Kultura Kultura

Pakao je iza ugla

I Knin 90-ih je imao neki svoj rock and roll, a i danas je život kung-fu, kaže Igor Čoko, beogradski antropolog s fotoaparatom, koji izlaže egzistenciju u sirovom obliku

Pakao je iza ugla

U zagrebačkoj galeriji "Živi Atelje DK" 7. ožujka bit će otvorena prva samostalna izložba radova Igora Čoke koju ovaj beogradski fotograf postavlja u glavnom gradu Hrvatske.

Riječ je o serijalu o izbjeglicama iz Afganistana i Pakistana koje je zima 2017. zatekla u napuštenim hangarima iza beogradskog autobusnog kolodvora, a s kojima je Čoko proveo skoro tri mjeseca.


No, i on je sredinom 90-ih prošao sličan, premda fizički kraći, egzodus kad se kao vrlo mlad – rođen je 1975. – iz rodnog Knina našao na granici sa Srbijom, gdje ga nisu puštali, a natrag nije mogao. Ipak, u Beogradu je završio fakultet, stekao diplomu etnologa i antropologa, a s fotoaparatom se druži još od kninskih gimnazijskih dana. Izložba u Zagrebu naslovljena je "Zarobljeni ili Pakao je tu iza ugla".

Igor Čoko izlaže i izlagao je puno, u Srbiji, Hrvatskoj, Albaniji, Kosovu..., u Švedskoj, Škotskoj, SAD-u, Italiji i Francuskoj, a i u Kninu.

Nema nagovaranja

– Zanimljivo je da sam serijal "Iza rešetaka", napravljen u Okružnom zatvoru u Beogradu, prvi put javno prikazao baš u Zagrebu, u listopadu 2016., na skupnom međunarodnom trijenalu "Ekstravaganca tijela – zločin i kazna" – kaže Čoko.


– Lani sam na Rovinj Photo Days festivalu fotografije dobio treću nagradu u kategoriji "dokumentarna fotografija" za seriju "Karaburma – moj geto".

I ona je prikazana u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt. A Knin je posebna priča.

Jurica Jelić, gitarist i moj dragi sugrađanin, na Tvrđavi je pravio sjajan festival mikrotonalne glazbe 2014. i pozvao me je da izložim "Subverzivnu estetiku ulice".

To je bio poseban trenutak jer sam emotivno vezan uz Knin i izlagati na Tvrđavi, mjestu gdje su se događale najvažnije prve stvari u životu, bio je poseban osjećaj.

Tada sam imao najluđu tremu ikad – priznaje Igor Čoko, te dodaje kako je i za Split "apsolutno raspoložen". – Odrastao sam uz Hajduk, Feral, Trtu Mrtu, Smoju, sve te direktne utjecaje koji su formirali moj kulturološki identitet – kaže umjetnik.


Igor Čoko i do sada je fotografski obrađivao život ljudi s margine, a autor je nekoliko knjiga, pa i knjige fotografija "Iza rešetaka", nastale u beogradskom Okružnom zatvoru.

Ova je knjiga dio projekta koji uključuje i kazališnu predstavu i film "Zapisi iz ćelije br. 12", koji je prikazan čak i u američkom zatvoru San Quentin, gdje je ušao u program za rehabilitaciju osuđenika kroz umjetnost.


Je li teško ljude s margine, nevidljive ljude, nagovoriti na snimanje?


– Poenta je u tome da ljude gledaš kao ljude, bez predrasuda – kaže Igor Čoko. – Mediji i javnost su prepuni fejk glamura, dok nam se ispod žita odvija socijalna katastrofa od koje svi bježe i okreću glavu.

Tako je valjda najlakše. Pa hajdemo vidjeti što je to što nas muči, kakvi su to ljudi, kakve se priče kriju iza toga. Nema tu nagovaranja za fotografiranje, samo interakcija.

Priča, rad i ostvarivanje neposrednog kontakta. Tako nastaje fotka sa svom svojom estetikom, pričom i porukom.

Jer, ako nisi dovoljno blizu, priča nije dovoljno dobra – kaže Čoko, koji je, kaže, do fotografije kao medija došao preko rock and rolla u mračnim kninskim devedesetima, i to – listajući "Polet".

Cura koja povraća

– Tijekom ratnih godina, grupa nas koje je pogodio rock and roll umjesto nacionalnog podražaja, a bilo je i toga u Kninu tih godina, i to dosta, radili smo fanzin "Ispod zemlje", kao neku našu subverzivnu reakciju na aktualnu stvarnost i potrebu da živimo unatoč uvjetima koji nisu normalni – objašnjava Čoko.

– Jedan od brojeva krasila je i naslovnica iz Poleta na kojoj neka cura povraća nakon noćnog provoda. Jaka fotografija i jaka poruka tog trenutka – dodaje Igor Čoko.


On drži da su novinsku fotografiju danas uništili "klikbajt mediji, masovna upotreba i konzumerizam fotografija koje nastaju iz svih raspoloživih sredstava i ta inflacija je negdje ugušila kvalitetu."


– Jer, kad mi je jednom čovjek rekao za prilično kompleksnu fotografiju "da je tako može i njegov mali snimiti mobilnim", sve je bilo jasno – kaže.

– O upotrebi fotografije kao manipulativnog sredstva i prelasku granice etičkog, gdje se priča gradi na tijelima mrtve djece i masovne krvi, da ne govorim.

Nije svatko tko fotografira fotograf i, hvala bogu, još uvijek je sasvim dovoljno odličnih fotografa i dokumentarista da fotografija u medijima opstane na nekom, uvjetno rečeno, normalnom nivou – optimistično dodaje Igor Čoko.

Prošlost koju smo preživjeli

U svjetlu činjenice da je u Hrvatskoj upravo u tijeku izrada Nacrta zakona o umjetnicima koji bi mogao srezati ionako mizerna prava umjetnika, pitali smo Igora Čoku, samostalnog umjetnika koji živi i radi u Beogradu, kako on preživljava i kako uspijeva živjeti od fotografija koje, ruku na srce, premda afirmiraju specifičnu, mračnu estetiku ulice, ipak nisu vrlo ugodne oku.


– Ja sam antropolog s fotoaparatom u ruci koji kroz dokumentarne projekte bilježi stvarnost, marginu i društvene nuspojave – jednostavno kaže Čoko.

– Moramo raditi takve stvari jer mora biti poslana i urezana poruka o stvarnosti koju živimo, o prošlosti koju smo preživjeli. I ona će imati pravo značenje za deceniju, dvije.

To je težak put jer radiš na svoju ruku, neprilagođen pozicijama moći uz slobodnu kritičku svijest. Samim tim je i egzistencijalna borba ustvari kung-fu, ali ima ta neka karma koja prati ono što izlazi iz srca i želje, a ne iz drugih razloga, pa se živi.

Na ulici je realnost, a ta realnost često nije lijepa. Od 1991. je ustvari užasna, samo je potrebno prilagoditi se i pokušati ostati normalan.

Bez veze je okretati glavu od tih i takvih stvari jer se svima nama mogu dogoditi.

Imamo i "Grain", udrugu koja se bavi kulturom i razvojem dokumentarne fotografije kroz istoimeni magazin, radimo produkciju autorskih izložbi, tematske radionice i debate… Borimo se – kaže Igor Čoko.


1200 izbjeglica bilo je na košavi, a bura je za nju melem


– Malo je nestvarno da u srcu Beograda, grada od gotovo dva milijuna stanovnika, imate situaciju na rubu humanitarne katastrofe, a da je nitko ne vidi – kaže Igor Čoko o svome serijalu "Zarobljeni ili Pakao je tu iza ugla".


– Kroz Beograd je u jednom trenutku prošlo u tranzitu više od milijun i pol migranata.

Kad su podignute bodljikave žice, preostala, nazovimo je grupica, od njih nekoliko tisuća nije imala kud.

A nije im se nužno ostajalo u Srbiji. Ti hangari, gdje ih je bilo oko 1200, djelovao je kao geto, kao Alep u malom.

Nagledao sam se kolektivnih centara za izbjeglice po Srbiji, ali ovo je nadišlo svaku vrstu horora.

Ta je zima bila paklena, košava je šibala konstantno, a i bura je za košavu melem, temperature ispod minus 10 i ludilo koje hvata maha.

U toj je situaciji snaga angažirane fotografije pokazala svoju moć. Fotografije koje sam pustio u javnost na najdivniji su način probudile empatiju kod ljudi koji su strahovito reagirali širom Europe, spustivši se kao volonteri u Beograd pomoći tim ljudima.

Opet, da bi razumio te ljude na pravi način, moraš i sam osjetiti slično iskustvo.

Premda, moj "tutanj" od 700 kilometara iz Knina 1995. u odnosu na njihov od nekoliko tisuća kilometara ustvari je bio – sprint.

Naslovnica Kultura