Kultura Kultura

150 ženskih priča

Za djevojčice, djevojke i žene u Hrvatskoj i dalje postoji društveni pritisak da se prvenstveno ostvare kao supruge i majke

150 ženskih priča

Projekt nazvan "Od 5 do 95", pokrenut prije tri godine, a koji sadrži 150 ženskih priča koje su snimile i prikupile redateljica Arijana Lekić-Fridrih i snimateljica Andrea Kaštelan, prvi put će biti prezentiran u klasičnom galerijskom prostoru, i to u Salonu "Galić" u Splitu, u utorak, 19. veljače, gdje ostaje do iza Dana žena, 9. ožujka.

Autorice – obje nekadašnje studentice UMAS-a – u Salonu "Galić" će također izložiti određeni broj predmeta od emotivnog značenja za žene koje ih u svojim pričama spominju, kao i fotografske portrete dijela sugovornica.

Riječ je o multimedijalnom umjetničkom web-projektu namijenjenom prenošenju priča i iskustava i načinjenom od niza videopriča žena različitih dobnih skupina, koje kroz intervjue fleksibilne strukture otvoreno iznose svoja intimna promišljanja i životna iskustva.

– Lekić-Fridrih i Kaštelan uviđaju kako se o određenim imanentno ženskim temama i iskustvima ne govori javno, nego gotovo jedino unutar zatvorene skupine žena, te kako mediji priče vezane uz starenje, majčinstvo, diskriminaciju u privatnom i poslovnom okruženju i slično, plasiraju romansirano, karikirano i cenzurirano, a čest je slučaj i autocenzure kako bi se izbjegla osuda društva – kaže kustosica splitske izložbe Nina Nemec.

– Autorice smatraju kako su na ovaj način ženska iskustva i ženske priče i dalje stigmatizirane, u dijelovima "prljave", da postoje segmenti ženskog života, od kojih su neki esencijalni, o kojima se legitimno "ne govori"...

Upravo to je jedan od glavnih razloga zašto Lekić-Fridrih i Kaštelan teže pokrenuti javni dijalog, otvoriti prostor za teme do sada rezervirane za zatvorene grupe, za "unutar četiri zida" – dodaje kustosica.

150 priča, mnoge s istim imperativom

Nakon završetka snimanja prvih devedeset priča, autorice su uvidjele da je projekt potrebno nastaviti.

Rezultat je 150 snimljenih priča, od kojih se njih 110 nalazi na web-stranici projekta.

Kontinuirano snimanje, a shodno tome i konstantni rast broja priča, znak su kako projekt još uvijek nije završio i kako će svoj puni obujam poprimiti tek za nekoliko godina, čime će ispuniti primarni cilj koji su mu autorice postavile – stvoriti virtualni muzej ženske, prvenstveno usmene, povijesti.

– Djevojčice, djevojke i žene progovaraju o tome što znači biti žena u Hrvatskoj danas te kako se njihov životni put razlikuje od onog njihovih majki, baka i prabaka – kaže Arijana Lekić-Fridrih, redateljica.

– Svaka od žena predstavlja jednu godinu života, od 5 do 95 godina, a cijeli je projekt spoj filma i web-medija kao takvog.

U konzervativnom društvu kakvo je hrvatsko, o nekim se imanentno ženskim iskustvima uopće ne govori, a neke se vrijedne životne lekcije prenose isključivo usmenom predajom s koljena na koljeno.

Želja nam je potaknuti međugeneracijski dijalog, ali ne unutar četiri zida, nego javno – dodaje autorica.

I redateljica i Andrea Kaštelan, snimateljica, primijetile su kako su njihove mlađe sugovornice konzervativnije nego starije žene te kako je imperativ braka i majčinstva itekako prisutan u svim dobnim skupinama.

– Kao da postoji pravilo da žena treba doći u određenu dob da bi joj emancipacija bila "dopuštena" – ističe Arijana Lekić-Fridrih.

– Iako smo snimile i žene koje nisu supruge ni majke, činjenica da to ističu te da imaju potrebu objašnjavati zašto nisu, otkriva da je i dalje vrlo prisutan pritisak na žene da se ostvare na taj način – kaže umjetnica.

– Radovi variraju od kratkih i jasnih, nijemih, do onih zvučnih znatno dužih i kompleksnijih – pojašnjava kustosica.

– I jedni i drugi strateški nose snažne poruke sa zadaćom poticanja posjetitelja na kritičko promišljanje, sagledavanje širega konteksta i u krajnjoj liniji, posjeta web-stranici na kojoj se nalazi ukupna snimljena dokumentacija.

Naposljetku, otvoreno ostaje pitanje do koje su mjere intervjuirane žene iskreno progovorile, znajući da se priče neće cenzurirati niti će se njima manipulirati, odnosno je li u određenoj mjeri i ovdje prisutna autocenzura – pita se Nina Nemec.

Naslovnica Kultura