Kultura Kultura

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Bez obzira što tematizira zastrašujuću povijesnu epizodu, 'Crna voda' vrlo je intimistička priča, u suštini klaustrofobični ljubić

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Koliko Hrvati znaju o Indoneziji? Sredovječni odlikaši vjerojatno pamte Sukarna, Titova prijatelja i jednog od utemeljitelja pokreta nesvrstanih. Čovjek koji je predvodio borbu protiv nizozemskih kolonizatora proveo je skoro dva desetljeća na čelu države pokušavajući harmonizirati različite ideologije i društvene silnice (utjecajnu vojnu strukturu, snažnu komunističku partiju, duboko ukorijenjenu religioznost...).

Sukarno nije bio bogzna kako simpatičan tip: bio je autoritaran vladar koji se proglasio doživotnim predsjednikom, upravljao je čvrstom rukom, volio je plašiti susjede, okupirao je zapad Nove Gvineje... Bio je, međutim, mila majka u usporedbi s generalom Suhartom koji ga je svrgnuo vojnim pučem. U paketu s prevratom, Indoneziju je 1965. godine pogodio jedan od najstrašnijih masovnih zločina u povijesti: vojska i samoproglašene građanske milicije poubijale su milijun ljudi, čiji je jedini krimen bio da su članovi Komunističke partije (ili se tako činilo njihovim podivljalim susjedima). Suharto je drmao Indonezijom sve do 1998. godine kada je nakon velikih demonstracija zbog krize koja je pomela mnoge azijske ekonomije bio prisiljen dati ostavku. Transparency International proglasio ga je najkorumpiranijim liderom u modernoj povijesti, procjenjujući da je popalio između 15 i 35 milijardi dolara.

Od Sukarnova početka do Suhartova kraja protegnuo se roman "Crna voda“ (prijevod potpisuje Marta Kovač) engleske autorice romskog porijekla Louise Doughty. Njezin glavni junak rođen je 1942. kao Nicolaas Den Herder na otoku Sulawesi u Nizozemskoj Istočnoj Indiji, od bijele majke Nizozemke i Indonežanina, časnika u Nizozemskoj kolonijalnoj vojsci. Oca nikad nije upoznao jer su mu Japanci odrubili glavu. Prvog očuha dobio je u SAD-u, kamo su se on i majka odselili. Njezin drugi brak nije, međutim, dugo potrajao, pa se ona vratila u domovinu. Nicolaas je ostao živjeti kod očuhovih roditelja koje je do kraja života zvao djedom i bakom. Baš kad se počeo pretvarati u pravog malog Amerikanca, majka je zatražila da joj se pridruži. U Nizozemskoj se školovao i završio vojsku, dobio namještenje u nekakvom institutu za ekonomsku analitiku (zapravo špijunskoj organizaciji koja je opsluživala različite naručitelje) i novo ime, John Harper.

Krivnja, sažaljenje, iskupljenje

Premda početnik, zbog svoga će porijekla te poznavanja jezika i kulture dobiti terenski zadatak u Indoneziji. Ta misija završit će tragično i od njezinih će se posljedica dugo oporavljati. Tri desetljeća kasnije, uoči Suhartova pada, prihvatit će ponudu da napusti uredski posao i vrati se na mjesto davne traume. Još jednom naći će se u životnoj opasnosti, ali će ovom prilikom konačno pronaći ženu za koju mu se čini da bi je mogao voljeti.

Louise Doughty uspješna je spisateljica (njezin prethodni roman "Apple Tree Yard“ u Engleskoj je prerađen u hvaljenu i vrlo gledanu televizijsku seriju) koja voli ambijentirati svoje romane u različite predjele i epohe te mijenjati žanrovske registre (u rasponu od satire i crne komedije do povijesnog romana i trilera). Da "Crnoj vodi“ koja se vješto šalta iz 1998. godine u 1965. i natrag, nije bilo pridruženo ime autorice, potpisnik bi ovih redaka pomislio kako se radi o rukopisu Grahama Greena koji mi je, začudo, sve ove godine ostao nepoznat.

Roman Louise Doughty umnogome podsjeća na "Srž stvari“ engleskog klasika. Tamo se radnja događala u Sierra Leoneu pod britanskom upravom, a glavni junak bio je bojnik Henry Scobie, ali te potankosti od sporedna su značaja, jer oba romana u suštini govore o istome: o krivnji, sažaljenju, iskupljenju, nemogućnosti istinskog razumijevanja druge osobe... K tome, i jedna i druga priča situirane su u europskom čitatelju egzotičan predjel tragične povijesne sudbine, a trilerska potka prožima oba teksta.
Bez obzira što tematizira veliku, važnu, zastrašujuću, a zanemarenu povijesnu epizodu, "Crna voda“ vrlo je intimistička priča, u suštini klaustrofobični ljubić o dvije emocionalno izranjavane osobe koje svakoga jutra iznova ustaju sa svojim demonima, duboko svjesne da ih se nikada neće riješiti. Indonezija zbijena u škripcu između dviju diktatura (jedne, recimo, light i druge, neizrecivo brutalne) savršen je ambijent za prepletanje i produbljivanje njihovih privatnih drama. A Louise Doughty savršena je, mudra i odmjerena razvodnica kroz taj svijet društvenih i intimnih košmara. Stoga se toplo nadam da će nas nakladnik u dogledno vrijeme obradovati još ponekim naslovom iz portfelja autorice kojoj je "Crna voda“ osmi po redu roman.

 

Naslovnica Kultura