Kultura Kultura

NAKON PREMIJERE 'NORME'

Primadona Dunja Vejzović: Dirigiranje mi je velika radost, to je mogućnost izražaja koja mi se sada pruža

 NAKON PREMIJERE 'NORME'

Primadona Dunja Vejzović prisustvovala je u Splitu premijeri Bellinijeve "Norme" koju je režirao njezin suprug Christian Romanowski.

"Normu" je Romanowski lani premijerno postavio u Rijeci, a splitska je predstava rezultat koprodukcije s riječkom Operom.
 

 


S opernom pjevačicom blistave međunarodne karijere razgovarali smo o dojmovima nakon splitske izvedbe, ali i o njezinu pegagoškom radu i dirigiranju kojim se bavi zadnjih godina.

Kako ocjenjujete splitsku izvedbu "Norme" i što mislite o razmjeni predstava između naših kazališnih kuća? Još uvijek su rijetke, premda se o potrebi takvih "transfera" govori godinama...

- Jako me bila razveselila vijest da je predstava "Norma" pozvana u Split.

Premijeru smo imali u riječkoj Operi u lipnju prošle godine, moj suprug Christian Romanowski kao redatelj, scenograf i dizajner svjetla, a ja kao voditeljica projekta i kao dirigentica za pripremu orkestra.

U Splitu nisam prisustvovala probama i s uzbuđenjem sam očekivala premijeru.

Divno je bilo vidjeti kako u istom ruhu nastaje potpuno novi sadržaj, osebujan, transformiran, dakle sadržaj koji nastaje, a ne replika.

Puno držim do razmjene predstava ne samo unutar zemlje.

Nije mi poznato koji su razlozi da se to češće ne prakticira. I svaki put se razveselim zbog publike kad dođe do te suradnje, zato: bravo objema kućama!

 

 

'Imala sam sreću'

Kada se lani "Norma" postavljala u Rijeci, bili ste umjetnička voditeljica projekta - čime ste se posebno bavili tada?

- Zadatak voditeljice projekta bio je utjecati i pratiti projekt od samog početka, dakle počevši od odluke koji će to naslov biti, preko formiranja idejnog rješenja, prisustvovanja svim sastancima, nadalje, vođenja muzičkih proba sa solistima, zborom i orkestrom i odabirom materijala za medije.
 

 


U svom umjetničkom djelovanju, koje traje već desetljećima, radili ste s najistaknutijim redateljima i dirigentima. Koja suradnja je za vas bila najplodnija i je li točno da je s najvećim umjetnicima najlakše raditi?

- Imala sam veliku sreću na mojem umjetničkom putu raditi sa velikanima, kako dirigentima, tako i redateljima. Prekretnica je bio rad s redateljem Hansom Neuenfelsom kod kojeg sam preko noći postala vrsna glumica i to je bio kraj faze pjevača početnika.

Maestro Karajan je svojom osobnošću jako utjecao na mene u smislu organiziranja vlastitih snaga, u smislu korištenja vlastitih resursa uz minimum napora, dakle, postizanja kvalitete s lakoćom. Ovdje ne smijem izostaviti nastupe sa Claudiom Abbadom, Carlosom Kleiberom, Christophom Eschenbachom te snažnu vezu i slaganje s Robertom Wilsonom.

S profesionalcima koji su puno postigli u životu lakše je raditi jednostavno zato što oni nemaju potrebu to dokazivati.

Kažite nam nešto o svom radu sa studentima i pedagoškom pristupu: vaš je svakako specifičan jer se radi o bliskom odnosu dvoje ljudi. Kazali ste za sebe kako niste baš slušali savjete.

Hoćete li, recimo, savjetovati studentu da se okani određene uloge i pričeka koju godinu dok ne 'sazrije' za nju? Da, spomenite nam i neke svoje studente - i u Splitu smo ih slušali
.

- U svakom pedagoškom poslu koji je individualan rad je uvjek samo između dvoje ljudi. I tu naravno igra ulogu kako će profesor i učenik razviti svoj odnos kroz godine nastave, kako bi inzistiranje pedagoga i vježbanje učenika urodilo što boljim plodom.

Rezultati tog rada se neki put pokažu odmah, a neki put godinama poslije i često mi netko od njih pet godina nakon studija kaže: "Sad sam tek razumjela što ste mi tada govorili".

Naravno da uvijek kažem studentu ako smatram da je uloga preteška, ali neki put se dogodi da me se ne posluša i tu ja ne mogu ništa.

Oni koji su me poslušali pjevali su s Harnoncourtom, Barenboimom, Thielemanom, Herrewegom, Chaillyjem premijere s glavnim ulogama, što se kod nas ne prati jer su takoreći nestale kulturne rubrike iz novina.

To su Evelin Novak, Krešimir Stražanac, Diana Haller, Christina Landshamer, Marko Špehar, Martina Welschenbach, Annelie Müller...

Od mojih studenata u Splitu su pjevali Diana Haller (Rosina u ""Seviljskom brijaču"), te studenti koji su kod mene bili u magisteriju: Renata Pokupić (Maddalena u "Rigolettu"), Adela Golac Rilović koja je bila Gilda u "Rigolettu" i nastupala u "Orfeju u podzemlju", "Luisi Miller"...

 

 

Projekti

Što mislite, ima li smisla baviti se opernom umjetnošću ako je čovjek prosječan? Recimo, relativno ugodna glasa, osrednjeg raspona, korektne izvedbe, ali bez predispozicija i snage za velike uloge?

- Ovisi o tome kako definirate riječ "prosječan". Ovi atributi koje ste naveli nisu prepreka za veliku karijeru, ali ako je pjevač kao osoba prosječan, onda ne može očekivati veliku solističku karijeru.

Nikad se na početku ne može predvidjeti kako će se životni put razvijati.

Relativno ugodan, a čak i ružan glas se radom može oblikovati u lijep glas, raspon glasa se radom itekako može povećati, ali ako je netko "prosječan" u želji da se izrazi, ako je uskogrudan i škrt u davanju sebe, nikako se ne može trudom i marljivošću razviti.

Kažite nam nešto o novom projektu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. I sami dirigirate na tim nastupima. Nalazite li radost u dirigiranju? Može li za vas uopće biti veće radosti od vrhunski otpjevane uloge?

- Ove školske godine sudjelujem kao student dirigiranja u dva projekta.

To je projekt "Des Knaben Wunderhorn" Gustava Mahlera u obradi Mladena Tarbuka za komorni orkestar i 15 pjevača koji sam prije par dana dirigirala kao završni ispit, te obnova predstave "Cosi fan' tutte".

Oba projekta su unutar nastavnog programa.

Da mi dirigiranje ne čini radost, ne bih se time bavila. Da, velika je radost vrhunski otpjevana uloga.

Iako moji studenti u svojim nastupima nose i dio mojeg muzičkog izričaja, u ovom razdoblju pedagogije nedostajala mi je mogućnost vlastitog izražaja koja mi se sada u dirigiranju pruža.

Do sada mi je najinteresantniji nastup bio diriganje cjelovečernjeg opernog gala koncerta u Rijeci koncem 2017. godine s vlastitim studentima i gostima.

Sjećanje na 'Don Carlosa'

Vaš je suprug prije 34 godine u Splitu režirao 'Don Carlosa' u kojemu ste i sami nastupali. Što vam je ostalo u sjećanju s te izvedbe?

- To je bio krasan rad. Sjećam se kao danas kad je maestro Šutej unaprijed rekao da to mora ispasti dobro jer će obje strane (režiser i pjevačica) dati sve od sebe.

Tako je i bilo. Naročito nam je bilo ugodno raditi jer su nas svi voljeli i sjećam se da su uvjeti u radionicama bili jako naporni, ali je vladao veliki entuzijazam koji se i u ovoj "Normi" još osjeća.

Nažalost, jedna je planirana i pripremljena premijera tih davnih godina zbog nestašice novca propala: "Capuleti i Montecchi", gdje sam trebala pjevati ulogu Romea, u zadnji je čas bila otkazana.

Ali, za nove forme suradnje uvijek ima mjesta.

 

Naslovnica Kultura