Kultura Kultura

Asanaginica iz Zabiokovlja

Imotski tako još jednom dokazuje da mu je najviše stalo do Asanaginice kojoj je, prema legendi, grob u gaju zapadno od Modrog jezera

Asanaginica iz Zabiokovlja

I nekoliko stotina godina od nastanka, književno najpoznatija stanovnica ovih prostora, Hasanaginica, ili po imotskome Asanaginica, još uznemiruje duhove, inspirira analize i knjige.


Zadnja u nizu je knjiga Stipana Bakote i Mladena Vukovića "Asanaginica iz Zabiokovlja".

Dva autora, jedan umirovljeni odvjetnik, a drugi novinar, napisali su i priredili knjigu o Asanaginici. Bakota je napisao glavni tekst, a Vuković predgovor i pogovor te kao iskusan urednik dodao i bogate priloge.

Najvažniji je izvornik pjesme iz splitskog rukopisa. Tu su popis i autori 143 prijevoda balade na 28 svjetskih jezika. Usput rečeno, "Hasanginica" je samo na francuski prevedena dvadeset jedan put, na engleski osamnaest...


Bogati su i likovni prilozi, s radovima nekoliko slikara na temu "Hasanaginice". Na kraju knjige su sažeci na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku.

Navedene su i kazališne predstave nastale po pjesmi, glazbena djela, filmovi, a donesen je i strip, koji je 1985. godine nacrtao Milan Ružić.

Grob u gaju

Knjigu je objavila Imotska krajina, i već je, naravno, promovirana u Imotskome.

Grad Imotski tako još jednom dokazuje da mu je najviše stalo do Asanaginice kojoj je, prema legendi, grob u gaju zapadno od Modrog jezera.

Tu stoji i ploča od pleksiglasa s otisnutom pjesmom. Grad Imotski, kojemu u blagajni ne pretječe para, potpisan je i među šest pokrovitelja knjige, uz Turističku zajednicu Imota.

Knjigu su sufinancirali i Splitsko-dalmatinska županija, Javna ustanova u kulturi "Zvonimir" Solin i "Humina gradnja" iz Podstrane.

Među pokroviteljima je i Općina Zagvozd iako je na predstavljanju knjige u Imotskome istaknuto da nije previše zainteresirana za istraživanje Hasanaginičine baštine na svome području, na kojem je bidna i neshvaćena junakinja pala mrtva vidjevši svoju djecu dok je putovala u nezasluženu preudaju.


Cilj knjige je, navode autori, da se balada upiše u nacionalni Registar nematerijalne kulturne baštine pri Ministarstvu kulture RH i da postane dio popisa obvezne srednjoškolske lektire.

Oni su svjesni vječnih prijepora pripada li poema hrvatskoj, srpskoj ili bošnjačkoj književnosti.

Vuk Karadžić nije imao takvih dilema pa ju je 1814. godine objavio kao srpsku.

Rješenje autori vide i u tome da bude svjetska, kao što je svjetski bio još jedan Imoćanin, "nokaut-aga" Mate Parlov. Ili, dodali bismo, putopisac "Mate Svjetski" iz Vrgorca.

Knjiga iz ljubavi

Prijepora je bilo i u rekonstrukciji Hasanaginičina životnog puta.

O tome je dvaput pisao psihijatar Mijo Milas, a i mi smo u "Slobodnoj" prije nekoliko godina ukrstili argumente iz Zadvarja, Zagvozda, Kokorića i Imotskoga.

Stipan Bakota, prateći povijesne izvore od Konstantina Pofrirogenta preko fra Kleme Bušića do danas i terenska istraživanja, kao na primjer na Sudišću kod zaselka Radići u Podbiokovlju, smješta Hasanaginicu između Zagvozda i Vrgorca.


U knjizi se utvrđuje da je pjesma došla do Alberta Fortisa ne usmenim kazivanjem, nego putem rukopisa.

Taj značajni putopisac, s kojim se nepotrebno, preoštro i ksenofobno polemizira u predgovoru, baladu je proširio Europom.

Žalostna pjesanca o tragičnoj sudbini Fatime, sestre bega Pintorovića s Klisa, supruzi Hasan age Arapovića, nadahnula je A. Puškina, P. Merimea, G.G. Byrona, a "patnje mlade Hasanaginice" dirnule su i pisca "Patnji mladog Werthera" J.W. Goethea.


Uglavnom, riječ je o dobrodošloj, dobro opremljenoj knjizi, nastaloj iz ljubavi.

U njoj je s razlogom dana pohvala imotskome puku koji je stoljećima pamtio i prenosio baladu i sačuvao je do zapisivača.

Da Imoćani ne pišu o baladi, ostala bi i dalje zagušena bujicom beznačajnih vijesti koje nas svakodnevno zasipaju. One prolaze, Hasanaginica ostaje.

Naslovnica Kultura