Kultura Kultura

GOST FANTASTIKONA

Najprevođeniji srpski pisac Zoran Živković: Nitko sretniji od mene ako bi još za mog života odnosi između Srbije i Hrvatske došli do razine odnosa Francuske i Njemačke

GOST FANTASTIKONA
Nategnuti odnosi između Hrvatske i Srbije nemaju, srećom, nikakve veze s mojim dolaskom u Split, na FantaSTikon. Ako je već neophodno da se izjasnim o toj temi, rekao bih sljedeće. Nitko sretniji od mene ako bi još za moga životnog vijeka odnosi između Srbije i Hrvatske došli do one razine na kojoj su danas odnosi između Francuske i Njemačke, koje su također imale jedno užasno stoljeće za sobom. Da bih to dočekao, spreman sam biti onoliko dugovječan koliko je to neophodno...

Prvi, sasvim kratak prozni red Zorana Živkovića (r. 1943.) sastojao se od samo jedne riječi – "Krug". Živković je napisao tu riječ na Kopaoniku jednog sunčanog dana u veljači 1993. godine. Bio je s obitelji na skijanju, a kako ne voli skijati, uglavnom se šetao i čitao u velikom predvorju hotela "Grand".

Budući da je pročitao obje knjige koje je ponio, a tadašnje novine nimalo mu se nisu čitale, kupio je jednu bilježnicu i flomaster i proveo neko vrijeme zureći u prvu, praznu stranicu. Onda je napisao sudbonosnu početnu rečenicu. Do kraja tog dana Živković je završio prvo poglavlje, a do kraja godine prvi roman – "Četvrti krug".

Ostalo je, kaže, povijest. Danas je Živković nagrađivan i najprevođeniji srpski pisac, čije su knjige prevedene na više stranih jezika, a Splićani će ovog vikenda imati priliku naučiti nešto od njega na "masterclass" radionici i predavanju u sklopu FantaSTikona.

Zašto ste postali pisac tek u 45. godini? Mislite li da je to prekasno ili možda prerano? Koje su uopće optimalne godine za pisanje?
– Na početku svoga tečaja kreativnog pisanja – koji sam od 2007. do odlaska u mirovinu 2017. držao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu – našao bih se uvijek u tehničkoj neprilici. Na prvom satu pojavilo bi se između 50 i 80 zainteresiranih studenata, a mjesta je bilo za najviše 25. Morao sam, stoga, nekako uvjeriti većinu da odustane, pa sam im navodio niz razloga koji su ih trebali odvratiti od kreativnog pisanja.

Jedan od tih razloga bio je da, ako im je stalo da se što prije proslave – a to je ideal instant-generacija iz 21. vijeka – onda umjetnost proze nipošto nije za njih. Pisac se, naime, ne postaje prije pedesete. Ovo zato što se moraju obaviti ogromni pripremni radovi u vidu čitanja. Nema boljeg tečaja kreativnog pisanja od kreativnog čitanja. Ako, međutim, želite pročitati samo najbolje od najboljeg u svjetskoj književnosti, što je minimum, potrebne su vam ne godine, nego dekade.

Tu nema prečaca. Iako nisam imao jasnu ambiciju da postanem pisac, godine od dvadesete do četrdeset i pete proveo sam, uz ostalo, pomno čitajući i obimno prevodeći, što me je, po svoj prilici, i formiralo kao prozaista. Danas mi se čini da ne bih pogriješio i da sam pričekao još pet godina, do svoje pedesete, da se prvi put oglasim kao autor. No, što je, tu je...

Koji je bio primarni nagon za pričanje priča?
– Prije nego što sam počeo pisati, bavio sam se poglavito izdavaštvom. U svom malom Izdavačkom ateljeu "Polaris" bio sam poslovična "Katica za sve" – obavljao sam bezmalo sve poslove, pa tako i redaktorsku pripremu rukopisa za tisak. Kako su godine prolazile, taj posao izgledao mi je sve besmisleniji.

Tratio sam svoja dva najdragocjenija dobra – vrijeme i izvjesnu nadarenost – da dotjerujem rukopise lake žanrovske proze koja je kod čitatelja SF-a oduvijek imala najbolju prođu. Bilo je neizbježno da jednoga trenutka kažem samome sebi: "Zašto se zamlaćuješ ovim kad bi sam sigurno mogao bolje pisati." Bilo je to oholo, naravno, ali ako oholost nije bez pokrića, može se oprostiti. I, tako, svijet je izgubio jednog beznačajnog urednika i redaktora, a dobio nešto ipak manje beznačajnog pisca...

Nazivaju vas "velemajstorom SF-a", a vi tvrdite da ne pišete znanstvenu fantastiku i da je u vašim knjigama nema ni u tragovima. Paradoks? Kako vas onda etiketiraju kao SF pisca?
– Po inerciji. Prvih petnaestak godina moga rada na javnoj sceni, od 1975. do 1990., proteklo je u znaku SF-a, pa se o meni formirala jedna projekcija kao o građaninu koji se isključivo bavi ovim žanrom. A ja sam se rastao od njega još prije tri dekade, koliko je proteklo otkad mi je izišla "Enciklopedija naučne fantastike".

I dan danas se bar dva-tri puta godišnje na ovdašnjim TV kvizovima netko od sudionika suoči s teškim pitanjem: "Tko je naš najveći SF pisac?" Očekivani, ali i sasvim netočni odgovor glasi: "Zoran Živković." Jedno vrijeme sam pokušavao to demantirati, ali bez uspjeha, pa sam konačno digao ruke. A sve bi došlo na pravo mjesto kada bi bar sastavljači pitanja za kvizove dali sebi truda da pročitaju nekoliko mojih knjiga i tako se lako uvjere da u njima zbilja nema SF-a...

Kako to da, baš zbog vaše povijesti u znanstvenoj fantastici, niste napisali barem jednu SF knjigu?
– U vrijeme kad sam počeo pisati prozu, znanstvena fantastika je već uvelike bila na zalasku. Danas se ona više gotovo uopće ne piše zato što nema potrebe za njom. Ne pišemo više SF zato što živimo u njemu.

Koliko je danas uopće teško pisati fantastiku budući da se dosta toga već obistinilo u smislu stvari o kojima smo čitali i gledali u filmovima?
– Svrha pisanja znanstvene fantastike nikad nije bila da se predviđa budućnost. Time su se bavile futurologija i prognostika. Posrijedi je jedan od vidova umjetnosti fantastike koja prije svega i iznad svega mora biti dobra književnost, pa tek onda sve ostalo. Dvadeseti vijek podario nam je dva velika fantastična pokreta – magijski realizam i znanstvenu fantastiku. I oba su ona ostala u stoljeću za nama.

Na početku 21. vijeka svjedoci smo stasavanja novog fantastičnog pokreta koji još nema ni naziv, ali se njegovi obrisi već naziru. Veoma sam počašćen time što neki američki i europski književni kritičari svrstavaju i neka moja djela među uzorita u toj novoj vrsti fantastike. Tako je, na primjer, Michael Dirda, "pulitzerovac" i glavni književni kritičar uglednog "The Washington Posta", tu nedavno napisao sljedeće: "Zoran Živković is arguably the most remarkable fabulist since Borges and Calvino..."

Koliko vaše nežanrovske, realistične knjige temeljite na ex-YU stvarnosti?
– Nema uopće "ex-YU stvarnosti" u mojoj prozi. Sa zadovoljstvom je prepuštam drugim piscima. A i uvjeren sam da je umjetnička fantastika znatno prostranije i inspirativnije područje od takozvane stvarnosne proze.

Kakva je ta stvarnost iz perspektive jednog pisca?
– Nikada toliko dobra da je bar ne pokušate poboljšati, proljepšati i oplemeniti fantastikom.

Kako, recimo, gledate na nategnute odnose između Hrvatske i Srbije s obzirom da dolazite u Hrvatsku?
– Nategnuti odnosi između Hrvatske i Srbije nemaju, srećom, nikakve veze s mojim dolaskom u Split, na FantaSTikon. Ako je već neophodno da se izjasnim o toj temi, rekao bih sljedeće. Nitko sretniji od mene ako bi još za moga životnog vijeka odnosi između Srbije i Hrvatske došli do one razine na kojoj su danas odnosi između Francuske i Njemačke, koje su također imale jedno užasno stoljeće za sobom. Da bih to dočekao, spreman sam biti onoliko dugovječan koliko je to neophodno...

Koliko je danas u regiji uopće isplativo biti pisac?
– Ako ste pisac lake, popularne, trivijalne proze ili, još bolje, bloger ili "jutjuber", ako sam uopće dobro upamtio ove "stručne" nazive, onda je i te kako isplativo. Ako se, međutim, bavite umjetničkom prozom, kao što ja vjerujem da se bavim, onda vam ne preostaje drugo nego da se nadate da će vam neisplativost onoga što radite biti nadoknađena mjestom u povijesti književnosti...

Koliko je na vaš stil i teme utjecala geografija, mjesto vašeg rođenja i prebivališta?
– Veoma malo. Pretpostavljam da bih pisao ovo što pišem i kako pišem i da sam žitelj Reykjavika, Buones Airesa, Johannesburga ili Kyota. Uz podneblje me najviše vezuje jezik. Ne bih mogao pisati prozu ni na jednom drugom jeziku osim na materinskom srpskom.

Izjavili ste da ćete "za domaći književni establišment zauvijek ostati svojevrsno 'strano tijelo' s kojim ne znaju što bi", odnosno "što god da napravim, što god da postignem, nikako se ne uklapam, ponajprije zato što ne pripadam nijednoj interesnoj grupi." Zašto je to tako?
– Najjednostavniji odgovor glasi – zato što živimo u takvom svijetu. I tako je ne samo ovdje, nego, uvjeren sam, svuda. Uvijek se nađe neki prozni glas koji je disonantan u odnosu na važeći kanon. Kanonizatori srpske književnosti i dalje su nastavljači "skerlićevske" tradicije, koji prednost daju stvarnosnoj prozi i bavljenju velikim temama iz nacionalne povijesti, dok prema umjetnosti fantastike imaju mutne predrasude.

Ali, uopće ne sumnjam da će tu "nepravdu" otkloniti povijest književnosti vjerojatno već u idućoj generaciji. Ako moj prozni opus i recepcija koju moja djela imaju širom svijeta budu bar malo doprinijeli tome, onda nisam uzalud posvetio pisanju punu četvrtinu stoljeća...

Mislite li da biste bili "domaće tijelo" ili lokalno/regionalno poznatiji da se dodirujete vrućih političkih tema, osobito što neke vaše knjige imaju satirički ton koji pogoduje tome?
– Mislim da sam i bez vrućih tema dovoljno lokalno poznat. Iako se možda ima suprotan dojam, ja sam inače sasvim zadovoljan svojim položajem u suvremenoj srpskoj književnosti. O mojim djelima naveliko je pisano, ima čak i "master" radova, a nedavno se pojavila i sjajna knjiga o mojoj prozi, "Zatočnik pete sile", iz pera novosadske profesorice Ljiljane Pešikan Ljuštanović. Nema još mnogo ovdašnjih prozaista koji se mogu podičiti takvom recepcijom.

S obzirom da pisanje doživljavate kao "svojevrstan žrvanj što melje sve što sam ikada čuo, vidio, doživio, iskusio, pročitao", kako uspijevate ostati neokaljani regionalnom politikom?
– Vrlo lako. Sa sedamdeset godina dovoljno sam iskusan da razlikujem bitno od sporednog, efemerno od trajnog. Ne dozvoljavam da mi se dogodi da od drveća ne vidim šumu...

Što mislite da je ono "univerzalno" u vašim knjigama koje bivaju prepoznate u svijetu i prevedene na više od dvadeset jezika?
– To je suočavanje mojih junaka s velikim, krajnjim egzistencijalnim pitanjima kod kojih je nebitno koje ste rase, vjere, nacije, političkih ili nekih drugih uvjerenja. Svi smo mi, u najdubljoj suštini, prije svega stvorenja ograničena u vremenu koja se trude da svom postojanju podare nekakav smisao...

Vaš satirički roman "Knjiga" je popularan u Južnoj Koreji. Kako baš tamo?
– "Knjiga" je popularna i u nizu drugih zemalja. Tim romanom uspio sam nešto što vjerojatno spada među najteže u umjetnosti proze: nasmijati čitatelje širom svijeta, iako je humor, po svojoj prirodi, lokalan, parohijski...

Laska li vam titula "najprevođenijeg suvremenog srpskog pisca" ili možda stvara opterećenje?
– Više ovo drugo. Ta u osnovi nebitna tehnička okolnost donijela mi je više namrgođenih pogleda kolega po proznom peru nego što se netko od toga zbog toga iskreno razveselio...

Čitaju li ljudi na ovim prostorima ikad manje knjiga?
– Posrijedi je paradoks. Čita se sve manje, a nikada se nije više pisalo. Iako u penziji, još nikada nisam ovoliko radio kao mentor kreativnog pisanja. Čak trima grupama redovno držim satove kod sebe jednom tjedno. Oni koji dolaze nedjeljom bili su pomalo ozlojeđeni što ću im zbog putovanja u Split morati otkazati sutrašnji sat. Ali, bez brige, nadoknadit ćemo mi to već...

Kako gledate na e-knjige u odnosu na stare dobre tiskane? Hoće li internet, ne daj Bože, zaustaviti tisak, da se poslužimo Churchillovom izjavom?
– Vrlo komičan odgovor na to pitanje naći ćete u finalu upravo mog romana "Knjiga"...

Kako gledate na budućnost čitanja, pisanja i izdavanja knjiga u regiji?
– Gledam očima nepopravljivog, prostodušnog i beznadnog optimista...

Naslovnica Kultura