Kultura Kultura

profesija kostimograf

Veliki mi je plus što znam krojiti i šivati, kako za teatar, tako za visoku modu pa i za Eurosong, kaže makedonski kostimograf Aleksandar Noshpal, autor kostima 'Coppelije'

profesija kostimograf

Makedonski modni dizajner i kostimograf Aleksandar Noshpal, koji često profesionalno boravi u hrvatskim kazalištima, prezimio je u Splitu, radeći na kostimografiji za novi balet HNK “Coppelia”.

Kostimi su na premijeri prošli zapaženo kod publike i jedan su od razloga zašto je ovaj klasični romantični balet primljen s puno uspjeha – vrlo maštoviti, s puno detalja i boja pridonijeli su dojmu raskošno producirane plesne priče.

Nakon prve dvije odgledane predstave, Noshpali je sjeo u avion i odletio kući u Skoplje, umoran ali vrlo zadovoljan obavljenim.

Po čemu ćete pamtiti rad na “Coppeliji”?

- Po velikom stresu, jako velikom poslu i lijepim kostimima.

Rekao sam to i u krojačnici, kad sam prihvatio “Coppeliju” znao sam da se vraćam korijenima jer ja sam karijeru počeo u kazalištu za djecu.

Posljednji put sam 2010. u “Maloj sireni” radio ovako dekorativne kostime, na ovaj način.

Ima svoj đir

Trudili ste se, dakle, da se svide djeci?

- Pa da, jer ovo je predstava koja ima lutke, predstava za odrasle i djecu, postavljena na klasičan način.

Čime ste se rukovodili u dizajniranju kostima?

- Proučavajući kako se radi “Coppelia” po svijetu, mogu se naći predstave koje su rađene na jako interesantan način, primjerice kao što je u danskom baletu – Danci su prvo nacrtali slikovnicu, pa prema njoj kostime, i to izgleda suvremeno i u điru crtanog filma.

Ja sam se rukovodio koreografijom baleta, ona je jako bitna.

Klasična koreografija postavlja standarde izrade kostima koje ja moram uvažiti – dužine, korzeti, neke tehničke stvari koje balet traži, ali zato se može igrati s bojama, dekoracijama...

Koreograf Aivars Leimanis je imao viziju klasičnog baleta, zadržani su postulati koje je on tražio, ali se on nije puno miješao u moj posao.

Bio je divan suradnik, jer ostavlja drugome njegov umjetnički prostor. Unutar njega sam iskombinirao neki "đir": ja volim boje koje su malo više u "sfumatu", pastelu, kao vodene bojice.

Prijelazi nisu jaki. Ja ne razmišljam u primarnim, jarkim bojama i sve to želim malo “prigušiti”.

Inače, inspiracija je poljski klasični kostim, mazurka, potom čardaš, mađarski ples... To se mora ispoštovati.

Također mi je puno značila scenografija u odnosu na koju sam birao boje.

Ideja scenografa Slavena Raosa pomalo “a la Tim Burton”, mi je bila draga i da smo imali vremena, novca i mogućnosti to bismo razradili, da to baš bude u tom stilu, ne samo u bojama.

U svakom slučaju to je bio jako velik posao, i same cure iz kazališne krojačnice su rekle da odavno nisu radile klasične kostime za vlastitu produkciju.

Sve što sam dosad sa splitskim HNK radio bio je suvremeni kostim, čijoj izradi se pristupa drugačije.

Tu se koriste žerseji, trikoi, rastezljivi materijali, sve je slobodnije...

Ovdje imate fiksne materijale, pliš, organzu. Tehnološki proces izrade je teži i duži.

Nemoguća misija

Radilo se doslovno do zadnjeg trena uoči premijere?

- Da, bilo je malo vremena. Došao sam početkom godine, od 14. siječnja sam bio u Splitu, tada je trebalo izabrati i naručiti materijale.

Ono što se u Njemačkoj odradi za godinu, godinu i po ili u šest mjeseci, ovdje se odradilo za dva mjeseca.

Što je bilo “mission impossible” u početku! Dešavale su nam se frke, što je normalno, jer ljudi su radili 24/7- ima puno tu trakica, detalja, mašnica, čipkica, usklađivanja, uspoređivanja muškog i ženskog kostima...

To je jako bitno, nekad na skici ne izgleda kako je u stvarnosti. Znate, jedno je kad vidite te sitne kockice materijala, a drugo kad ga vidite u cjelini, pa postavite muški i ženski kostim, dopunjujete ideje.

Ostavljam mogućnost da razvijem maštu, da se ne fiksiram na određene boje, nego da imam jednu viziju kad naručujem materijale, a da je u toku rada mogu promijeniti.

Kuriozitet je da vi šivate i krojite zajedno s krojačicama, je li trebalo uskakati u pomoć?

- Sve radim, kako ne. Meni je to jako velika pogodnost u mojoj karijeri kostimografa.

U Parizu nisam završio klasičnu školu kostimografije nego školu modnog dizajna, s modeliranjem, posebno u visokoj modi, koja je jako bliska kazalištu, osobito plesnom kostimu koji traži preciznost.

Da, ja krojim i šivam. Jako malo kostimografa to zna, posebno onih suvremenih.

Nekad je lakše da sam nešto odradim, da vidim kako to izgleda. Eksperimentiram, pa pokažem krojačima kako ćemo to raditi.

Njima olakšam proces, da nakon toga mogu sjesti za mašinu i šivati. Nije bilo vremena da se oni bave istraživanjem kako će koju trakicu šivati.

Zato smo i stigli u ovako kratkom vremenu, zbog takve tehnološke podloge.

Emotivno vezan za Hrvatsku

Uskoro putujete radi angažmana u Dusseldorf, o čemu se radi?

- Da, 12. travnja tamo imam premijeru. Samo da se kući malo prepakiram i idem. Tamošnji projekt nije klasična predstava, nego ono što ja volim raditi – eksperimentiranje s kostimima.

Koreograf je Martin Chaix, kojeg sam upoznao u Splitu kad smo radili balet “Istok/Zapad”.

U Dusseldorfu se radi o triptihu, a on koreografira dio koji se zove “Atmosfere” na glazbu Pendereckog, Beethovena i Ligetija.

Pristup je ovdje drukčiji jer kao umjetnik – kao na bijelom papiru - stvarate svoju kreaciju, svoju logiku, svoje istraživanje, što je slobodnije ali i puno veći zadatak.

Puno surađujete s ovdašnjim kazalištima, posljednja u nizu je bila “Ana Karenjina” zagrebačkog HNK.

- Emotivno sam vezan za Hrvatsku jer sam preko hrvatskog kazališta, splitskog i riječkog, došao do europskog kazališta.

Ovdje se osjećam stvarno kao doma, imam puno prijatelja i kolega, poput Igora Kirova. “Karenjinu” je u zagrebačkom HNK radio Leo Mujić, s kojim sam surađivao u Rijeci, na “Karmen/Šeherezadi”, to je jako uspješna predstava.

Makedonski balet je htio dobru predstavu i odabrali su “Anu Karenjinu”, samo što smo je povećali u broju kostima jer mi u Skoplju imamo veliku pozornicu i veliki ansambl.

Neoklasični balet, izgleda jako suvremeno i izvanredna je predstava.

Opet na Eurosongu

A sad nešto potpuno drukčije – u svibnju ćete na Eurosong u Tel Aviv?
- Takva je moja kompletna karijera, imam ja te svoje rezove.

Da bi mi bilo interesantno i da vidim dokle sežu moje mogućnosti, isprobao sam više smjerova u svojoj profesiji.

Pedagog, modni dizajner, kostimograf... Dio popularnosti donosi ta estrada, scena.

Ovo će mi biti četvrti Eurosong po redu. Na početku sam išao jer je to bilo novo i jer sam bio popularni modni dizajner, kao i da pokažemo svoj nacionalni identitet na Eurosongu.

Zadnji put sam bio 2004. s Tošetom Proeskim... Nakon njega, velikog umjetnika i pjevača, rekao sam da više neću nikad raditi.

Sad je druga situacija, pjeva jedna mlada izvođačica, jako talentirana, majka dvoje djece, ona kao da mi je sestrica...

Idem s misijom da napravim što je najbolje za nju, u stilu “simplicity is the best”.

Naslovnica Kultura