Kultura Kultura

DOBITNICA ZLATNE ARENE

'I dalje mi je u glavi ona tišina za vrijeme projekcije i osmominutni pljesak na kraju': razgovarali smo s pobjednicom Pulskog festivala, čiji je film konačno prekinuo šutnju o najvećoj humanitarnoj akciji Drugog svjetskog rata

DOBITNICA ZLATNE ARENE
Film 'Dnevnik Diane Budisavljević' se ni s kim ne obračunava, ne podmeće laži da bi opravdao svoju tezu, on priča kako je bilo i odaje zahvalnost najboljim ljudima u najgorim vremenima.

Točno je sedam dana prošlo otkako se Dana Budisavljević prošle subote dvaput popela na pozornicu pulske Arene preuzeti nagrade za najbolji film i režiju za "Dnevnik Diane Budisavljević".

Otad naovamo o velikoj pobjedi "Dnevnika Diane Budisavljević" na 66. Puli ne prestaje se govoriti u post-pulskom tjednu. O filmu i širokom spektru tema odlučili smo porazgovarati s Danom kojoj je ovo prvi intervju za novine nakon Pule.

Jeste li barem malo slutili trijumf "Diane" sudeći po dobrim kritikama i iznimno velikoj ocjeni publike?

- Ne, i mislim da niti još nisam svjesna svih nagrada. I dalje mi je u glavi ona tišina za vrijeme projekcije filma i osmominutni pljesak na kraju. Da niti jednu drugu nagradu nisam dobila, ta bi mi bila dovoljna.

Pulska Arena je čudesna, filmaši obično ne nastupaju pred 4000 ljudi, "eros i thanatos" koji se tu može stvoriti između filma i publike je prirodniji muzičarima. Vrlo je moćno.

Pobjeda filma na press-konferenciji dočekana je prilično euforično od strane novinara, pa i vaših kolega. Kako to komentirate?

- To sam tek kasnije vidjela u medijima. U mojoj glavi je toliko tutnjalo kako su izlazile nagrade da sam malo bila svjesna okoline. Bila sam na press-konferenciji sama jer se moja ekipa filma već vratila za Zagreb.

U trenutku izricanja nagrade, sve kamere su se okretale u mene i tako šest puta, nisam više znala kud ću sa sobom. Na kraju, kad je došla Velika zlatna Arena za najbolji film festivala koju film žene redateljice nije osvojio od daleke 1957. godine, digla sam ruke u zrak kao da sam osvojila Wimbledon.

Bila sam presretna jer je to bilo priznanje ne samo meni, već i mojim divnim producenticama Miljenki Čogelji i Olinki Vištici i svim članovima ekipe, ali i simbolično, konačni kraj šutnje o najvećoj humanitarnoj akciji Drugog svjetskog rata i priznanje Diani Budisavljević i suradnicima, kao i povratak dostojanstva preživjelima.

Dugo sam radila na ovom filmu i svi to u filmskim i kritičarskim krugovima znaju. Kada nakon dugog i teškog puta dođe nagrada, svi su sretni, to je kao "happy end" u filmu. Ovoliko zajedničke filmske sreće nije bilo još od Matanićeva "Zvizdana" kada smo svi bili unisono uzbuđeni i ponosni zbog nagrade u Cannesu.

Koliko je, s obzirom na temu, ova pobjeda više od osobne, vaše, gledao u kontekstu čitavoga hrvatskog društva, pa i europskog? Može li onaj osmominutni "standing ovation" aplauz u "Areni" na kraju projekcije, kakav se ne pamti na pulskom festivalu, imati trajniji eho?

- Kad smo završili snimanje, Alma Prica koja tumači naslovnu ulogu, rekla mi je da ima osjećaj da smo snimili nešto posebno. I dodala "Ali, nemoj se žalostiti ako uspjeh izostane. Radila sam na fantastičnim predstavama koje nisu doživjele priznanje ni publike ni kritike. To je tako, mora se puno toga poklopiti da djelo uspije. Mora biti dobar trenutak."

Veliki dio sreće zbog uspjeha filma jest što je možda došao "trenutak", što bi moglo značiti da je društvo spremno odbaciti crno-bijele naočale i podjele i otvoriti se prema nijansama naše političke prošlosti, a iznad svega izdići čovjeka koji je spreman pomoći drugome.

Mnogi su u medijima i na pulskim ulicama stavljali na vagu "Generala" i "Dianu", unatoč njihovoj različitosti ili baš zbog nje (budžet, ideologija...). Jesu li to usporedivi filmovi mimo ratne tematike?

- Ti filmovi su usporedivi po tome što se bave stvarnim osobama u ratnim okolnostima. Sve drugo je vrlo različito. Ali, nisam filmski kritičar, a u ovom slučaju ni obični gledatelj, pa ne mogu komentirati drugi film.

Izjavili ste kako "nije lijepo zvučalo" čuti kad je hrvatska predsjednica posebno pozdravila redatelja "Generala" i nazvala ga "velikim domoljubom", u smislu da se nadate da nije htjela poručiti da "mi ostali redatelji nismo domoljubi"?

- Upravo to što ste naveli. Predsjednica je na otvaranju pulskog festivala istaknula Antuna Vrdoljaka kao svog prijatelja (ako se dobro sjećam, mislim da ga je čak nazvala Tonči), koji je i domoljub, osim što je redatelj.

Vjerujem da je čak i za predsjednicu veliko uzbuđenje stati pred punu Arenu i da su je ponijele emocije i izbila retorika koju je pripremila za kampanju za novi mandat. Poslije je još imala neke dosta pogrešne izjave o prirodi i razlikama između igranog i dokumentarnog filma.

Jeste li vi veliki domoljub i je li "Diana" domoljubni film?

- Filmski festival u Puli je prije svega nacionalni filmski festival. A priori smo svi domoljubi koji se tamo natječemo. Matematički gledano, najveći domoljub sam ja jer sam dobila najviše nagrada.

Budući da se festival kao i svi filmovi dotiraju javnim novcem hrvatskih građana, onda je onaj film koji je dobio i nagradu publike i nagradu stručnih žirija, najdomoljubniji budući da su građani koji daju novce s njim najzadovoljniji.

Ipak, desno orijentirani komentiraju da je film "još jedna srbo-četnička podvala na koju naivci nasjedoše", tj. da je Pula "hrvatski grad u Jugi". Što takvima poručujete?

- Desno orijentirani mediji u Srbiji pišu da je Hrvatica snimila film o spašavanju srpske djece od ustaškog noža te da hrvatski fašisti hoće da me rastrgnu, kao i da je na pulskoj premijeri bilo 400 tisuća (?!) ljudi koji su pljeskali filmu.

Nije problem desna orijentacija, problem su laži. I to je ono što mislim da je publika u Areni nagradila. Film "Dnevnik Diane Budisavljević" se ni s kim ne obračunava, ne podmeće laži da bi opravdao svoju tezu, on priča kako je bilo i odaje zahvalnost najboljim ljudima u najgorim vremenima.

Mnogi misle da je ovo film koji treba u škole?

- To je reakcija skoro svakoga gledatelja koji mi je prišao. Film je vrlo jednostavan i razumljiv, ne puni glavu suvišnim informacijama nego se oslanja na vizualno, pa iako je malo sporiji u tempu, mladima je jako atraktivan.

Sin jedne prijateljice koji ima 14 godina mi je rekao da moramo otvoriti Instagram profil od filma jer mu je baš super i jako lijep.

Kako je moguće da je priča o Diani Budisavljević i njenoj Akciji toliko dugo bila nepoznata?

- Diana je bila Austrijanka i pripadnica visoke građanske klase te se svojim porijeklom nije se uklapala u komunistički režim, pogotovo u njegovim prvim poratnim godinama.

Nakon što joj je oduzeta kartoteka i zabranjen daljnji rad na vraćanju spašene djece i roditelja koji su se vraćali iz njemačkih logora i partizana, o svojoj akciji i ulozi u spašavanju djece više nikada nije govorila.

Tek nakon njezine smrti 1978. njezina unuka Silvija Szabo pronalazi Dnevnik i drugu dokumentaciju ostalu od Akcije. Dok se Dnevnik prevodio s njemačkog originala i pripremao za objavu, počele su pripreme za novi rat.

Tu više nikoga nije zanimalo spašavanje niti veličanstvena činjenica da je tisuće hrvatskih katoličkih obitelji udomljavalo i spašavalo srpsku pravoslavnu djecu.

Trebalo je opet raditi na antagonizmu i mržnji. Tako je Dnevnik izašao tek 2004., ali i tada je bio zapažen samo u stručnim krugovima kao prvorazredni povijesni dokument koji stiže s velikim zakašnjenjem.

Srpske novine "Večernje novosti" mislim da prve kreću s feljtonom o Diani 2010. godine. Te godine i ja dolazim u Jasenovac i tadašnja ravnateljica mi daje knjigu Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945. s pitanjem da li smo u rodu.

I tu kreće priča o ovom filmu koja će trajati skoro deset godina jer danas je 2019. i film je napokon premijerno prikazan.

Što bi rekao Spielberg da vidi film? Planirate li međunarodni proboj s njime, od festivala do Oscara?

- Veselio bi me poziv međunarodnih festivala jer priča o Diani i najvećoj humanitarnoj akciji Drugog svjetskog rata to sigurno zaslužuje.

Ali, kao što sam vam i ranije rekla, nekad je moment da se stvari otvore, nekad ne. Mislim da trenutačno u svijetu filma nije fokus na povijest Balkana u Drugom svjetskom ratu i naše lokalne dopune rasnih zakona.

Ako moram birati da li bih radije da film bude prepoznat kući ili u svijetu, radije bi da je to kuća. Kad radim film, ne radim ga zato da zadovoljim nekog apstraktnog selektora prestižnog filmskog festivala, čije probleme ne poznajem. Radim o onome što osjećam u kontekstu kojem pripadam i na što mogu utjecati.

Dotad, film će imati dalmatinsku premijeru 8. kolovoza u Ljetnom kinu "Bačvice", gdje se 2012. prikazao vaš dokumentarac "Nije ti život pjesma Havaja" o "autanju". Tada ste strahovali od reakcija "usijanih glava" s obzirom na to da se premijera poklapala sa Split prideom. Sada nema straha?

- Uvijek ima straha. Ali i nade da će sve biti dobro ili kako već treba biti.

Na jesen u redovnoj kinodistribuciji

“Dnevnik Diane Budisavljević” je prikazan ove srijede u Dubrovniku, nakon čega je bio i na Motovunu. Slijedi Split 8. kolovoza, a najavljuju se i još neke ljetne projekcije. Redovna kinodistribucija se, pak, planira za jesen.

Naslovnica Kultura