Kultura Kultura

Apetit vrijedan pažnje

Imam ja još žganaca pojesti prije 'Zlatne arene'... Srećom, stvarno volim žgance, kaže Judita Franković, koju trenutno gledamo u 'Domu' i 'Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj'

Apetit vrijedan pažnje

Ako neimanje 'Arene' znači usporedbu s Amy Adams, može, eto već ste me nagradili (smijeh). Za dobiti nagradu potrebno je da se poklopi puno toga. U Hrvatskoj se još nisu poklopile zvijezde, ali jesu u Sloveniji. Zavodljivo je to, dobiti nagradu, i lijepo, ali ne možemo živjeti i raditi za nagrade. Glumac živi za istraživanje, za proces. Cilj je razvijati se svojim ulogama. Iskreno mislim da me tek čekaju pravi izazovi i uloge.

Nakon kontroverznog "Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj" Predraga Ličine, gledamo je u "Domu" Darija Pleića, a nakon "Doma" gledat ćemo je u filmu "Do kraja smrti" Anđela Jurkasa.

Judita Franković Brdar skače iz uloge u ulogu, filma u film, žanra u žanr, kao rijetko koja hrvatska glumica. Mogli bismo reći da je ona hrvatska Amy Adams s obzirom na aktivnosti, ali i činjenicu da još nije pozlaćena "Arenom" (kao ni Adams Oscarom), iako je jedna od najboljih glumica mlađe generacije.

Amy Adams nema Oscara, Judita Franković Brdar nema "Zlatnu arenu". Nepravda?

- Ako neimanje "Arene" znači usporedbu s Amy Adams, može, eto već ste me nagradili (smijeh).

Obožavam Amy Adams, mislim da je jedna od najboljih i najzanimljivijih glumica. Sviđa mi se njezina gluma, suptilna i snažna, nenametljiva i prodorna istovremeno.

A djeluje mi i kao kul osoba, eto, s njom bih se družila da imam prilike. Plus, i ona je dosta kasno počela glumiti, što je i moj slučaj. Mislim da u Hrvatskoj, posebno zadnjih godina, imamo genijalnih glumica, baš Glumica!

Biti u njihovu društvu i još pritom imati privilegiju snimati filmove već je samo po sebi nagrada. Za dobiti nagradu potrebno je da se poklopi puno toga. U Hrvatskoj se još nisu poklopile zvijezde, ali jesu u Sloveniji.

Prošle godine na Festivalu Slovenskog filma u Portorožu (što je ekvivalent Pule) dobila sam nagradu "Vesna" za najbolju glumicu u filmu "Izbrisana" Mihe Mazzinija. Nisam se tome nadala, zaista.

Nikad ne znate gdje i kada će vas nagrada iznenaditi (smijeh). Film će imati hrvatsku premijeru na ovogodišnjem Festivalu tolerancije, eto pozivam vas da ga dođete pogledati i procijeniti je li nagrada bila opravdana (smijeh).

Zavodljivo je to, dobiti nagradu, i lijepo, ali ne možemo živjeti i raditi za nagrade. Glumac živi za istraživanje, za proces. Cilj je razvijati se svojim ulogama. Iskreno mislim da me tek čekaju pravi izazovi i uloge.

"Arenu" ste mogli osvojiti upravo za ulogu u "Domu". Znači li vam onda uopće (ne)osvajanje "Zlatne arene" ili nekih drugih nagrada?

- Nagradu je te godine dobila prava glumačka zvijezda - Doris Šarić Kukuljica. Imam ja još žganaca za pojesti prije Arene (smijeh). Srećom, stvarno volim jesti žgance (smijeh).

Gdje se udobnije osjećate, pred kamerom ili na kazališnim daskama?
- Kada sam se počela baviti glumom, uvijek sam se vidjela na filmu, ali radeći u glumačkom studiju "Teatra Exit" sa Simonom Dimitrov Palatinuš, zaljubila sam se u kazalište.

I zapravo mi je drago da imam priliku balansirati obje forme. E sad, moram priznati da mi je postalo lakše snimati jer snimanje zahtijeva određeno razdoblje, jako koncentrirano, unutar kojega napravite posao i on je gotov.

A u nezavisnom kazalištu, kojega sam dio, na prvom mjestu je činjenica da nema novaca, pa radeći predstavu potrošiš više nego što zaradiš, a još jedan jako veliki problem nezavisne scene je i to da jako rijetko igrate, možda jednom mjesečno, tako da je svaka izvedba u nekom emotivnom i psihičkom smislu kao premijera.

"Dom" kao da pomiruje ta dva pola - glumite glumicu koja igra u kazališnoj predstavi "Room" u kojoj ste i sami igrali. Teški "meta"?

- Svidjela mi se ta Darijeva odluka da predstava "Room n*7" bude dio filma. Baš je fino "sjela". Dodala je jedan "meta" element u sam film.

Koliko bi se "Dom" s obzirom na svedenost mogao i sam prebaciti na kazališne daske?

- Dobro razmišljate, mogao bi svakako, no da vam budem iskrena, namučili smo se oko tog filma, ali tu je, napravljen je i zabilježen zauvijek.

Mislim da nam je svima za sada to dovoljno (smijeh). Neke stvari ponekad treba pustiti i krenuti dalje. Znate, teško je snimiti film, a snimiti film u nezavisnoj produkciji još teže, pa onda kad vam to uspije prvo vam treba malo odmora, pa onda kažete, dobro, a sljedeće ćemo raditi komediju (smijeh).

Mislim da je Dario snimio važan film, s važnom temom. Mislim da je bio hrabar, donosio hrabre odluke i duboko i hrabro zaronio u eksperiment.

Uloga u "Domu" vam je jedna od najboljih i najtežih filmskih. Kako ste se uspjeli ufilmati u situaciju lika, mlade majke pred deložacijom koju je, uzgred, suprug prevario?


- Hvala, zaista jest bila izazovna. Puno smo pričali o Njoj, Dario i ja. On je u startu htio ispričati priču iz ženske perspektive.

Dario je inzistirao na naturalističkom pristupu, htio je likove i situacije ogoliti do kosti. I mislim da je uspio u tome.

Puno smo razgovarali, napravili puno posla u predpripremama, kreirali njezin život izvan filmskog kadra, njihov zajednički život.

"Pun je hodnik ljudi, a nijedan čovjek", kaže vaš lik u jednoj sceni, što rezonira s onom da od šume ne vidimo stablo. Je li čovjek nestao, tj. jesu li ljudi možda postali zombiji, kao u "Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj"? I kako tu stoje gluma, film, kultura?

- Bojim se da jesmo. Empatija postaje arhaičan pojam, kojemu uskoro više nećemo znati značenje. Zato je važna umjetnost, zato je važna kultura, da nam pokazuje, postavlja pitanja, utječe na naše emocije i naš intelekt.

A kako ona u tom kontekstu stoji, teško, na aparatima za preživljavanje. Nisam sigurna hoće li biti bolje, ali moram i želim vjerovati da hoće, da ima smisla boriti se.

Ponekad odustaneš, a onda film pogledaju srednjoškolci s kojima poslije sat vremena razgovaraš o tom istom filmu, i to ti nekako da nadu i snagu da ideš dalje.

Dok "Dom" koketira sa psihološkim horor trilerom, "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" je hororska zezancija. Je li vam taj film bio potreban da "izađete" iz "Doma"?

- Znate kako je kod nas glumaca, snimite film, pa u međuvremenu dok on izađe napravite još hrpu stvari. Poslije “Doma” snimila sam još nekoliko filmova, dugometražni “Izbrisana” i još dva kratka u Sloveniji i nekoliko kazališnih projekata.

Ali, da, volim promjene, volim nakon jednog projekta izabrati nešto drugo, novo, volim isprobavati nove stvari i žanrove. I voljela bih da za to ima i malo više prilika.

Koliko je nešto tako neopterećeno potrebno preopterećenoj politici u Hrvatskoj i regiji?

- Apsolutno potrebno! Općenito nam fali žanrovski film, raznolikost, povijesni filmovi na primjer.

Uskoro vas gledamo u dramskoj ulozi u filmu "Do kraja smrti", gdje igrate ženu u invalidskim kolicima. Još jedan glumački izazov?

- Uvijek mi je potreban izazov, mora ga biti, inače je to samo još jedan odrađen posao, a meni je "odrađivati" jako teško, imam moralni problem s time (smijeh).

Mislim, sa sobom u tom kontekstu, ne s drugima. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je to najpametnije i najzdravije, ali ne mogu si pomoći.

Postajete li vi ovo "kućna" glumica Anđela Jurkasa?

- Ma, gledajte, s Jurkasom sam napravila dva projekta, toliko sam napravila i s Matanićem i s Rukavinom, s Vlatkom Vorkapić s druge strane napravila sam minimalno pet. Ja sam slobodnjak, idem po kućama u koje me pozovu (smijeh).

Naslovnica Kultura