Kultura Kultura

Sve je počelo kraj vatre

Medvjed u splitskom kafiću je sasvim vjerojatan, ako ne iznevjerite čitatelja i date mu pretpostavke, kaže naš književni bard Pavao Pavličić

Sve je počelo kraj vatre

Pavao Pavličić sa zasad najmanje sto objavljenih knjiga bio bi pojam produktivnosti u književnostima znatno radišnijima od naše.

Sam je napisao više nego čitav ogranak društva književnika. I nisu to dvojbeni samizdati, nego dobro napisane i strukturirane knjige, čitane i nagrađivane.

Da je s nekim čuvarom nebeskog pečata sklopio ugovor "Kolko knjiga, tolko let", osigurao bi si i životnu vječnost.

Ovako je napisao "Pohvalu starosti" i roman "Bakrene sove" koje je predstavio pri kraju nedavno završenog Mediteranskog festivala knjige u Splitu, nastupom i odazivom pokazavši da je uvijek glavni gost.

Akademik je napustio sveučilišni posao i znanstvene članke, ali piše kolumnu i sprema nove knjige. Intervjue, srećom, još uvijek rado daje. I to odlične.


"Bakrene sove" su vam, kažu, stota knjiga?


- To su drugi brojili. Prema jednima to je sto druga, prema drugima stota knjiga. Izašla mi je nova knjiga koja se zove "Ropotarnica“.

To su feljtoni o predmetima koji nestaju iz svakodnevne upotrebe, kao što je recimo batipan, koje sam objavljivao u Vijencu.


Jeste li uoči objave znali da će knjiga biti predstavljena kao stota?


- Ne, to se tako dogodilo. Uvijek nekako imam zalihu, knjigu, dvije, tri u špajzi, što bi se reklo.

I kad urednik zatraži, ja mu dam. O rednom broju naslova nisam vodio računa.

Iskreno, kad vidim toliki broj, i neugodno mi je. Radije nisam mislio o tome.

Slučajno stota

Čini se da je knjiga, kao jubilarna, ambicoznije zamišljena i napisana?


- To se slučajno dogodilo. Mogla je kao stota biti bilo koja knjiga.

Knjigu sam napisao diveći se zgradi stare Sveučilišne knjižnice i sa željom da u nju smjestim radnju.

Kad su tu knjige, onda to mašti daje krila.


Zbog traganja za rukopisima, "Bakrene sove" povezuju se s vašim klasičnim romanom "Večernji akt"?


- Ne vidim sličnosti tih dvaju romana. Potraga za rukopisima je ustaljeni postupak. Ako se sjećate, "Ime ruže" počinje rečenicom "Naravno, rukopis“.

Time se Eco referira na bezbrojne priče prije. "Bakrene sove" imaju više sličnosti s mojim romanom "Sretan kraj".

On je s kraja osamdesetih i također govori o proricanju budućnosti, ali na drugi način.


Iz romana se vidi vaše znanje o arhitekturi?


- Nikad nisam razmišljao o tome da bih studirao arhitekturu jer je tu statika, matematika i druge stvari koje meni baš i ne leže.

Ali volim tu zgradu pa sam se potrudio nešto i saznati o njoj. Znanje o nečemu lako je simulirati.

Kad sam prije puno godina napisao roman "Slobodni pad“ o aviojedriličarskom klubu, onda su me pitali koliko sam se time bavio.

A ja u životu nisam sjeo u jedrilicu ni u sportski avion. Lako je stvoriti dojam da poznajete materiju.


Ali nećete valjda poreći da ste se pripremali za povijest starog zagrebačkog tiskarstva?


- Nisam se pripremao. Ta povijest u romanu je izmišljena. Naravno nije izmišljen ni Vlaho Bukovac ni Rudolf Lubynski, koji je projektirao knjižnicu.

Jednom se pojavljuje kći Lubynskog, a ja uopće ne znam je li on imao kćer.

To je dopušten postupak. A nestali rukopis Ruđera Boškovića činio mi se kao dobra fora.


Struktura vaših romana poprilično je složena i vjerojatno na knjigama dugo radite?


- Pišem ih po planu. Nedavno sam bio na promociji novoga romana Gorana Tribusona "Otac od bronce".

On je govorio da se dugo priprema za pisanje, da ima bilježaka koliko je i sama knjiga. Ja ne. Ja imam dvije stranice.

Ali na te dvije stranice točno se zna što će se dogoditi u nekom poglavlju. Uvijek unaprijed znam kraj i onda vodim prema njemu.

Nikad nisam pisao duže od dva sata i segmentiram tekst da ono što ću napisati stane u dva sata pisanja.

Malo vas i priča sama povuče, znate da neki motiv morate odvesti do kraja.

A što se tiče strukture, ne znam jeste li primijetili da je kod mene uvijek neki okrugao broj poglavlja ili su sva poglavlja podjednake dužine. Ja sam nekakav simetričan čovjek koji piše.


Roman ste pisali u prvom licu, koje ne koristite baš često?


- Imam tek nekoliko romana pisanih u prvom licu. Ako je priča daleko od mene i ako postoji mala mogućnost da će netko pomisliti kako je to priča o mome životu, onda koristim prvo lice.

Ali ako je nešto što bi se moglo pomisliti da sam ja, onda ga radije ne koristim. Jer ljudi imaju taj refleks da misle kako pisac ne može ništa izmisliti, nego to mora negdje čuti, vidjeti i doživjeti.

I ako je pisano u prvom licu, da to mora biti pisac. Kad je jedan profesor pročitao priču iz knjige “Ljubav za dosadne knjige“, pitao je tko je taj.

On kojem je književnost profesija također je mislio da se to moralo negdje dogoditi. To je meni kompliment jer znači da sam priču uspio uvjerljivo ispričati.


Za vas je čest postupak da hipotezu dovedete do krajnjih konzekvenci?


- Davno sam došao do toga da su fantastične priče zapravo racionalizacije nekakvih suludih ideja.

Imate fantastičnu pretpostavku i onda je tjerate kao da se zaista mogla dogoditi. I to onda daje životnost.


Utkali ste u roman i hrvatsku kulturnu povijest, Isu Kršnjavog i druge. Koliko je ona danas poznata, hoće li doći do budućih generacija?


- Kad su zgrade nastajale, ne možete reći ni da su suvremenici razumjeli.

Kad pogledate zagrebački Donji grad od Sveučilišta prema jugu, uključujući knjižnicu, kazalište i gimnazije, sve je nastalo u doba mrskoga Khuena Héderváryja, kojega nikad nisu htjeli priznati.

A što su o Bolleu govorili, to je strahota. A čovjek je napravio identitet današnjeg Zagreba.

Većina ljudi koji prolaze kraj tih zgrada nema pojma kad su i kako napravljene. Pričom o njima možda navedemo prolaznike da se zainteresiraju.

Jedan je Jagger

Hoće li budući pisci moći ispisati posvete današnjim sveučilišnim knjižnicama?

- Ne znam koliko se moderna arhitektura čovjeku može uvući pod kožu. U jednom feljtonu pisao sam o usporedbi stare i nove Sveučilišne biblioteke.

Sadašnja je biblioteka lijepa, ali više nemate osjećaj da idete u hram i da hodate na prstima iz nekog respekta.

Ovo je sada više po mjeri čovjeka, ali nema tu emocionalnu dimenziju.


"Bakrene sove" su, kao i "Pohvala starosti", doživjeli druga izdanja. Je li to u vas redovita praksa ili iznimka?


- To se dogodi. Pisac ima razdoblja kad ga čitaju i kad ga ne čitaju. Zahvaljujući "Pohvali starosti" ponovo sam malo ušao u modu.


Je li tajna uspjeha te knjige u tome što otvoreno iznosite vlastite probleme i dileme?


- To je takva vrsta knjige. Mogao sam je napisati tek kad sam ostario. U njoj se zafrkavam sa starošću, a to ne bi bilo u redu da i sam nisam star.

Tada mi je prva pri ruci metoda vlastite kože. Danas vam nitko ne želi biti star. Svi se nešto lickaju, botoksiraju.

Osim toga, nepristojno je biti star. Kako sam napisao u knjizi, upalite televizor, a tamo nema sijede glave.

Mene smetaju pripadnici moje generacije koji i dalje žele biti buntovnici. Kao Mick Jagger. Ali on je jedan.

I Sinatra je pjevao do 85 godina. Ali pjevao je kao starac, a ne kao pobunjeni mladi čovjek.

Moraš prihvatiti da u životu dolazi razdoblje kad si u poziciji onoga protiv kojega se mladi bune. A to je najteže.

Čitatelj uvijek navija za priču

Vidimo da je fantastika danas u modi. S čime povezati popularnost takvog štiva? S infantilizacijom, bijegom od teške stvarnosti?


- Između svega, mislim da je to začuđenost pred zbiljom. Ljudi danas misle da je svašta moguće, vjeruju u svašta i ne vjeruju ni u šta.

Tko je prije mogao pomisliti da će se avioni zalijetati u nebodere? Nije da ljudi vjeruju kada im pričate o patuljcima, ali vole da im se tako priča.

Pripovijedanje je vjerojatno nastalo tako da bi ljudi sjedili oko vatre i pričali. Jedni bi pripovijedali o onome što su doživjeli, a drugi o onome što su izmislili.

Tako imate realističnu i fantastičnu liniju pripovijedanja. Postoji i činjenica da čitatelj uvijek navija za priču.

I ako ga ne iznevjerite i date mu pretpostavke, on će vas slijediti. Ako napišete da je u jedan kafić u Splitu ušao medvjed, čitatelj će na to pristati.

Samo se to mora dobro obrazložiti.

Naslovnica Kultura