Kultura Kultura

Kako saks kaže

Gordan Tudor: Da ja vodim HNK, opere ne bi koštale više od 200 tisuća kuna; Pored videa i projektora nekako mi je passé raditi dorske stupove od stiropora za scenu

Kako saks kaže

Saksofonista i skladatelja Gordana Tudora ljubiteljima glazbe ne treba posebno predstavljati.

Njegovi bravurozni solistički nastupi ili oni u Papandopulo kvartetu, čiji je član, poznati su i izvan Hrvatske, a domaća publika imala je brojne prilike uživati i na koncertima njegovih studenata s UMAS-a, koje je "uvukao" u svijet suvremene glazbe.

Nova godina je za Tudora počela radno i aktivno, pa je već u siječnju snimana njegova skladba Quasi Passacaglia e quasi Rondo u izvedbi Tria Pustički i Simfonijskog orkestra HRT-a, nakon čega se uputio u Sloveniju s Papandopulo kvartetom na 5. međunarodni festival u Bledu.

Međutim, povod za razgovor ovoga puta bio nam je njegov Koncert ARP za saksofon i orkestar, koji će se praizvesti 4. ožujka u splitskom HNK.

Nakon zatvaranja Splitskog ljeta, na kojem je nastupao uz Zagrebačke soliste, maestro Ivo Lipanović predložio mu je suradnju u sljedećoj sezoni.

Ispitali smo kako je nastajalo najveće Tudorovo djelo do sada, kako balansira toliko poslova i aktivnosti te koje koncerte priprema s ansamblom studenata za suvremenu glazbu S/UMAS.

Djelujete kao solist, član kvarteta, profesor na UMAS-u, skladatelj, održavate seminare, član ste žirija brojnih glazbenih natjecanja. Kako biste sebe definirali u profesionalnom smislu i ima li neka od ovih vaših djelatnosti primat?

- Prvo sam profesor. Uvijek se rado prisjetim intervjua koji sam kao šesnaestogodišnjak dao za Nedjeljnu Dalmaciju, u kojem sam izjavio da bih volio studirati u Amsterdamu ili Parizu pa se vratiti u Split i biti profesor na Akademiji.

Sretan sam što sam već tako mlad sebi realno postavio snove i ostvario ih.

Kako ste uz sve navedene aktivnosti pronašli vremena za skladanje Koncerta ARP za saksofon i orkestar?

- Taj koncert je do sada moja najveća skladba. Koliko god sam izbjegavao raditi na velikim formama, skladajući ovaj koncert shvatio sam da veliki simfoničari, poput Mahlera i Brucknera, pa i Wagner, koji je operu doveo na ekstravagantnu predimenzionalnost, nisu bili ludi te da skladajući simfonijsku glazbu skladatelj ima pred sobom more zvukovnih mogućnosti.

Bilo me strah da će mi se svidjeti skladati za ovakav tip ansambla, koji što je veći, teže ga je dobiti za izvedbu, ali mi se svidjelo i sad nema natrag.

Privlači li vas kao skladatelja i opera?

- Da me netko produkcijski poveže s Ivorom Martinićem, Oljom Lozicom, Ivanom Sajko ili nekim sličnim hrvatskim dramaturgom, onda bih se možda prihvatio opere. Kreće se od predloška, a ne smatram se osobom koja bi to radila.

Crni balet Vodoinstalater, koji smo za MBZ 2009. napisali Natalija Manojlović i ja, ima jako uporište u tekstovima Borisa Viana. Nismo krenuli od simbola i istraživanja osi prostora, što je učestalo kod suvremenog plesa, već smo htjeli ispričati neku priču.

Iz moje perspektive opera je skupa. Kao realna osoba s dvije noge na zemlji, ne bih mogao raditi nešto što košta milijun kuna, jer iskreno mislim da umjetničko djelo ne može toliko koštati.

Da sam intendant HNK, opere koje bih postavljao imale bi budžet do dvjesto tisuća kuna. Mislim da je pored videa i projektora nekako passé raditi dorske stupove od stiropora za scenu.

Možda ljudima treba dašak glamura i ekstravagancije, barem u kazalištu?

- Sviđa mi se što naše kazalište radi u vidu programa i opere posljednje četiri godine, ali ne mogu to financijski iznijeti sami.

Na operi u Splitu bih radio jedino kao neovisno postavljenoj platformi, kao što je bila u Zagrebu u sklopu Kulture promjene.

Radili su produkcije s budžetom od nekoliko desetaka tisuća kuna. Pobornik sam komorne, a ne glamurozne opere, koja me kao takva ne zanima. Uz snažan tekst, glazbu i soliste, dovoljni su i ljudi u privatnoj odjeći.

Hoćete li vi biti solist na praizvedbi koncerta 1. ožujka u HNK Split?

- Početna ideja i koncepcija bila je da Ante Grgin i ja u sklopu Simfonijskog koncerta izvedemo svoje skladbe. Volio bih da ga praizvodi netko drugi, jer bih imao brigu manje. Ovako moram i vježbati.

Kada biste birali nekog drugog solista, što mislite koji bi ga saksofonist najbolje izveo? Biste li imali povjerenja u nekog od svojih nekadašnjih ili sadašnjih studenata?

- Imao bih povjerenja u svoje sadašnje i bivše studente, a od kolega bih najradije izabrao mog profesora Arna Bornkampa iz Amsterdama. Mislim da bi svaki saksofonist nešto drugo mogao dati koncertu.

Tko će dirigirati praizvedbom i hoćete li se kao skladatelj uplitati u interpretaciju djela savjetima i napomenama?

- Ivo Lipanović će dirigirati praizvedbom, a bit će mi vrlo teško odvojiti ulogu solista i autora.

Imate li povjerenja u Orkestar splitske Opere, kojem suvremena glazba nije često na programu?

- Jedan veliki skladatelj i profesor na zagrebačkoj muzičkoj akademiji je studentima uvijek govorio da treba skladati kao da će djelo izvesti Berlinska filharmonija, bez obzira na to tko je naručitelj.

Iskustvo me natjeralo da uvijek pišem za određene ljude, pa sam ovaj put imao na umu upravo Orkestar HNK Split.

Orkestar ima jako puno posla, pogotovo zbog ritmičnog drivea, a htio sam da svakoj dionici bude zanimljivo svirati taj moj koncert.

Kako sam u klasičnu kompoziciju došao iz popularne domene, držim se ritma kao osnove. Slučajno sam slušao snimku svog Kvinteta ARP iz 2014. na Trećem programu Hrvatskog radija, neovisno o ovom koncertu, i shvatio da ta skladba ponovno zaslužuje moju pažnju, reviziju i proširenje.

Ako je preživjela uspješnu praizvedbu na Opatijskoj tribini, mislim da sada u dvostruko proširenoj verziji kao koncert može biti još i bolja.

U Koncertu ARP za saksofon i orkestar sam pokušao pomiriti suvremenost i činjenicu da je to koncert za instrument i orkestar.

Ne volim kada skladatelji koncert shvate kao istraživanje spektralnosti i ploha, jer se zna što je koncert: ulje na platnu.

On je poput velikih poteza kistom pa ako zelenom previše prijeđeš preko plave, iz daljine se to ne vidi.

Nema minucioznosti, a opet ima nešto detalja, a najviše je izražen ego solista.

Mislim da su mi od cijeloga repertoara koncerti za saksofon u pratnji simfonijskog orkestra uvijek bili najmanje zanimljivi možda baš iz razloga što koncert kao forma jest sajam taštine u kojem trebaš pristati na određen broj kompromisa zbog orkestra iza sebe te malog broja probi.

Kao autor odlučio sam pokazati dio mogućnosti svog instrumenta i instrument staviti u prvi plan, a ne instrumentalista. Jako sam zadovoljan, najviše procesom skladanja, a za ostalo ćemo vidjeti nakon praizvedbe 1. ožujka.

Ansambl S/UMAS, osnovan pri UMAS-u na vaš poticaj, bio je rado viđen gost i u Zagrebu. Hoće li sudjelovati i na ovogodišnjem festivalu suvremene glazbe Muzički biennale Zagreb?

- Hoće, nakon što su na prošlom MBZ-u nastupili Solisti S/UMAS-a, na ovogodišnjem Biennalu će u sklopu KNAPANJA u kazalištu na Pešćenici ansambl imati samostalni nastup, a članovi S/UMAS-a, saksofonist Deni Pjanić i klarinetistica Ivana Bandalo održat će radionice improvizacije.

Već su vični u tome, jer smo napravili mnogo rezidencija s renomiranim svjetskim glazbenicima, specijaliziranima upravo za improviziranu glazbu u suradnji s Davorkom Begović iz bivše Kulture promjene.

Koji su budući projekti S/UMAS-a i kada ćemo ansambl moći slušati u Splitu?

- Svirat će na otvorenju Festivala znanosti u travnju, na kojem će se okupiti svi odjeli s UMAS-a u osmišljavanju i izvedbi kratkog glazbeno-scenskog performansa.

Moramo se malo konsolidirati i pripremiti program nakon MBZ-a. Jedini problem kod ansambla je što nemamo sve instrumente na akademiji pa nam je orkestracija "plivajuća".

Svake godine, kada se promijeni članstvo, moramo uz vježbanje novih skladbi raditi i nove aranžmane skladbi s našeg stalnog repertoara.

Ansambl je nekoliko puta bio sudionik festivala Izlog suvremenog zvuka u sklopu SC-ove Kulture promjene. Međutim, sanacijska uprava Studentskog centra na čelu s Mirkom Bošnjakom 2018. je donijela odluku prema kojoj se ukida Kultura kao jedna od osnovnih djelatnosti Studentskog centra.

Koliko je suradnja s navedenim festivalom konkretno značila u razvoju i prezentaciji S/UMAS-a i postoji li neka alternativa ovakvom glazbenom inkubatoru za mlade, ali i već profesionalne suvremene glazbenike?


- Nije samo S/UMAS rastao uz taj festival, nego cijela jedna scena s više od dvadesetak danas afirmiranih glazbenika. Zagreb ne zna što je izgubio i neće još dugo biti svjestan toga, jer je veliki grad s puno događanja u kojem život brzo ide dalje.

Međutim, nitko neće popuniti to što se radilo u Kulturi promjene. Imao sam sreću da sam studente iz Novog Sada i Splita spojio s Davorkom Begović i cijelim krugom oko Izloga suvremenog zvuka i Muzičkog salona, jer su kontakti danas najvažniji.

Nekada se govorilo "s faksa na posao“, a S/UMAS već radi posao na faksu. Možda u Hrvatskoj više nema puno takvih mjesta, ali su moji studenti već sami sebi počeli stvarati prostor.

Preponosan sam što sami pišu projekte i apliciraju na natječaje. Ja nisam bio toliko poduzetan u njihovim godinama, ali da citiram jedan film: "Stvorio sam čudovište". Oni su nevjerojatni!

Koliko se dobro poznaju i slažu suvremena glazba i Split?

- Suvremena glazba i općenito suvremena umjetnost su nužne jer su dokument našeg doba. Od svih tih koraka prema naprijed, uvijek će nešto preživjeti test vremena.

Neće sve opstati, samo najbolje, ali važno je ići "grlom u jagode", napadati. Jedno kratko vrijeme Split je imao dva festivala suvremene glazbe, "Ispod bine" i "Dani nove glazbe", te je u tom kontekstu bio zanimljiv.

Međutim, s S/UMAS-om smo dobili mlađu generaciju koja će širiti tu priču dalje. Kada moji studenti provode radionice suvremene glazbe i improvizacije po glazbenim školama, učenici budu oduševljeni.

Začudili biste se da Split ima veliku publiku za suvremenu glazbu, ali je važno da ona bude kvalitetna.

Naslovnica Kultura