Kultura Kultura

'glavno jelo' na fmfs-u

Ako nešto nije važno za obitelj, zašto bi bilo važno za društvo? Ako doma nemaš primjer koji nije licemjeran, jedno vidiš, drugo čuješ, treće se radi... kako išta očekivati od društva, pita se Kristina Barišić

'glavno jelo' na fmfs-u

Sami gradimo društvo u kojem živimo. Nasilje generira nasilje, bilo kakvo. To nekad može biti jedna rečenica koja nekome zvuči potpuno normalno, a drugoga zakuca za pod. Društvo je progutalo obitelj za ručak, zbog njezine naravi, straha od nepoznatog, nemogućnosti međusobnog razumijevanja i zaostalih obrazaca, koje je potrebno prodrmati.

Bolnička kola hitaju nizbrdo u prvim minutama "Glavnog jela", koji je doživio dalmatinsku premijeru na FMFS-u. Signal je to da bi kratkometražni prvijenac Riječanke Kristine Barišić mogao biti "bolnica".

I jest. "Glavno jelo" je nešto drukčiji hrvatski film s primjetnim utjecajem Michaela Hanekea. Maloljetničko nasilje što bubri iz kadra i pomaknuti apsurd (obiteljskog) svijeta odraslih karakteriziraju dvije paralelne priče filma koji donosi portret ljudske naravi.

U prvoj noćni izlazak mlade Lili s prijateljima kulminira provaljivanjem u školu. U drugoj njezina familija se okuplja za nedjeljnim ručkom s (ne)očekivanim gostima.

- Čini mi se da su reakcije publike na FMFS-u bile dosta dobre.  Prilikom prikazivanja filma sjedila sam u zadnjem redu tako da sam mogla čuti da su se nasmijali nekoliko puta, a naposljetku čak i zapljeskali. Nekima je proizveo i neugodu. To sam i htjela – veli nam Kristina. 

Jesu li Splićani slično doživjeli film kao Riječani?
- Jesu. Iako ljetna sparina nije popuštala, i na jedne i na druge je djelovao slično. U Rijeci je igrao zimus, što znači da vrijedi za sva godišnja doba, dakle, dobro je, vrijeme mu ne može ništa.

Ovo je, svakako, univerzalan film, neovisan o mjestu radnje?

- Točno tako. Nastojala sam se ne opterećivati time kamo film pripada već da bude primjenjiv u svakom stanu, kući, cesti ili u školi.

Radnja se tako može odvijati u Rijeci, New Yorku, Berlinu ili u Splitu. Nije bitno gdje, već zašto.

Povlačite paralelu između obiteljske zajednice i cijelog društva. Koliko je danas (hrvatska) obitelj odraz sve nasilnijeg društva?
- Premisa kojom sam se vodila bila je: ako nešto nije važno unutar obiteljske zajednice, zašto bi bilo važno unutar društva?

I to je zaista dobro pitanje. Ako doma nemaš primjer koji nije licemjeran, dvosmjeran, jedno vidiš, drugo čuješ, treće se radi, kako onda očekivati od društva išta bolje?

Sami gradimo društvo u kojem živimo. Nasilje generira nasilje, bilo kakvo. To nekad može biti jedna rečenica koja nekome zvuči potpuno normalno, a drugoga zakuca za pod.

Nekad može biti samo čekanje, nekad opetovano ponavljanje nečega, a nekad samo šutnja.

Jesu li klinci poput Lili podložniji uličnom ili kućnom odgoju?

- Sve se vuče od doma. Nema tu neke misterije. Zato i je tako zanimljivo obrađivati temu obitelji. Iz toliko je kuteva možete sagledati, zapravo ne trebate previše ni izmišljati, prava Pandorina kutija.

U tome i je caka, kad krenete razmišljati o obitelji, bilo kakvoj, odvest će vas tko zna gdje, otkrit ćete neke tajne, neke obrasce za koje niste ni znali da postoje, ili ne kužite svjesno.

Ulični odgoj u većini slučajeva kompenzira ono što ti fali ili, pak, umanjuje ono čega imaš previše doma.

A kad nešto fali doma, ili nečeg imaš previše, možda kao klinac to i ne znaš artikulirati, pronalaziš na drugim mjestima. Potpuno prirodno.

Dakle, društvo je porazilo obitelj i njezine vrijednosti?

- Može se i tako gledati na to, da. Iako su postali jedno. Životare, dišu, samo da prežive, nema više razlika između njih.

Društvo je progutalo obitelj za ručak, zbog njezine naravi, straha od nepoznatog, nemogućnosti međusobnog razumijevanja i zaostalih obrazaca, koje je potrebno prodrmati. Zafrknuto vrijeme je u kojem osjećati nešto postaje privilegija.

Za ulogu Lili odabrali ste Ninu Batinić iz "Srbenke". U tom je dokumentarcu ona žrtva nasilja vršnjaka, a ovdje s vršnjacima upražnjava nasilje. Začarani krug?

- Ispada tako, da, pravi začarani krug.

Naime, Ninu sam odabrala za film prije negoli sam znala da se radi film o Frljićevoj predstavi koji sam prošlo ljeto i pogledala, jer me zanimala tematika, ali i luda slučajnost da u jednom filmu Batinić glumi žrtvu nasilja, a u drugom generira to isto nasilje kojeg je i ona sama dio. Zanimljiv obrat.

Kako ste uspjeli dobiti Ninu Violić i Alena Liverića za svoj prvijenac?
- Nakon što sam napisala scenarij, uspjeli smo da sve to nekako krene u smjeru koji smo zamislili, naročito u odabiru glumaca, iako je njihov raspored standardno prebukiran, sve se dobro poklopilo.

Okrenula sam broj telefona, poslala scenarij i "voilà"! Sretna sam da su podržali moj film i da smo uspjeli sve to realizirati. Nekad sreća prati hrabre.

Koliko dugo ste spremali "Glavno jelo"? I koliko vam je za filmski prvijenac pomoglo iskustvo s fotografijom i režijom videospotova?
- Sve skupa oko dvije i pol, tri godine. Od začetka do finala. Iskustvo režije videospotova mi nije odmoglo, iako mi je želja bila da se odmaknem od manjeg formata i napravim nešto duže i kompleksnije.

Već sam duže vrijeme planirala snimiti kratki igrani film koji bi bio nekakav nastavak onog što sam dosad radila.

Kako obožavam raditi scenografiju i razmišljati o estetici nečega, fotografija je dobar prostor gdje je mogu upražnjavati, kao i videospotovi, koje sam snimala u različitim uvjetima i s različitim budžetima, tako da me ništa nije moglo iznenaditi.

Pa tako ni krv iz nosa od umora, nakon četiri sata sna kad se snimalo dan za danom. Sve je to rock and roll.

Planirate li već idući film?

- Yes. Imam nešto napisano, pa sad gledam valja li ili ne, he he. Baš sam danas razmišljala je li OK ili ipak može to još mrvicu bolje. Kažu da je drugi teži od prvog, pa sam skužila da mi nema druge nego da to sama provjerim.

Smatrate li sebe dijelom novog ženskog vala u hrvatskoj kinematografiji i kako gledate na njega? Koliko je novi ženski val nužan za domaći film?

- To će vrijeme pokazati. Iako mi nije odbojna ta pomisao, dapače, primjećujem da cure rade punom parom i to me jako veseli.

Pokušavam pratiti što više sve što se događa, najslađe mi je pogledati nešto novo, a nije naodmet da je ženskih ruku djelo, dakako. Volim te razlike u suptilnostima, estetici i pristupu.

U malim stvarima koje čine razliku. Čini mi da se žensko oko nikad nije bilo aktivnije no danas, pa tako nužnost novog ženskog vala za domaći film gledam kao pozitivnu promjenu i prirodnu pojavu.

Bez obzira što kod nas sve dosta kaska, novi ženski val djeluje ohrabrujuće na mene, a vjerujem da ostatku ženskog roda isto nije neprivlačan.

Naslovnica Kultura