je opravdano kazala da je emotivno konfliktirani Travis, kao u pjesmi Krisa Kristoffersona, "istina i mašta, prorok i diler", riječju "živa suprotnost".

Takav je i virtuozno režirani "Taksist", dotad vjerojatno najfilmofilskiji film. Protivno njegovu protagonistu koji se "ne razumije u filmove", Scorsese čuva kinematografiju u malome prstu. Francuski "novi val". Hitchcock, Pecinkpah, "noir" filmovi, vesterni...

"The Searchers" (1956.) Johna Forda možda je najveća inspiracija. Sport jednom prilikom naziva Bicklea "pravim kaubojem", dok sam izgleda kao Indijanac, pripadnik plemena Komanča kakvi će u "Tragačima" oteti nećakinju Ethana Edwardsa (John Wayne), veterana Građanskog rata opsjednuta njezinim spašavanjem iz okruženja prema kojemu gaji ekstremne predrasude.

U razdoblju Fordova filma kult nasilja nije bio razvijen, no u međuvremenu se dogodila "Divlja horda" (1969.) pa se Scorsese mogao raspištoljiti u brutalnom "krv-do-koljena" klimaksu. Krvave tragove "Taxi Drivera" pratili su mnogi redaelji, npr. Quentin Tarantino, ali i Gaspar Noe.

Začudne gornje rakurse u trenutku kad Tavisov duh napušta izrešetano tijelo vidjeli smo u "Ulazu u prazninu" (2009.) A onda slijedi petominutna "odjava programa" koja funkcionira kao ispunjenje njegovih zatomljenih želja. Epilog se isprva čini snolik poput Betsynih očiju, no zapravo je košmaran. U Bickleovoj "viziji tunela" samo se nazigled vidi svjetlo.

Režiser ispred kamere

U dvije scene filma pojavljuje se i sam Scorsese. Najprije ga vidimo nakratko kako sjedi ispred stožera senatora Palpatinea. Kasnije je i putnik u Bickleovu taksiju, onaj "bolesni". Postoji li veza između Scorseseovih likova? Je li i njegov lik, poput Travisa, prošao metamorfozu od naizgled normalnog čovjeka do bolesnika s ubojitim namjerama nakon što dozna da ga žena vara s "crnčugom"?

Naslovnica Cinemark