Kultura Kultura

librofilija

Priča o čovjeku s pet života: Branko Belan bio je čovjek s viškom talenata i manjkom osjećaja za tajming, koji je, na svoju štetu, uvijek išao ispred svoga vremena

librofilija

Branko Belan (rođen 1912. u Postirima, umro 1986. u Zagrebu) imao je nekoliko zanimanja. Bio je redatelj, književnik, teoretičar filma, sveučilišni profesor, novinski urednik, prevoditelj...

U svakome poslu kojim se bavio ostavio je, u najmanju ruku, itekako ozbiljan trag, što mu nije pomoglo da se zadrži u živom pamćenju kulture kojoj je pripadao.

Zanemarimo li nekoliko šturih enciklopedijskih natuknica, o njemu se već desetljećima nije napisalo ni retka, pa stoga libar "Branko Belan – zaboravljeni klasik" zaslužuje duboki naklon i prije nego što ga čitatelj uzme u ruke.


Ova knjiga nije ni biografija ni monografija. Radi se o djelu kudikamo skromnijih ambicija, pokušaju da se na jednome mjestu obuhvate samo dvije (doduše, najmarkantnije) Belanove karijerne dionice – redateljska i spisateljska.

U tome smislu autorima Nenadu Polimcu i Željku Ivanjeku malo se što može prigovoriti. No, njihova pustolovina a quattro mani čitatelju će samo stvoriti zazubice i raspiriti znatiželju.

Jer, glavni junak libra bio je, čini se, sasvim osebujno čeljade (o čemu vrlo dojmljivo svjedoči svojevrsni epilog ovoga libra, "Kronologija života", koju je sastavio njegov sin Luka Vid).


Obrazovanjem pravnik, Belan je ratne godine proveo u kafkijanskoj zavjetrini Ureda za oblikovanje cijena u Ministarstvu obrta i trgovine.

Očito cijepljen od osjećaja za famozni povijesni trenutak, 1944. godine, dok je ustaška vlast dijeleći sudbinu svojih naci-mentora odbrojavala do konačnog sloma, on je poželio postati filmašem, pa je napisao sinopsis i poslao ga na natječaj Hrvatskog slikopisnog zavoda.


Kolika je bila njegova strast za filmom, svjedoči i činjenica da je tri godine kasnije dao otkaz u Ministarstvu (gdje je u međuvremenu napredovao sve do funkcije v. d. direktora) i zaposlio se u Jadran filmu kao dramaturg.

Prvih sedam godina bavio se dokumentarnim filmom, izgradivši reputaciju autora koji obećava i kojemu bi vrijedilo povjeriti snimanje cjelovečernjeg igranog filma.

Debitirao je 1954. "Koncertom", koji su onodobna i publika i kritika dočekali razmjerno suzdržano.

Dvadesetak godina kasnije skupina kritičara okupljena oko časopisa "Film" iznova će otkriti ovo djelo i situirati ga kamo i pripada – u sam vrh domaće produkcije.

Što je, međutim, kumovalo tako mlakoj recepciji ovoga filma u realnome vremenu? Bojim se da je Belanu presudila njegova kronična boljka, izostanak osjećaja za tajming.

Samo deset godina nakon kraja rata, iscrpljenim stanovnicima zemlje koja se tek pridizala iz pepela on je ponudio melodramu, dakle, suze, jedino čega u Jugoslaviji onoga doba nije manjkalo.

Izgubljen u vremenu

Njegov drugi film, ratni triler "Pod sumnjom" iz 1956. godine, imao je još nesretniju sudbinu.

Na zahtjev cenzorske komisije redatelj ga je morao premontirati, a konačni rezultat bilo je djelo s puno, zapravo previše mana, premda s dovoljno maštovitih rješenja koja su zorno svjedočila o talentu redatelja.

Danas bi svijećom trebalo tražiti ljude koji su film ikada imali prilike vidjeti.


Istraumatiziran natezanjima i uvrijeđen, Belan će vrlo brzo staviti točku na svoju filmsku karijeru, barem na njezin stvaralački dio.

Otada će se pokretnim slikama baviti samo u svojstvu teoretičara (kao pisac nekoliko važnih filmoloških djela) i edukatora (kao profesor montaže na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti).

Umjesto umjetnošću koja pretpostavlja zajednički rad velikog broja profesionalaca (i harmonizaciju njihovih ćudljivih karaktera), na pragu petog desetljeća života počeo se baviti samotnjačkim poslom pisanja literature.


S terena modernistički intonirane proze vrlo brzo će se prestrojiti na kolosijek trivijalnih žanrova (prvo krimića, a potom SF-a) ne želeći, međutim, tavoriti u getu jeftine roto-literature za kioske, nego svoja djela objavljivati kod prestižnih nakladnika, što je jednako zbunjivalo i naš kulturnjački establishment i publiku.

Kao i obično, opet se pogubio u vremenu. Barem dva desetljeća prerano ispovijedao je čvrstu vjeru kako je ozbiljnu literaturu moguće raspisivati i u gabaritima prezrenih, trivijalnih žanrova.

To ga je, logično, otjeralo na margine našega književnog života. A njegovoj skrajnutosti sasvim sigurno nije pomogla ni odluka da se nakon odlaska u mirovinu 1977. godine preseli u Split.


Polimac i Ivanjek odradili su pošten posao, osobito potonji.

Jer, dok je Polimac mogao uživati u luksuzu "utvrđivanja gradiva" (otprije solidno elaboriranog), Ivanjek je prvi zabordižao meandrima jednog književnog opusa koji gotovo nitko prije njega, bojim se, nije valjano ni dočitao.

Bilo bi lijepo kada bi njihova knjiga nekoga potaknula da ispiše cjelovitu priču o Branku Belanu, silno zanimljivom i čovjeku i umjetniku.

 

 

 

 

 

Naslovnica Kultura