Kultura Kultura

KREATIVNI AMBASADOR EUROPE

Kad si klinac nadjene pseudonim malo mistificira, ali možda ode korak dalje. Klinci koje zavede masa nikad ne skuže vlastiti potencijal, kaže Slaven Kosanović Lunar

 KREATIVNI AMBASADOR EUROPE

Ako nalaziš veselje u onome što radiš, lakše ćeš i potegnuti. Ako te trenutno stanje tlači, nađi načina da se približiš terenu koji ti odgovara, poslu koji voliš, ljudima čiji ti način rada odgovara

Desk Kreativne Europe za potprogram Kultura za kreativnog ambasadora za mjesec svibanj izabrao je Slavena Lunara Kosanovića, hrvatskog umjetnika čiji radovi krase gradove kao što su Amsterdam, Atena, Auckland, Berlin, Hanoi, Havanu, Lisabon, London, Melbourne, New York, Oslo, Pariz, Saigon, Seoul, Sydney i Tokio.

Osim crtanja i slikanja grafita, istaknuo se i klasičnim tehnikama slikanja kistom, u tehnici akrila na platnima velikoga formata.


Osim priznanja, što vam ova ambasadorska titula znači?


- Kao i svakom autoru, drago mi je čuti pohvalu.

Iako nisam imao puno informacija o tome što titula podrazumijeva, odmah nakon primljenog maila sam predložio zajedničku kavu, došao u ured i dogovorio podršku akcije na "Graffiti Ranchu Legrad", koja je slijedila za desetak dana.

Brze reakcije i iniciranje aktivnosti umjesto čekanja su mi oblikovale život i karijeru. I puno pomogle u svakom pogledu.

Ako nalaziš veselje u onome što radiš, lakše ćeš i potegnuti. Ako te trenutno stanje tlači, nađi način da se približiš terenu koji ti odgovara, poslu koji voliš, ljudima čiji ti način rada odgovara.

Uz zadatke koji donose veselje, postoje i kompromisi i stvari koje ti se ne da odraditi. Zato stisneš zube i odradiš odmah jer neće biti lakše ni za pola sata ni sutra ni za mjesec dana.


Malo street art umjetnika iza sebe ima 30-godišnji "staž". Prošlog ste mjeseca povodom te obljetnice objavili i knjigu, okupivši renomirana imena da ponešto kažu o grafitima. Koliko se u tri desetljeća promijenila scena u nas?


- Razlog djelomično leži u tome što je naš rad, zvali ga graffiti, writing ili street art, većinom fizički naporan i konstantno postavlja izazove.

Imena koja sam okupio u knjizi su prijatelji i suradnici s kojima sam imao sreću susretati se i raditi proteklih 30 godina, s nekima češće, s drugima rjeđe, ali razmjena znanja je ostavila traga na objema stranama.

Zamolio sam ih da sroče kratku izjavu o nekoj našoj zajedničkoj akciji i dobar dio teksta nije ni ušao u knjigu, kao ni tri četvrtine selekcije fotografija radova, jer smo htjeli dobiti sažet i konkretan sadržaj na koji se čitatelj može fokusirati.

Tekst je na engleskom jer pretpostavljam da većina zainteresiranih kod nas zna toliko engleskog, a želim da se priča čita i vani, u nastavku razmjene iskustava, ovaj put kroz drugi medij.

Samostalnost ne dolazi sama

Osim što ste odrasli, kako ste se vi promijenili i kao umjetnik i kao čovjek?


- Kroz tri desetljeća scena se značajno mijenjala u više navrata. Isto kao i na inozemnim scenama, autori posustaju i okreću se nečemu što većina podrazumijeva pod "normalan život" - oženiš se, imaš djecu i radiš u firmi za nekog drugog.

Meni taj tip života ne odgovara, naradio sam se da se oslobodim toga da moram pratiti tuđe ideje i ovisiti o tuđoj sposobnosti ili nesposobnosti.

Rad za druge podrazumijeva vječitu dozu nezadovoljstva, nekad manju, nekad veću, ali barem meni nije donio osjećaj sreće i ispunjenosti.

Samostalnost neće doći sama po sebi već se za nju treba izboriti. Moj način je bila dupla smjena, jedna u firmama gdje sam radio, a u drugoj sam se nastojao što više truditi raditi što me veseli, na način kako me veselilo.

Ne treba mi dvorac da živim u njemu, veliki auti i prezirem kićenje brendovima. Imaš jedna usta i možeš spavati na jednom krevetu. Rad mi je strast i većinu vremena provodim radeći.


Zvuči skromno.


- U osnovi mi se čini da sam ostao isti, i dalje me vesele i muče iste stvari. Mislim da ljudska glupost i pohlepa svijet velikom brzinom guraju u propast.

Ljudi srljaju u brakove, rade djecu, urlaju političke gluposti, sve to u okovima iz kojih se ne znaju iskopati pa umjesto da se suoče s ogledalom, krive sve samo ne sebe.

Da nisam vidio daleko gora mjesta od vlastitog grada, možda bih optimistično razmišljao. Što ne znači da neću nastaviti u smjeru kojim sam išao do sada, a to je da osim što želim raditi što me veseli, želim i pomoći drugima.

Nažalost, mislim da je sve to labuđi pjev, mislim da sam realist, uopće ne pesimist i svejedno se nadam da nisam u pravu.


Jeste li sa 14 godina, kad ste napravili prvi grafit, uopće mogli predvidjeti da ćete danas biti poznati i hvaljeni baš kao grafiter? Što su tada i u ranoj mladosti o vašem crtanju mislili vaši roditelji?


- Mislim da sam s 14 godina želio slično - imati kombinaciju mira, u kojem ću fokusirano čitati, crtati i razmišljati, a s druge strane ispušne ventile: društvo, trening, putovanja, pražnjenje energije i skupljanje praktičnog iskustva.

Roditelji nisu bili oduševljeni šaranjem, bilo je dosta vatre oko toga, ali i razumna tolerancija na kojoj sam izuzetno zahvalan.

Nadimak sam pokupio po igrici

Kad ste sebi nadjenuli ime Lunar? Zašto baš Lunar?


- Videoigrica Lunar Jetman na mom prvom kompjuteru, ZX Spectrumu bila je izvor otkud sam pokupio nadimak.


Ako dozvoliš ekipi iz škole ili kvarta da ti nalijepi nadimak, onda budeš "Dugi", "Žuti", "Beli", "Crni" ili "Kvaka".

Nije da sam imao nešto protiv nadimaka koje ti nadjenu prema prezimenu ili nekoj fizičkoj osobini, ipak više me veselilo sam izabrati.

Čitajući knjige, gledajući filmove, slušajući muziku i igrajući igrice veselilo me ono što i globalne klince.

Nije da smo bili nešto izolirani u Jugi, naprotiv, '80-e pamtim kao bezbrižno i naivno razdoblje djetinjstva; pop kultura tog doba, bez obzira na grozno odijevanje, mi je i danas ostala simpatična.

Na televiziji su se tu i tamo mogle vidjeti strane top liste, u kinima smo filmove gledali sa zaostatkom ali svejedno, bio ih je gušt gledati.

Tata me je vodio gledati prva tri nastavka "Ratova zvijezda", efekti su me zakucali za sjedalo.

Deda me vodio gledati "Goste iz galaksije", taj film me, recimo, zgrozio. Najgori horor tog vremena koji sam imao prilike pogledati bila je "Variola vera".

Tu su uslijedile prve noćne more, makar nije bio zamišljen kao horor. Nema goreg horora od ljudske povijesti. Domaća glazbena scena je rasturala i također je i slušam i puštam dan-danas.

Osjećam se privilegirano što sam imao prilike slušati i Haustor, Dorian Gray, Videosex, Denis i Denis, U škripcu ili Bou.

To je bio izvrstan dodatak stranim bendovima, a danas s guštom ulovim manje prepoznate bendove tog vremena iz drugih zemalja, do kojih tada nisam mogao doći.


Zbog čega grafiteri, pa i pripadnici drugih vidova hip-hop scene, vole pseudonime?


- Pseudonim kao "grafiti klinac" usvojiš kao ulaznicu u paralelni svemir. Da potpuno pojednostavnim, radi se o čistoj biologiji.

Svaka jedinka, radilo se o amebi ili ptici, podsvjesno želi biti što privlačnija suprotnom spolu radi reprodukcije, to nije nešto što biramo, to je tako.

Klinac koji se zove Marko ili Mirko sigurno svojim imenom, a vrlo vjerojatno ni vanjštinom ne odskače od ostalih.

Onda jednom od njih padne na pamet da bi mogao izgraditi mističnu priču oko aktivnosti u kojoj skuplja imaginarne bodove, a njegovi vršnjaci ne.

To mu naizgled daje dodatnu vrijednost.

Nedavno sam imao predavanje na Sveučilištu Sjever na kojem sam govorio poslije ekipe Croteama, domaćih programera videoigara. I ranije sam primjećivao paralele, a sada sam se barem 4-5 puta nadovezao na njihovu priču: Vrlo je slično kad Marko igra igrice i nadjene si nadimak "Interceptor" ili Mirko počinje crtati grafite i nadjene si nadimak "Laser".

Obojica su izvan domene koja postiže bodove u mainstreamu, ne cijene ih mase niti zarađuju neke svote ali polako skupljaju neku vlastitu satisfakciju koja ih može odvesti korak dalje.

Korak dalje donosi rezultate, i materijalne i biološke.

Klinci koje zavede masa nikad ne skuže vlastiti potencijal, osim ako ne izbore svoj put do vođe čopora, što smatram žalosnom sudbinom jer te uvijek iza ćoška čeka luđi, mlađi i jači primjerak vrste.

Primjerice, dokumentarci o prirodi to zorno prikazuju.

Žene zaobilaze grafite

Sad već spadate u, ajmo reći, srednju generaciju. Vidite li sebe sa 67 kako piturate zidove? Je li taj posao i škodljiv za zdravlje, budući da ipak udišete boje?

- Ni kao mlađi se nisam vidio kao 40-godišnjak, tako mi je i sad teško zamisliti se starijim. Moj plan je nastaviti raditi što volim, unaprjeđivati se i učiti, putovati i dijeliti iskustva koja upijem.

Isparavanja spreja su svakako štetna za zdravlje, iz tog razloga koristim plinsku masku.

Osim isparavanja, štetan je i pretjerani tempo i iscrpljivanje. Nastojim slušati tijelo i raditi prema tome kako mi odgovara.

Osim što imam intenzivan radni tempo, volim i druženja, ali također i treninge, redovitu normalnu prehranu i dobar san. Posao je skoro pa doslovce fizički rad uz primjesu kreative i pregovaranja.


Čini mi se da djevojke i žene nisu baš značajno zastupljene u grafiterskoj umjetnosti? Griješim li? Kako vi to tumačite?

- Istina je, iz nekog razloga ženski dio populacije malo zaobilazi grafite.

Nisu svi crtači isti i nekada treba imati želuca trpjeti sva svjesna ili podsvjesna kočoperenja i nadmetanja, situacije znaju biti izuzetno zamorne, kao i među svim ostalim skupinama ljudi, i među crtačima postoje ugodni ljudi, ali i oni drugi.

Prva reakcija djevojaka na spoznaju da crtaš grafite je obično "Wow, ja bih s tobom, zvuči uzbudljivo".

Nakon prvog iskustva, susreta s višesatnim crtanjem, više od 90 posto ih odustane.

Često koristim usporedbu s glazbenim izvođačima: Na pozornici vidiš izvođača za kojeg ti se čini da živi život kako treba i uživa u potpunosti.

Međutim, nastup je mali postotak njegovog vremena, većina ne obraća pažnju na beskonačne vježbe, probe, pregovore, iscrpljujuća putovanja i druge faktore.

Svi se susreću s računima, doktorima, hrpom problema koji se ne vide prema van, samo što neki teško kada mogu pokazati pravo lice.

Zamišljam kako li se osjećaju komičari, koji vjerojatno čitav život slušaju glupe komentare koji se svakome sa strane čine vrlo smiješni dok njima već izlaze na uši.


Uvijek me zanimalo, a nisam imala koga pitati – koliko bi me koštao jedan vaš mural? Recimo, mural veličine jednog prosječnog zida u stanu. O čemu ovisi cijena?


- Cijena murala ovisi o kompleksnosti izvedbe.

Ako sad ovdje napišem cijenu, izići će naslov "Ovaj naplaćuje 'grafite' toliko i toliko", što mi nije cilj pa ću prešutjeti i formirati cijenu samo na konkretan privatni upit, ako nije problem.


Ha ha... Nije problem.

U Splitu te doslovce odvedu u lokale u kojima te oderu ko zeca

I ove godine ćete nastupiti u "Grafitima na Gradele". Kako doživljavate taj, sad već vrlo respektabilan festival?


- Volim boraviti uz more i ljeti i zimi, oduvijek mi je nedostajalo u Zagrebu.

Ne treba mi ni plivanje ni skakanje, već samo prisustvo i pogled na more je magičan, otprilike kao kad gledaš u vatru.

Ljeta nastojim izbjegavati radi najezde turista i uništavanja kompletne obale betonskim nakazama, a kako je krenulo, čini mi se da ćemo se uskoro kupati u moru smeća.

Kada god imam prilike roniti, vadim van komade smeća koje nađem u blizini, a slično reagiram i bilo gdje u prirodi.

Ugostiteljstvo, bezobrazne cijene i sve ono što prezirem kod putovanja u daleke zemlje muči me i kod nas: Većina je bezumno okrenuta samo za profitom, po Splitu te doslovce love po Rivi da te odvedu u neke lokale gdje te cijenama oderu kao zeca, kako se kome sprdne, taksisti, ugostitelji, a za cijenu prijevoza auta na Vis i natrag možeš otići ljetovati na druga mjesta, sve me to tjera u mirnija i pustija mjesta, srećom ima ih još ponegdje i po moru, ali isto tako me veseli otići i u brda, ravnice, šume.

GNG je festival izrastao iz ljubavi Marka Boke prema crtanju, ne znam kako je izgledalo u početku osim po njegovim pričama, ali zadnje tri godine je veselo.

Sve dobre inicijative izrasle su iz ambicije i velikog truda pojedinca ili više njih, nikada iz sistema.

Crtačima je svakako prednost što je festival na maloj udaljenosti od mora pa se svako malo mogu otići baciti i osvježiti, dok se na većini drugih ljetnih festivala moraju znojiti i čekati tuš.

Naslovnica Kultura