Kultura Kultura

Zabava

Na Zrću se svaki dan vrti isti film, po stalnom obrascu, nije bitno koji su tu ljudi, cijela zabava odvija se po dobro uhodanom scenariju, kaže redatelj Bojan Mrđenović

Zabava

Svjetski dan voda obilježavao se proteklih dana u "Kinoteci", gdje su se tim povodom prikazivala dva filma koja prikazuju "dva lica Mediterana".

Jedan od njih je "Zabava", u režiji filmaša i fotografa Bojana Mrđenovića, koji publiku odvodi na još uvijek traženu mediteransku/dalmatinsku party destinaciju – Zrće.

Zašto "Zabava" na Zrću, a ne "Ultra", koja se smatra popularnijom?

– Ne znam bi li se na Pagu složili s vama oko toga što je popularnije (smijeh).

"Zabava" je zapravo filmska minijatura, ali od ideje do realizacije i finalizacije prošlo je dosta godina.

Prve snimke na Zrću snimio sam 2012., prije nego što je popularna "Ultra" došla u Hrvatsku.

Privukla me je ta priča o "hrvatskoj Ibizi". U medijima se dosta senzacionalistički govorilo o tome, iznimno pozitivno ili iznimno negativno. Otišao sam snimati s pitanjem što toliko mnogo ljudi privlači na to mjesto.

Koliko ti je bilo teško uhvatiti intimnost i emociju na masovnom klupskom partyju? Jesu li neki partijaneri bili svjesni da snimaš film?

– Gotovo svi ljudi u filmu bili se svjesni da ih snimam jer sam im s kamerom prilazio vrlo blizu, direktno i otvoreno. Reakcije na to dobivao sam njihovim govorom tijela – neki bi se odmaknuli i time dali do znanja da ne žele da ih se snima, ali većina je prihvaćala snimanje kao dio sveukupnog paketa zabave po koji su došli.

Na Zrću se od ljetnog "clubbinga" pravi spektakl, pa kamere i fotoaparate ljudi doživljavaju kao dio te predstave i na neki način uživaju u tome.

Trebalo je dosta strpljenja da se u toj situaciji gužve i kaosa uhvate intimni trenuci na način da ti kadrovi traju. Najčešće bi trajanje kadrova prekinuli ljudi koji bi mahali u kameru.

Čim primijete kameru, zaustave se u kadru, nasmiju se i počnu mahati jer misle da snimam fotografiju.

Zabava na Mediteranu ima dva lica. Noć i jutro/dan. Koje je tebi draže? Je li jutro pametnije od večeri?

– Ne znam što je pametnije, ali kad si tamo i kad promatraš stvari sa strane, imaš osjećaj da i noć i dan tu imaju svoju funkciju, da se cijela zabava odvija po dobro uhodanom scenariju.

Film prikazuje jedan isječak tog ciklusa koji se ponavlja iz dana u dan. Da sam snimao neki drugi put, tu bi bili neki drugi ljudi, ali obrazac ponašanja i obrazac tih procesa ostao bi nepromijenjen.

Tako da naglasak filma nije na ljudima kao individuama, nego na njima kao sudionicima u tom procesu. Svaki dan se vrti isti film.

Na tvojim fotografijama ljudi su često odsutni, a ovdje prisutni nalaze se u prvom planu. Kako to?

– Najšire rečeno, moj je interes da kamerom, odnosno fotoaparatom, zabilježim gibanja koja oblikuju zajednički prostor, društveni prostor, prostor susreta.

I ovaj film je na neki način film o prostoru iako se ljudima približavam vrlo blizu.

S druge strane, i u fotografskim radovima koji prikazuju prostor bez ljudi opet se radi o prostorima koji su oblikovani ljudskim djelovanjem i u ljudskom mjerilu.

Uvijek me zanima ono ljudsko, ali ne na način individualnog ekscesa, nego suprotno od toga: pokušavam primijetiti zajednički nazivnik u ljudima i procesima, primijetiti što je to što smatramo prosječnim, normalnim.

Jer ono što zdravorazumski definiramo kao normalnost nije zapisano u kamenu, nego je izloženo stalnim promjenama. I dalmatinski pejzaž dobar je primjer toga.

Sa "Zabavom" nastavljaš preispitivati tematiku turizma koja te zanima i u fotografiji (na primjer, serija "Magistrala", posvećena Jadranskoj magistrali). Odakle toliki interes baš za turizam za nekoga tko se rodio u Virovitici?

– Turizam je širok društveni fenomen koji nije vezan samo za one rođene na moru.

I Zagreb u kojem živim je, recimo, u zadnjih desetak godina od neturističkog postao turistički grad.

Ali da se vratimo obalnom turizmu: ljudi s kontinenta su na više načina povezani s fenomenom turizma na Jadranu – dolazili su na Jadran kao gosti, a danas sve više dolaze kao sezonska radna snaga.

Uz to što transformira našu ekonomsku sliku, turizam sve brže i agresivnije transformira našu okolinu, pa mi se čini da je to važno fotografski pratiti.

Turizam isto ima dva lica – san (novac, profit) i noćna mora (gužve, nervoza). Je li turizam zadnja slamka spasa za Hrvatsku/Dalmaciju?

– Nisam ekonomski stručnjak, ali o tome mislim potpuno suprotno.

Možda je slamka spasa za one koji od njega profitiraju, od velikih investitora do sitnih poduzetnika i ostalih koji si radom u turizmu popunjavaju kućni budžet jer im druge opcije za zaposlenje nisu preostale.

Za društvo u cjelini teško da je orijentacija na turizam rješenje koje može osigurati uvjete za dostojanstven život.

Turizam je djelatnost kojoj su potrebna nisko plaćena zanimanja, koja nudi sezonske i nesigurne oblike rada.

Turizam ne može biti zamjena za devastiranu industriju, za manjak ulaganja u znanstveni razvoj, po čemu spadamo na dno europskih zemalja. Turizam u paketu s ostalim uslužnim djelatnostima spada u niskoprofitne djelatnosti.

Govori se o turističkom bumu iako broj noćenja još uvijek nije dostigao brojke iz osamdesetih, kad se gospodarstvo države u puno manjoj mjeri oslanjalo na prihod od turizma, a puno više na proizvodnju.

Opredjeljenje da se, primjerice, brodogradnju zamijeni turizmom, za ljude koji ostaju živjeti u Hrvatskoj znači ekonomsku i društvenu štetu. Preostaje jedino konobarenje.

Koliko dugo očekuješ da će Hrvatska živjeti turistički bum? Je li već počela piliti tu najunosniju ekonomsku granu na kojoj sjedi?

– Radi se upravo o tome da turizam ne bi trebao biti, kako kažete, najunosnija ekonomska grana jedne države.

Najavljuju se novi zakoni o prostornom uređenju i o gradnji, prema kojima bi se trebali pojednostavniti procesi ishođenja dozvola za gradnju, a otvorit će se mogućnost gradnje u zonama u kojima ona dosad nije bila moguća.

To djeluje kao pripremanje terena za novu lavinu poduzetničkih projekata koju ništa neće moći zaustaviti u osvajanju jednog od rijetko preostalih javnih resursa koji su nam još preostali – prirodni prostor.

U zadnjih nekoliko godina pojavljuje se sve više krupnih projekata (u Dubrovniku, Zadru, na nekim otocima), za koje se čini da bi u par poteza mogli prebrisati kontinuitet života koji je stoljećima malo-pomalo oblikovao mediteranski prostor, u kojem je rijetko bilo velikih graditeljskih zahvata.

Taj se prostor sastoji od izgrađenih i neizgrađenih dijelova i zbog toga je vrijedan resurs. Sve je veći pritisak kapitala da iz tog prostora izvuče profit, a resursi nisu neograničeni.

Ta napetost koja se u prostoru osjeti motivirala me je da počnem fotografirati promjene na obali duž Jadranske magistrale. Krajem godine pripremamo izložbu tih fotografija u MKC-u u Splitu.

Društveno-političko pitanje provlači se kroz tvoje fotografije (Petrokemija). Mora li fotografija biti društveno-angažirana kao i film?

– Čini mi se da film dopire do više ljudi i uz njega se veže neka vrsta uzbuđenja i spektakla, dok je fotografija tehnološkim razvojem izgubila tu auru.

Ipak, mislim da fotografija može biti angažirana u sličnoj mjeri u kojoj to može biti i film. Medij je medij – on može sve, ne može ništa.

Mislim da angažiranost nije svojstvena mediju, nego autoru koji na određeni način taj medij koristi.

Angažiranost nije garancija kvalitete umjetničkog rada, ali u najmanju ruku otvara prostor da postojeće stvari sagledamo na drugačiji način.

Naslovnica Kultura