Kultura Kultura

kraljica ruskog horora

Većina ljudi ima podrum podsvijesti pun strašnih, osobnih čudovišta. Uglavnom stoji zatvoren i neposjećen. Oni koji pišu horore svako malo idu tamo, kaže Anna Starobinec

kraljica ruskog horora

Smatram da je strah jedan od osnovnih osjećaja. Isto kao i ljubav. Svi se nečega bojimo – kukaca, aviona, malih prostora, raka, smrti, gubitka razuma, gubitka voljenih osoba. I ako je to tako iskonski osjećaj, zašto to ne istražiti? Ako se suočite s neprijateljem licem u lice, sigurno će postati manje strašan nego što ste ga zamišljali.

Ruska horor spisateljica Anna Starobinec nije puno čula o FantaSTikonu prije dolaska u Split.

Čula je, međutim, da je Split jedno od najljepših mjesta na svijetu i veselila se što će ga posjetiti kao gošća FantaSTikona.

"Kraljica ruskog horora", s djelima prevedenim na desetak svjetskih jezika, smišlja priče otkad zna za sebe.

Čim je naučila pisati, počela ih je zapisivati. U školi je nisu posebno ohrabrivali da piše fikciju, a to joj nije ni bilo potrebno.

Sama je pisala, i to većinom SF, horor i fantasy. No, učitelji su joj bili spremni priznati da dobro piše eseje, što joj je puno pomoglo.

– Imala sam dojam da mogu napisati esej o bilo kojoj temi, uključujući kemiju ili matematiku, i to bi im bilo u redu.

Činjenica da sam dobra ili odlična u pisanju eseja bila mi je isprika što se uopće ne bavim znanošću.

Nakon škole je došlo do pauze u sastavljanju i pisanju priča – činilo se da su me novinarstvo i momci skrenuli s glavnog puta i zaboravila sam da sam odmalena željela postati spisateljica.

Vratila sam se pisanju nakon rođenja prvog djeteta. Pomislila sam: "Je li ovo kraj? Hoću li zaglaviti u ovoj Pampers rutini?"

Ta me je pomisao prestrašila, pa sam počela pisati kratke priče što sam brže mogla.

Pokazalo se da u glavi imam hrpu ideja, samo sam ih morala zapisati. Trebalo mi je šest mjeseci da napišem prvu knjigu, zbirku kratkih priča "An Awkaward Age".

Glavna priča govori o tinejdžeru koji se pretvara u čudovište, ne figurativno, doslovno – prisjetila se Starobinec.

Tko ili što vas je potaknulo na pisanje?
– Kao dijete sam puno čitala Raya Bradburyja, osobito njegove kratke priče. Fasciniralo me je što je mogao dugu priču, koja skoro pa da je mogla postati roman, upakirati u tako kratku formu.

Imao je jako velik utjecaj na mene – ne njegove ideje ili zapleti, ja sam puno mračnija i pesimističnija, nego vještina koncentriranih radnji, ako se mogu tako izraziti.

Kratka priča je koncentrat, ako dodate mnogo vode, dobijete roman.

Koliko dobro poznajete rusku književnost? Tolstoj, Dostojevski, Čehov...?
– Jako dobro, po struci sam filologinja. Kažu da u Rusiji vlada vječna bitka između onih koji vole Tolstoja i onih koji preferiraju Dostojevskog; slično kao vlasnici pasa i mačaka.

U toj sam bitci potpuno na strani Dostojevskog. Tolstoj je preklasičan, racionalan, lucidan, jasan i didaktičan za moj ukus.

Što je s modernom ruskom književnosti?
– Trudim se pratiti nove knjige i autore da ne propustim nešto dobro i vrijedno čitanja.

Osobito u mojem žanru takozvanog intelektualnog fantasyja i SF-a. Prije nekoliko godina otkrila sam Mariam Petrosyan, ona je autorica divne knjige "The house in which...".

Radnja se odvija u dvije (ili više) stvarnosti. U jednom svijetu likovi su hendikepirani tinejdžeri, u drugom su fantastična, moćna stvorenja. Jako dobra knjiga.

Rekli ste jednom da ne morate i ne želite reinterpretirati i reciklirati sovjetsku prošlost?
– Pri tome sam mislila na modernu rusku SF i fantasy zajednicu.

Jako su okrenuti sovjetskoj prošlosti i stalno tamo nalaze svoje junake ne bi li popravili nešto u prošlosti i tako vratili svoj moćni, veliki i divni SSSR.

Čak postoji i naziv za to u modernoj ruskoj fantasy književnosti – "popadantsy". Recimo da to znači "dobavljači".

Kao izvedenica od "dobiti" – likovi odlaze u ovaj ili onaj dio ruske prošlosti. To mi nije zanimljivo. Svijet je pun zapleta, horora, čuda i drame; fokusiranje na prošlost je nezdravo i jednostavno dosadno.

Što vas privlači kod horor žanra?
– Smatram da je strah jedan od osnovnih osjećaja. Isto kao i ljubav.

Svi se nečega bojimo – kukaca, aviona, malih prostora, raka, smrti, gubitka razuma, gubitka voljenih osoba.

I ako je to tako iskonski osjećaj, zašto to ne istražiti?

Ako se suočite s neprijateljem licem u lice, sigurno će postati manje strašan nego što ste ga zamišljali.

Mašta je plodno tlo za čudovišta. Većina ljudi ima podrum podsvijesti pun strašnih, osobnih čudovišta.

Uglavnom stoji zatvoren i tamo nitko ne ide. Ali oni koji pišu horore svako malo idu tamo.

Donose neke predmete i pokazuju ih znatiželjnima, onima koji vlastite podrume drže zatvorene, ali vole viriti u tuđe sa sigurne udaljenosti.

A što vas osobno plaši?
– Što me plaši? Izdaja. Izdaja tijela i uma. Možemo izgubiti kontrolu nad oboje.

I izdaja voljenih osoba – nešto što ih promijeni iznutra, pretvori ih u nešto drugo.

Ona kratka priča koju sam spomenula, o dječaku koji se pretvori u čudovište (zapravo se pretvori u mravinjak, i u njemu žive mravi te dijeli njihov kolektivni um), govori o tom strahu.

To je metafora onoga što se dogodi tinejdžerima iz perspektive njihovih roditelja: pretvore se u nova, nepoznata stvorenja.

Koliko su vaše priče realistične? Je li žanr horora vjeran životu?
– Moje su priče 90 posto realistične. I zapravo sve govore o stvarnom životu. Recimo da je preostalih deset posto fantastična pretpostavka.

Obično imam jednu pretpostavku po priči. Na primjer, pretpostavim da će u budućnosti cijelo čovječanstvo biti bežično povezano putem moždanih valova (moj distopijski roman "The Living").

Sve ostalo – pretvaranje u jedan kolektivni organizam, itd. – slijedom je toga. No, zapravo je to priča o totalitarizmu ili kolektivizmu.

U jednoj sam, pak, priči pretpostavila da se ljudski um (duša?) može digitalizirati i spremiti na hard disk za instaliranje u neko buduće tijelo.

I tako je nastao svijet s deficitom zdravih, mladih tijela, itd., itd.

Zapravo je ovo priča o tome kako oni na vlasti varaju i koriste moć za iskorištavanje nemoćnih. SF i fantastično nije moj cilj. Taj žanr je samo sredstvo za pričanje o stvarnim temama i procesima oko nas.

Jeste li ikada u svojim pričama koristili suvremene ruske događaje preuzete direktno iz novina?
– Zapravo ne. Ponekad samo epizodno.

Koliko je ruska stvarnost inspirativna za (horor) romane?
– Dosta inspirativna, ali ponekad je teško izbjeći potpuno socijalni smjer.

Čak i kad pokušam stvoriti tradicionalnu horor premisu – znate već, dok je sve još u redu, lijepa obitelj u lijepoj kući s vrtom, doktor i supruga, njihov pas i dvoje djece... Stop.

Moram objasniti kako je taj doktor zaradio dovoljno novca za tu kuću, ruski su liječnici uglavnom siromašni, možda ovaj liječi oligarhe...

Vidite, odmičem se od klasičnog horora prema socijalnom od samog početka.

Godi li vam titula "kraljice ruskih horora", kao i usporedbe s "kraljem horora" Stephenom Kingom te Phillipom K. Dickom?
– Naravno, obojicu ih poštujem.

Zašto bi obožavatelji horor filmova trebali pročitati vaše knjige?
– Svi bi trebali pročitati moje knjige, ne samo obožavatelji horora.

Pisali ste trilere i fantasy romane, žanrove slične hororu, ali ste napisali i dvije knjige za djecu. Kako se to uklapa u horor?
– Pa, trudim se ne preplašiti djecu nasmrt, ali plašim ih do neke mjere. Djeca se vole bojati. Plašenje odraslih je mračna igra. Plašenje djece je obostrana zabava.

Naslovnica Kultura