Kultura Kultura

Cijena ne kaže ništa

Čak 91 milijun dolara za rad Jeffa Koonsa!? Nekome je očito taj rad vrijedan tolikog novca. To što ja ne mogu niti zamisliti bilo čiji motiv za takvu kupnju - nije bitno, kaže cijenjeni splitski gost

Cijena ne kaže ništa

Neke svote su doista apsurdne. Koncentracija na te bizarne iznose zamagljuje stvarnost, a to je da nam sva umjetnost treba i sva vrijedi. To što će neki autori postati trend za prebogate, ne možemo komentirati

Jedan od trenutačno najcjenjenijih austrijskih umjetnika, koji je prije nekoliko godina predstavljao svoju zemlju i na Venecijanskom bijenalu te dvaput izlagao na Documenti, Heimo Zobernig, otvorio je svoju prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj.

U Splitu je, naime, u organizaciji galerije Kula, u palači Milesi i u samoj Kuli izložio 23 svoja rada, i to slike, premda ovaj umjetnik i profesor na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti radi u više medija.

U Beču predaje kiparstvo, završio je i scenografiju i akademiju likovnih umjetnosti, a dio njegova opusa vezan je i za instalacije i video.

Dobitnik je brojnih nagrada, primjerice preprošle je godine dobio i nagradu "Roswitha Haftmann", koja uz prestiž nosi i 150 tisuća švicarskih franaka. Izložba u Splitu otvorena je do 22. lipnja.

Jeste li prije ove izložbe već bili u Splitu?

- Ne, bio sam samo prošle godine, i to kako bih s Dujom Mrduljašem, vlasnikom Kule, dogovorio ovu izložbu.

Jeste li zadovoljni prostorima u kojima izlažete?

- Da, da... Zapravo sam impresioniran prostorom Kule jer se u njoj ostvaruje vrlo zanimljiva interakcija suvremene umjetnosti i antičkog prostora.

Mene je prostor kao takav uvijek zanimao, arhitektura posebno, tako da mi je zadovoljstvo vidjeti svoje slike u kontekstu prastarih kamenih blokova.

Donio sam samo slike, nije bilo moguće donijeti i skulpture, no budući da je riječ o radovima nastalim u zadnjih otprilike deset godina, mislim da posjetitelji mogu upoznati dio moga najnovijeg slikarskog opusa.

Moj osobni i umjetnički interes je i povijest, mislim da svaki umjetnik nastoji sebe i svoje djelo staviti u nekakav povijesni kontekst, tako da je vrijedno moći pogledati umjetnost, pa i svoju umjetnost, na "platnu" povijesnih prostora kakvima Split obiluje.

Ne idem raditi s predumišljajem

U Splitu izlažete samo slike, no radite u vrlo različitim medijima. Kako odlučujete u kojem ćete mediju napraviti neko djelo?

- Iskreno, ne znam. Ne znam objasniti tijek svojih misli na način da kažem: ovo će biti slika, ovo će biti skulptura...

Jednostavno, uđem u studio i puštam da me umjetnost nosi, ne prilazim radu s predumišljajem.

Teško mi je dati jasan odgovor je li inspiracija odlučujuća za stvaranje nekog djela ili su odlučujući volja i "sluh", otvorenost prema toj inspiraciji.

Često pomislim kako nadahnuće možda dolazi noću, dok spavam, možda u snu, kad se um ne bavi ničim, nego leži nezaposlen i nesvjesan.

Mislite da inspiracija nije odrediva?

- Ne znam. Meni nije. Ponekad je tu inspiraciju, zapravo ideju, teško pretočiti u djelo, osobito ako je riječ o velikim formatima, velikim formama.

Kad sam bio mlad umjetnik, počeo sam s malim formatima, lakše mi je bilo raditi manje slike, odnosno makete skulptura.

Kasnije se tek savlada sposobnost projekcije iste ideje na veliki format.

Da? Meni se čini da mladi slikari ovdje kod nas baš vole velika platna. Nesavladiva, rekla bih.

- Složio bih se s vama. Mislim da je mladim ljudima veliko platno teško savladivo. Osim, dakako, ako se ne radi o izuzetnom talentu, izuzetnom pojedincu koji je izvanserijski u svakom pogledu. A takvih nema baš puno.

Kao profesor, ali i nekadašnji student te umjetnik izvrsne reputacije, što mislite zapravo o obrazovanju umjetnika? Je li ono uopće potrebno? Prije nekog vremena sam razgovarala s Danielom Richterom koji u mladosti nije previše polagao na školovanje, a danas je, kako sam kaže, na užas svojih nekadašnjih profesora, i sam postao profesor na bečkoj Akademiji.

- Haha... Svaki je čovjek priča za sebe. Ipak, mislim da su škole važne, možda ne toliko po potrebi usvajanja specifičnih vještina, koliko po usvajanju umjetničkog duha koji akademija njeguje i čuva.

Isto tako, mislim da je mladim ljudima potrebno vrijeme, a školujući se na akademiji, oni to vrijeme ulažu i u odrastanje u umjetnosti, u razmjenu umjetničkih praksi, ali i na usvajanje filozofije umjetnosti.

U tom smislu, je li se od vremena kad ste vi bili student do danas stanje bitno promijenilo u pogledu pozicije akademije i njezinih polaznika, ali i u pogledu pozicije mladih umjetnika na suvremenoj likovnoj sceni?

- Promijenilo se i puno i ništa, sve ovisi kako gledate. Primjerice, sedamdesetih, kad sam ja bio student, obrazovanje je bilo striktnije, strože, profesori su imali jednu vrstu čvrstog autoriteta koji je donekle bio i sputavajući.

Zbog toga je možda i bilo toliko mladih buntovnika u umjetnosti. Danas je stvar znatno mekša, i meni se to osobno više sviđa, premda sam sada ja u poziciji profesora.

Isto tako, nekad je obrazovanje u umjetnosti bilo više specijalizirano – ako ste na slikarstvu, onda slikajte. Ako ste na kiparstvu – onda izvolite biti kipar.

Danas, osim što je nastava znatno proširena sadržajima iz povijesti umjetnosti, filozofije i drugih društvenih disciplina, granice između medija nisu stroge, možete jednostavno prelaziti iz medija u medij.

Pitanje tržišta je teško

Imaju li mladi umjetnici danas više šanse za uspjeh na tržištu?

- Ah, pitanje tržišta je teško pitanje. Znate, kad sam bio mlad umjetnik, smatrao sam se vrlo bogatim čovjekom. Imao sam umjetnost, imao sam znanje, volju, ali nisam imao velike potrebe.

Mislim da se to nije promijenilo. Mislim da mladi umjetnici i danas nemaju velike potrebe. Oni koji u svojim dvadesetima postavljaju tržište i novac kao imperativ, bojim se da su više trgovci, a manje umjetnici.

Kako komentirate tržište? Evo, ovih je dana rad Jeffa Koonsa prodan po rekordnoj cijeni od 91 milijun dolara...

- Čujte, nekome je očito taj rad vrijedan tolikog novca. To što ja ne mogu niti zamisliti bilo čiji motiv za takvu kupnju, to nije bitno. Daleko od toga da želim docirati, ali...

Ne bih htio da me shvatite kao nekoga tko će o djelu Jeffa Koonsa reći nešto negativno, ali 91 milijun dolara?!

Gerhard Richter je prodaju jedne svoje slike za 15 milijuna eura prije par godina proglasio apsurdom.

- Da, da... Jednostavno, neke svote su doista apsurdne. Međutim, koncentracija na te bizarne iznose zamagljuje stvarnost.

Stvarnost je da nam sva umjetnost treba i sva vrijedi, a situacije u kojima će neki autori u nekom trenutku postati trendovski za određenu nepoznatu, nevidljivu, prebogatu sortu ljudi, to ne možemo komentirati.

Najskuplja djela nisu nužno najbolja niti najvrjednija, a nastojanje da umjetničku vrijednost pretvaramo isključivo u novčane ekvivalente, to nije realno.

Uostalom, golemi postotak najboljih umjetničkih djela suvremenih autora nije u toj apsurdno skupoj kategoriji nego se nalazi u klasi onih koji se prodaju od tisuću do deset tisuća eura, najviše stotinjak tisuća eura.

Uostalom, istu tu sliku o kojoj je govorio, Gerhard Richter je davno prodao za pet tisuća maraka.

- Da. I sigurno je bio jako sretan tom cijenom, a slika... To je ta ista slika, dakle slika koja će sutra možda biti još jednom prodana i za sto milijuna.

Njezina je vrijednost ista, to je sjajna slika, ali cijena... Cijena ne kaže ništa.

Naslovnica Kultura