Kultura Kultura

55 kvadrata

Splićani nisu pohlepni i nije da ih nije briga za svoj grad, ali prisiljeni su na neke stvari na koje možda ne bi pristali da imaju više opcija od broda ili Bilica, kaže Ivana Vuković

55 kvadrata

Treću nagradu "Marin Držić" za novi dramski tekst na ovogodišnjem natječaju Ministarstva kulture osvojila je mlada, 26-godišnja Splićanka Ivana Vuković za dramu "55 kvadrata".

Ove godine je žiri dosudio dvije druge i dvije treće ravnopravne nagrade, a sve će biti dodijeljene na festivalu "Marulićevi dani" u Splitu idućeg mjeseca.

Nagrada za "55 kvadrata" je autorici, kako veli, neka vrsta "ulaznice za Split". U rodnom gradu tek će predstaviti svoj rad, jer od odlaska na studij prije devet godina živi u Zagrebu.

Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti, a ujedno je studirala i komparativnu književnost.

Od druge diplome dijeli je još samo diplomski rad. Izabrala je i temu - "Ionescov odgovor Chaplinu", a nastojat će obraniti tezu da je Ionesco radio tekstom ono što je Chaplin radio tijelom.


U Zagrebu ste nakon studija nastavili i raditi?

- Da, ali nisam stalno zaposlena. Idem od projekta do projekta kao mnogi moji kolege.

Zadnji takav projekt imala sam krajem prošlog mjeseca u ZKM-u, na predstavi "Mladež bez Boga" u režiji Boruta Šeparovića, s kojim sam radila tekst i dramaturgiju.

U Splitu tek slijedi prvi kazališni projekt, a radit ću ga u PlayDrami s redateljicom Helenom Petković. Tekst će biti pisan ciljano za ovaj projekt ali nećemo bježati od autorskog kazališta.

Tema i osnovna konstrukcija djela vezana je uz sve ove pojave fašističkih simbola i stavova po gradu. Počet ćemo u lipnju, a premijera bi trebala biti u rujnu. Jako se veselim radu u Splitu, u Dalmaciji.

Brod ili Bilice

Izabrali ste interesantnu temu. Što mislite da je uzrok crtanju kukastih križeva po zidovima, incidentima na utakmicama, svađanju po portalima?

- Čini mi se da je razlog u nestajanju identiteta koji se onda ponekad traži na krivim mjestima. U Dalmaciji se osjeća nekakva duhovna zapuštenost, kao da je odvojena i ostavljena od ostatka države.

Svi računaju - oni dole imaju turizam i ne treba im ništa drugo. Opažam, dakako, da je postalo veoma popularno desničarenje ali i puno gore stvari o kojima ćemo govoriti u novoj predstavi.

Uz to, uz sav taj turistički bum osjeća se i neka beznadežnost i nered, čime se bavi i moja nagrađena drama "55 kvadrata". U Splitu na jednom zidu postoji grafit koji me jako zainteresirao. Piše "Brod ili Bilice". Vrlo su to otužne alternative za drugi grad u Hrvatskoj.

A apartmani?

- Oni su neka "treća alternativa''. I nametnuta je, čini mi se, ideja da se tu ništa ne da mijenjati.

Kažite nam nešto o svojim ranijim dramskim tekstovima - koliko ih ima?

- Tri za sada. Prije četiri godine napisala sam tekst "Otok", na dalmatinskom dijalektu.

Fascinirana sam otocima, što nije slučajno, mama mi je iz Nerežišća na Braču pa volim te malene sredine, mjesta koja imaju svoje priče, legende, tradiciju i predstavljaju prave male mikrokozmose.

Međutim, "Otok" je metafora, studija o ljubavi i odnosu iz kojega bi jedan partner rado izišao a drugi ne bi.

Imam uz to i dramu "Marta i sedam strahova". Marta se našla sama na svjetioniku i posjećuju je strahovi.

Komad slijedi klasičnu strukturu bajke, a tematizira period u kome mlada osoba postaje odrasla i roditelji joj više nisu pri ruci u svakom trenutku.

U tom razdoblju života javlja se niz strahova, javlja se i tjeskoba, a željela sam ukazati na činjenicu da je sve to normalno - i da svi trebamo prestati glumiti kako je sve u redu onda kada se tako ne osjećamo.

Ta dva teksta će imati svoje premijere ove godine, oba u malim nezavisnim produkcijama.

Gotovo svi moji kolege počeli su tako raditi - sami su uzeli stvar u svoje ruke, ne čekaju da ih uzme neki veliki redatelj ili veliko kazalište.

Pri ruci su im osobito kazališna udruga KUFER, Theatre i Kunst Teatar, koji se brzo profilirao kao prostor kakav je nedostajao Zagrebu i koji je već postao jako važan nama mladim umjetnicima koji ćemo se tek afirmirati.

Požar, šporka voda i Karepovac

Kako je nastao tekst za koji ste upravo nagrađeni? Jeste li ga pisali ciljano za natječaj "Marin Držić"?


- Ne, bio je ranije gotov, samo sam ga poslala. Napisala sam ga jer sam baš imala potrebu iznijeti ono što me dulje kopka.

Moram spomenuti i to da od 2010. godine, od kada sam u Zagrebu, puno više osvješćujem svoj mediteranski mentalitet.

U početku sam prigušivala i svoj dijalekt da bih ga sada isticala... Ukratko, Split je u poteklu godinu-dvije doživio niz pošasti, od velikog požara do Karepovca i šporke vode.

Potom, tu je nekontrolirana gradnja, iznajmljivanje, prometni kaos i sve ostalo.

Okidač za "55 kvadrata" bila je kolumna Jurice Pavičića u kojoj je analizirao te pojave, a i činjenica da se dosta mojih prijatelja u ovim godinama odlučuje na samostalan život, ali se prvog svibnja moraju seliti iz iznajmljenih stanova zbog turista.


Zašto baš 55 kvadrata?


- To je stan u koji se vratio mladi par kada je počela sezona. U stanu su i njezini roditelji, baka i mlađi brat.

Dok sam pisala, prijateljica arhitektica mi je nacrtala jedan tipičan splitski stan te kvadrature pa sam imala nacrt pred sobom kako bih bolje zamislila organizaciju života šestero vrlo različitih osoba u tom prostoru.


I, što im se događa?


- Ništa strašno, nema tu velikih konflikata ni razdora, ali, dovoljna je činjenica da žive u prilično neprirodnom okruženju.

Stanje oslikavaju monolozi i dijalozi. Ukratko, govori se jedno a misli drugo, svatko ima svoj svijet i svi ti svjetovi sabijeni su u malom prostoru.


Likovi su generacijski jasno podijeljeni - baka predstavlja stari Split kojega više nema, roditelji su negdje između nje i mladog para koji se najslabije snalazi, a brat od 17 godina vidi ispred sebe opciju "Brod ili Bilice".

Međutim, taj tinejdžer puno bolje razumije svoje okruženje nego što ostali misle.


Više puta spomenuli ste fizički odmak od Splita. Kako ga točno doživljavate, što prema gradu osjećate?


- Vidim da ljudi gube svoja ljeta i to mi je silno žao. Kao da sunce i more više nije naše i za nas nego je na prodaju, mi ne stižemo u njima uživati.

Da se razumijemo, ne mislim ni da su Splićani pohlepni ni da ih nije briga za svoj grad.

Činjenica je da su prisiljeni na neke stvari, na koje možda ne bi pristali da imaju više opcija. Jedino onda kada je bio ispraćaj Oliveru, kada je sve stalo... to je bio pravi moj Split.

Naslovnica Kultura