Kultura Kultura

Uoči 'Kušnje'

Zoja Odak: I u nas ima 'križara' koji će reći: nisam te vidio u crkvi. Kod nas su snažno povezane crkva i politika, ali vjera je najčešće šupljikava

Uoči 'Kušnje'

Kod inkvizicijskih metoda u Europi uvijek je izbijala nekakva zastrašujuća, izopačena seksualnost. Instrumenti za mučenje stavljali su ženu u ponižavajući položaj i gađali upravo na intimna mjestaSlijepo vjerovanje, bez preispitivanja, nije dobro za duhovni napredak. I zato, pogotovo mladima koji tek grade stavove, valja ponuditi i Bibliju ali i čitav niz literature iz koje će učiti kako dijeliti dobro od zla

Nacionalna prvakinja Zoja Odak vraća se na scenu splitskog HNK nakon pet godina izbivanja.

Nakon odlaska u mirovinu igrala je, doduše, ljeti, u sustipanskoj predstavi "Smij i suze starega Splita", ali sada slijedi pravi povratak na kazališne daske, u čuvenom komadu Arthura Millera "Kušnja", poznatijem kod nas kao "Vještice iz Salema".

Zoja Odak tumači Rebeccu Nurse, stariju, uglednu ženu iz Salema, američkog gradića koji su naselili puritanci u 17. stoljeću.

U Salemu je 1692. godine došlo do znamenitog progona vještica, prave histerije koja je rezultirala brojnim ljudskim žrtvama, a jedna od žrtava bila je i Rebecca Nurse.

Zoja Odak veli da joj mnogo znači činjenica što tumači stvarnu osobu jer ima dojam da je kroz ovu ulogu vraća u život - a on je bio ispravan i nepravedno ga je izgubila.

Uz to, veseli je i povratak u kazališe koje joj je desetljećima bilo druga kuća.

Kako vam je proteklo ovih pet godina bez teatra?

- Prvo, veoma me razveselilo što me redateljica Nenni Delmestre nazvala i ponudila mi sudjelovanje u ovoj predstavi.

Lijepo je ponovno raditi s njom i Linom Vengoecheom i kolegama Elvisom Bošnjakom, Trpimirom Jurkićem, Nenadom Srdelićem, Snježanom Sinovčić-Šiškov i drugima.

Ali, svakako mi je bio potreban jedan period distance u kojem sam mogla mirno sagledati što je bilo i kako je bilo; uz to, javilo se kod mene i određeno zasićenje.

Imala sam u karijeri sreću igrati zbilja velik repertoar, od antičkih do suvremenih tekstova.

Međutim, počela sam u zadnje vrijeme razmišljati i o drugim stvarima koje samo prate ulogu - recimo, koliko se puta glumac na dan treba presvući.

Odjeneš se doma, pa se u garderobi presvlačiš, pa su tu izmjene kostima, pa opet roba za van... Izgleda banalno, ali nije zanemarivo.

Onda dodajmo štucanje i skakanje tlaka prije izlaska na scenu, fizički napor, emocionalno trošenje.

Ne treba ovaj posao mistificirati, ali činjenica je da jede energiju. S druge strane, dakako, donosi i golemo bogatstvo, od kolegijalnih odnosa do sve te divne literature koju glumac nosi u glavi.

Ukratko, bilo mi je zanimljivo malo biti u poziciji gledatelja, sjediti među publikom zadnjih godina.

Ljudima fali osobne aure

I, kakvi su vam dojmovi?

- Raznovrsni. Ako se dogodi da prisustvujem nekom iznimnom događaju, redateljskom ili glumačkom, baš sam sretna.

Naravno, odmah se pitam bih li i ja to mogla izvesti. Ali, opažam i to da na pozornicama nekako nestaje osobnosti, da se njeguje prosjek i teži izjednačavanju. Uostalom, i u čitavom društvu je tako. Ljudima fali osobne aure.

Što posebno karakterizra vašu Rebeccu Nurse i što vas je privuklo toj ulozi?

- Privukla me činjenica da Rebecca nosi u sebi dimenziju veću od samog kazališnog čina i kazališne uloge. Ta žena je postojala, bila je pobožna i ispravna osoba i svejedno je nastradala u ludilu koje je zahvatilo Salem.

Ta žena posjedovala je mudrost, mirnoću, jednostavnost i veliku sposobnost da razluči dobro od zla. Nađe se takvih osoba koje su oličenje ljudskosti, ali nisu baš česte.

Istinitost njezina postojanja bila mi je dodatni poticaj - osjećam da kroz mene govori i poručuje: " Budite prijatelji, živite u dobru a ne u zlu".

Miller je svoju dramu napisao kao alegoriju na zbivanja u Americi pedesetih godina, kada su u antikomunističkoj histeriji prijatelji prokazivali prijatelje i sastavljale su se crne liste. Kako njegov tekst gledati danas?

- Miller nam poručuje da se iste stvari permanentno ponavljaju, samo u drukčijoj formi. Pitanje pravovjernosti nikada nije prestalo biti aktualno, a i danas se postavlja, i u našoj zemlji.

I kod nas ima "križara" koji će reći: Nisam te vidio u crkvi.

Metode su, kažem, drukčije, ali ako čovjek ne pripada glavnoj struji i masovnoj orijentaciji, ima načina da ga se ekskomunicira iz profesionalnog života...

Vlast uvijek diktira kurs, a pojave o kojima govorimo nikada se ne događaju izvan društvenog konteksta i mimo vlasti - bile to male zajednice doseljenika ili moderne države.

Kod nas su snažno povezane crkva i politika, samim tim utječu i na društveni život, ali vjera je najčešće šupljikava. Drži se do njezinih vanjskih manifestacija - koje ne moraju biti loše, moja je baka uvijek spavala pod "kvadrom" s Gospom Sinjskom - ali to spada u područje tradicije, običaja.

Istinska vjera nikada ne bi progovarala govorom mržnje prema ateistima i agnosticima.

Ku Klux Klan na moderan način

Što mislite o govoru mržnje na portalima, u čitateljskim komentarima?

- To je Ku Klux Klan na moderan način. Oni su se skrivali pod kukuljicama, a danas je kukuljica tipkovnica i lažno ime.

U Salemu je u ono vrijeme 80 posto optuženih za vještičarenje bilo ženskog spola.
Mahnitanje djevojaka, od kojega je sve počelo, tumačilo se na razne načine - čak i raženim gljivicama iz kruha, a one sadrže estrogen. Moguće, ali malo nategnuto.
..

- Ma u osnovi događaja je tjelesnost, eros, s kojim crkva nikada nije bila u skladu, a ne raž.

Tijelo je uvijek bilo sporno, premda je upravo kod progona vještica - mislim na inkvizicijske metode u Europi - izbijala nekakva zastrašujuća, izopačena seksualnost.

Pogledajmo samo instrumente za mučenje koji su stavljali ženu u ponižavajući položaj i gađali upravo na intimna mjesta. I u Hrvatskoj su se zbivale takve stvari u ono vrijeme, a šteta da ta tema nije dublje obrađena.

Jedina koja je se dohvatila je Marija Jurić Zagorka.

Mnogo smo spominjali vjeru, a tumačite i veoma religioznu ženu u "Kušnji". Kakav je vaš stav o vjeri?

- Rekla bih ovako: princip slijepog vjerovanja, bez preispitivanja, nije dobar za duhovni napredak.

I zato, pogotovo mladima koji tek grade stavove, valja ponuditi i Bibliju ali i čitav niz literature - od starih grčkih pisaca do suvremenih - iz kojih će učiti kako dijeliti dobro od zla.

Mladim glumcima se lijepe superlativi radi mladosti same

Susreli ste se u ovoj predstavi i s najmlađim kolegama, s kojima još niste radili. Kako ih ocjenjujete?

- Ja vam pripadam staroj školi i nisam sklona bezrezervnom glorificiranju mladosti. Točno znam tko će se od njih uzdignuti iznad prosjeka, tko će se razviti u originalnu ličnost, ali ne bih o imenima.

Bojim se da se mladosti pretjerano lijepe superlativi radi mladosti same; a taj način tetošenja zakočit će ih u umjetničkom razvoju.

Mnogo treba uložiti da bi glumac izrastao u snažnu osobu, i na sceni i u privatnom životu.

U ovom trenutku za njih nije najvažnije samo kako su odigrali ulogu. Važno je i kako se netko ponaša prije i poslije izlaska pred publiku, kako živi, što poštuje, što čita.

Pijanisti vježbaju na klaviru po nekoliko sati dnevno. Vježbaju li i oni kod kuće artikulaciju, s plutenim čepom u ustima, kao što smo mi radili?

Sve će se to odraziti na njihov budući profesionalni put.

Naslovnica Kultura