Mišljenja Cinemark

DIM Razgovor ugodni naroda filmofilskog

FILM: Smoke; drama; SAD, 1995.; REŽIJA: Wayne Wang; ULOGE: Harvey Keitel, William Hurt; OCJENA: *****

'Dim' je jedan od najživotnijih i najljudskijih filmova na koje možete naići, a njegovo najjače oružje su riječi i fotografije koje postaju jedno u završnici. Dim po dim, Auggie je popušio cigaretu i stigao do kraja da ispriča Paulu (božićnu) priču. Auggiejeva 'božićna priča' postaje umjetnički crno-bijeli film unutar filma koji može funkcionirati kao savršeni kratkiš i kolekcija oživljenih c/b fotografija.

Umijeće pripovijedanja i konverzacije obilježilo je američki nezavisni film devedesetih. Narativi su počivali na spajanju nekolicine (ne)povezanih priča u jednu cjelinu, ljudskih sudbina koje će se presretati na ovaj ili onaj način. Kad je primat od Altmana ("Kratki rezovi") preuzeo Tarantino ("Psi iz rezervoara", "Pakleni šund"), publika je očekivala crnohumorna, nasilna i filmična križanja životnih putova likova, onakva kakva samo film može presijecati.

Očekivala je i gledati/slušati likove sa sočnim šprehama i usnama punim još sočnijih prostota. Međutim, "Smoke" (1995.) redatelja Waynea Wanga i scenarista Paula Austera, inače pisca, nije podilazio "tarantinovskoj" poetici. U njihovom filmu ne sjećamo se da smo čuli ijedan "fuck", eventualno "bullshit".

A od svih glumaca na svijetu vidjeli smo baš Harveyja Keitela u ulozi Auggieja Wrena, smirenog vlasnika trgovine cigarama u Brooklynu koji voli ljude. Auggie je sušta suprotnost Keitelovim likovima iz "Reservoir Dogsa" i "Pulp Fictiona", zapravo većini njegovih temperamentnih nasilnika, ljudskih vulkana kakve je portretirao od "Taksista" do "Okorjelog policajca".

Keitel nije nikad bio ovako prijateljski nastrojen, životan, human, čak ni u "Thelmi & Louise". On je preslika Wangova i Austerova "Dima", nastala prema kratkoj priči potonjeg "Auggie Wren's Christmas Story" objavljenoj u "New York Timesu" 1990., jednog od najprijateljskijih, najživotnijih i najljudskijih filmova na koje možete naići.

U njegovoj trgovini okupljaju se uvijek isti, a različiti ljudi, ubijajući vrijeme razgovorom i uživanjem u dimu cigarete. "Vodimo filozofsku raspravu o ženama i cigarama", Auggie kaže Paulu Benjaminu (William Hurt) kad uđe u trgovinu kako bi kupio "uobičajeno", pivo i cigarete.

"To seže do kraljice Elizabete. Pušenje je postalo dvorska moda", preuzima riječ Paul i okupljenima otkriva kako se sir Walter Raleigh, čovjek koji je predstavio duhan Engleskoj, okladio da će izmjeriti težinu dima i izvagati ga kao zrak.

U toj sceni postaje da su riječi i razgovori ugodni naroda filmskog (odličnih glumaca) Wangovo i Austerovo najjače oružje, kao i to da bi njihove likove nijansirane karakterizacije mogli slušati satima u posebnom filmu za filmofile i bibliofile, drukčijem od svih iz devedesetih, onako kako su njegovi likovi netipični ljudi.

"Ljudi to ne rade", opaža mladi Afroamerikanac bez doma Rashid (Harold Perrineau) nakon što mu Paul ponudi smještaj kao nadoknadu što je pravomoćnom reakcijom spriječio da ga udari auto. "Ja nisam 'ljudi', ja sam ja", ističe Paul željan napraviti nešto za Rashida da bi se "ravnoteža svemira uspostavila".

Paul je romanopisac iz susjedstva koji ne piše godinama, otkako je njegova trudna supruga stradala kao kolateralna žrtva jedne pljačke. "Otad nije isti", otkriva Auggie mušterijama i prisjeća se da je Paulova žena netom prije kobne pljačke bila u njegovoj trgovini da mu kupi cigarete.

"Da nije dala točan iznos i da je bila veća gužva, možda bi ostala živa i dijete se rodilo", refleksivan je Auggie koji je više od običnog prodavača. Dugi niz godina, on svakog dana odvaja pet minuta za fotografiju. Po suncu, kiši, bilo ljeto ili zima, Auggie svakog jutra točno u 8 sati izlazi s fotoaparatom ispred trgovine i tu, na raskrižju Treće ulice i Sedme avenije, povuče okidač.

Fotografiranje mu nije samo hobi, već projekt, njegovo "životno djelo". Na taj način on u isto vrijeme na istom mjestu ovjekovječuje svoj ugao, svoj djelić svijeta, kako bi dobio zapis o istome. Kad Auggie pokaže Paulu album sa 4000 fotografija, piscu isprve nije jasno čemu to jer "sve su fotke jednake".

"Jednake su, ali drukčije", dodaje Auggie koji kronicira svijet u malom. Na fotografijama su isti ljudi, različiti. Paul na nekima pronalazi svoju pokojnu suprugu i kroz suze uviđa širu sliku. Nije mu Auggie tek tako rekao da ne žuri s listanjem albuma jer sve će se posložiti.

Savjet je to i za gledatelja, da ne žuri s listanjem kadrova filma jer sve će leći na svoje mjesto, svaki lik, svaka scena, tajna, otkriće, koincidencija koja razdvaja i spaja; tu su još Cyrus (Forest Whitaker), Ruby (Stockard Channing), Felicity (Ashley Judd)...

Povezani (i) vrećicom s 5000 dolara koja se predaje poput štafete od jednog do drugog, likovi u filmu mogli bi biti i ljudi s Auggiejevih malih fotografija koje tvore veliku sliku o životu i ljudskosti. Riječi i slike postaju jedno u završnici filma. Dim po dim, Auggie je popušio cigaretu i stigao do kraja da ispriča Paulu (božićnu) priču o tome kako je nabavio prvi fotoaparat, ne bi li ga nadahnuo na pisanje iste.

"Božićna priča" postaje umjetnički crno-bijeli film unutar filma koji može funkcionirati kao savršeni kratkiš i kolekcija oživljenih c/b fotografija. "Christmas story" savršeno zaokružuje priču filma "Smoke". Priču o sitnicama što život znače koje se uzimaju zdravo za gotovo, a lako nestanu u dimu cigarete.

Dim u lice

Vrlo brzo nakon "Dima", Wang i Auster su snimili nastavak "Dim u lice" s Keitelom i dijelom sporednjaka iz prvog filma, ali i novih faca (Michael J. Fox, Madonna, Jim Jarmusch...). "Blue In The Face" je bio okej, ali ni blizu moćan kao "Smoke".

Naslovnica Cinemark